Drino vodo, ne roni mi ade

Podrinjci svoju rijeku Drinu nazivaju Zelenikom, jer joj je voda najčešće smaragdne boje. Tim imenom najčešće je nazivaju u pjesmama - narodnim i umjetničkim. Možda baš zbog te čudesne boje Drinu Zeleniku oduvijek je i htjela pjesma.

Htjele su je i pjesma čobanska i momačka, djevojačka i žetelačka, svatovska i putnička, ratnička i paorska, čamdžijska i lađarska, vodeničarska i bećarska, skeledžijska i pomeljarska...

I Zelenika voli pjesme. I hoće ih. Naprosto ih mami i ište da joj klize po njenoj smaragdnoj vodi, da joj preskaču bukove i gazove, da se odbijaju o njene modre vrbake i penju joj se uz visove brda, da izviru iz njenih istočnika i odzvanjaju o gradske zidine, o stijene i šume.

Pjesma mileni Zeleniku, zaklinje joj se, kliče joj kao sokogradski orao, hrabri je, kune i proklinje... Moli je da ne roni ade, da ne odaje tajne, da uvijek bude ista...

Djevojke Zeleniku pjesmom mole da im pozdravi njihove drage i da im poruči da ne piju vode Save, jer su je zatrovale vile.

Momci žele da im Zelenika bude kao žena. Poete još vele da im Drine Zelenike nikad nije dosta. Pjesma za pjesmom. Kajda za kajdom. Rima za rimom. Nižu se - drčne i grlene, milene i tihe, žalosne i bolne, prkosne i bučne, jecave i kliktave.

U pjesmama Drina Zelenika čas je mila i grgoljiva, čas podmukla i tuđa, pa silna i bijesna, mutna i krvava - ali uvijek uparađena kao stara dama. Takva je oduvijek bila - i kad podivlja i povileni, i kad zapjeni i uzvrišti, kad se zamuti i zakrvavi.

Ona je uparađena dama i kada se cakli na mjesečini, i kada grgolji po sprudovima, i kada se razlijeva staračama, i kada dere tjesnacima... Takva je od kada je nastala, jer teče zemljom vilinskom. Teče kroz čudne svjetove i davnine davne. Drina Zelenika je borba neprestana.

Uvijek je sama i svoja i sa svojom djevičanskom čednošću. Od svih rijeka jedino ona može proći kroz tajna, neviđena i vilinska vrata i ući u čudnovate svjetove. Možda je zato i hoće pjesma.

Uvijek se lako udjene u rimu, pa i kada nadolazi od brijega do brijega, i kada bude plitka i topla, mutna i ledena,  hitra i bistra...

Dveri koje Zeleniku uvode u čudnovate svjetove najednom se pojave na nekom njenom buku, na hridi, u zatonu, u starači, pored ade ili u plićaku. Te se dveri otvaraju bez škripe i treska - široko i nečujno, pa čovjeku, Drininom saputniku, i ne dozvole da se pribere, da se pripremi za ulazak u taj novi svijet vilinske zemlje.

Zelenika ga neočekivano uvuče u nešto novo - u  čudnovati krajolik. Ispod Gučeva drinske dveri otvaraju širok, do tada neviđen svijet - posestrimstvo Semberije i Mačve.

Nižu se onda kroz ravnice ravne ada za adom i starača za staračom, nestaju i nastaju gazovi i živi riječni tok, sprudovi i bukovi, nanosi i otoke, plićaci i virovi. Okolo pervaz modrih gora - Majevice, Gučeva, Cera i Fruške.

Slika za ram - svijet lijep, dražestan, tankoćutan... Čudesan svijet. Biser tog svijeta su roćevičke, batarske, janjarske, badovinačke, balatunske i crnobarske ade. Nanizane kao perle na nevjestinom đerdanu.

Modri vrbaci, sprudovi, virovi, ade, obluci - Drina ih u svom čudotvorstvu roni i mijenja. Očas umjesto gaza i plićaka načini duboki vir, umjesto bezdana sprud. Od živog toka stvori staraču i otoku. I ide. Uvijek na istok. Neumitno i stalno. Roni obale, guta njive i vrbake,  stvara šljunak i pijesak.

S početka 19. vijeka Zelenika je u semberskom selu Međaši, pored Višnjice, tekla skoro pod samim prozorom najvećeg srpskog epskog pjesnika Filipa Višnjića. Kada je pjesnik sa porodicom 1809. godine pošao ustanicima u Mačvu, skoro sa kućnog praga zakoračio je na njenu obalu. Dva vijeka kasnije Drina se pomjerila na istok skoro četiri kilometra. Pored Višnjice je sada njena starača, a vode ima jedino u glasovitom Nikolića viru podno Filipove nekadašnje kuće.

Zelenika sa adama odnosi uspomene na djetinjstvo, na momkovanje, na prvi ćurlik frule i prvi zaplet kola, na tajne javke, na bune i ustanke, na nabrekle djevojačke grudi, na majčino mlijeko, na vrelu vareniku i meke uštipke, na tvrdu proju i postan pasulj, na zmajeve i sokole, na zov daljina i čuperke neba...

Grleni Badovinčani, mještani velikog mačvanskog sela kod Pavlovića mosta, pored ostalog, pjevaju: "Drino vodo, ne roni mi ade. Haj - vaj. Ne roni ade i ne odaj tajne... Haj - vaj."

Pjesmom tako vele svojoj Drini Zeleniki da im ona i život znači, te da im zato sačuva uspomene. Kajdom je milene da im ne trga iz njedara snagu i vrelinu.

Badovinčani bez ada su kao bez ruku i nogu. Kao bez očinjeg vida. Vole svoju Zeleniku iako im ona i dalje roni zemlju, a maticu im približava prvim pragovima u selu.

Badovinački slikar Stojan Aničić Oki često je sa pjesnicima na njenoj obali. Dok joj poete pletu vijenac od stihova i rima, Oki Aničić smaragdne joj vode, obale, gasove, bukove, sprudove i vrbake "prenosi" na svoja platna.

I njemu Drina Zelenika odnosi ade, ali, kao i ostalim Badovinčanima, ostavlja uspomene. I čuva im tajne. I ne odaje ih. A tajni je ovdje toliko koliko je i u rijeci vode.

Podrinjci rijeku mole pjesmom, a kako bi drugačije i mogli, jer samo poslije pjesme ona ne odaje tajne, čak ni one za koje ni rođena majka ne smije znati.

Tajne na Zeleniki uvijek su pregoleme, pa ih zato ona skriva po adama i brzacima.

Kriju se ovdje tajne i kada se hodi i brodi, i kada krije i bivakuje, kada se ljubi i voli, otima i daruje, liječi i baja, kosi i nosi, zavjetuje i kune, pamti i kazuje, vojuje i miruje...

Jedino pjesma može da umileni Drinu. Ništa drugo ne pomaže - ni kamen da je uspori i suzbije, ni obala da joj načini prepreku i da je zajazi, niti stijena da je kazni i pritisne.

Ništa osim pjesme. Drina nit' romori nit' govori. Ona taji.

Nijema je i kad hrani i liječi, i kad buči i huči,  kad udara i miluje, kad čuva i pomaže, kad davi i plavi, drobi i valja, kruni i dubi.

Rijeka zna i da ljubi i da se smiješi. Takvoj rijeci u zemlji vilovitoj samo pjesma može napipati tanku žicu i umileniti joj ćud.

To zna i pjesnik Ljubomir Ćorilić, pa zato pjesmom želi da zaustavi svoju rijeku, da je blistavu razlije po svijetu, da je, kao prvu ljubav, na žedne krševe nasisanu sruči, pa da se ne zna ni koji je oblak šalje, niti koja je obala prima.

Ljubomir želi da obljubi svoju Drinu Zeleniku, nježnu i grubu, da joj se u zjenicama krije kako bi mu se ona, kao vjerna ljubovca, mogla nadati i biti samo njegova kazna.

Smaragdna rijeka zna da zaludi svakoga ko joj priđe i da iz pepela podigne nejake ptiće. Njoj i bregovi šapatom zvone.

Drinski šapati najljepše zvone ispod Loznice, pa im Ćorilić prilazi kao svetilištu, da otvori Zelenikine dveri koje su tu, podno Gučeva, pa da umileni svoju rijeku da ga kroz njih pusti u svoj čudesni svijet.

Tajne

Tako i pjesnik Vladan Ćosić poemom pokušava da umileni Drinu, jer dobro zna da je njegova Zelenika noću podmukla i tuđa i da se baš tada najviše lomi u talasima. Pjeva joj iako zna da ga ona laže kada ljubi njegovu Mačvu. I Ćosić, kao i Badovinčani, moli Drinu da mu ne oda tajne. On odavno ima tajni - još od vremena kada se sa voljenom krio na šljunku i govorio joj stihove. To su vrele tajne prvog poljupca, drhtaja, nijemosti, grča, obamrlosti i strasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.