Dara Sekulić, književnica: Pjesnički jezik nije ni pobjednik ni poraženi

Pjesnički jezik ne može ni pobijediti niti biti poražen, on postoji sam za sebe i ima svoj put. Sve tehnologije i industrije i mediji - i ne htijući ga obogaćuju, pružaju mu veću mogućnost za poetsku ironiju, humornu asocijaciju i "smijeh kroz suze". U savremenoj poeziji sve je više tih novih jezičkih primjesa, a to znači da jezik poezije postaje širi, jezik čovjekovog života.

Ovo je u intervjuu za naš list rekla velika srpska pjesnikinja Dara Sekulić, krupno slovo moderne srpske poezije, čiji su stihovi udjenuti u brojne antologije srpskog govornog područja.

Najnovija knjiga ove autorke "Sretna skitnica", objavljena u izdanju "Glasa srpskog - grafika", još jednom je potvrdila snagu i uvjerljivost pjesničke riječi Dare Sekulić.

* GLAS: Kordun je prostor vašeg najranijeg djetinjstva. Može li se kazati da bez zavičajne svjetlosti nema poezije?

SEKULIĆ: Imala sam nepunih jedanaest godina kad sam istjerana iz Kordunskog Ljeskovca, mog rodnog sela. Ali, niko nije mogao da istjera svijet djeteta, neponovljivost mog djetinjstva, jer svako je djetinjstvo posebno i neponovljivo. To je prvo što nas određuje kao ljude. Ratovi, društvene prirodne katastrofe i kataklizme ne potiru naše ranije živote, naprotiv, poslije takvih, kako bi ih nazvao moj sin Vladimir, elementarnih nepogoda, djetinjstvo, posebno rano, postaje i ostaje osunčana strana našeg života. Tu ćemo uvijek zastati i ugrijati se. Tu zavičajnu svjetlost, kako kažete, mi nosimo u sebi i kroz čitav život možemo je prepoznavati u svijetu kroz koji prolazimo, u kome se kraće ili duže zadržavamo. Tako je sve što sam zavoljela jedan moj mali zavičaj. Ali za pjesnika zavičaj je jezik, govor roditeljski, jezik kojim se kazuju priče, bajke i uspavanke, jezik kojim se moli Bogu. Bez boja i zvukova tih riječi, teško da ima poezije.

* GLAS: Vaša poezija nosi leksičke slojeve starine, ali odiše i modernošću izraza. Kako to postižete?

SEKULIĆ: Bližim se osamdesetim godinama svog života, to su lijepe decenije za svako iskustvo, ali ona prva decenija života učvrstila je i obogatila moj pjesnički jezik, sačuvala riječi koje sam slušala u prvim dječijim godinama. To je bogatstvo koje se ne može naučiti, ali ni zaboraviti, ono se prenosi kroz vjetar, kroz crkveno zvono, kroz ovrške šljiva... Takvo iskustvo prenosi se kroz materinu suzu i kroz njeno ćutanje. Teško bih sada mogla objasniti kako moja pjesma prati tokove u savremenoj poeziji, ali mislim da savremenost u umjetnosti određuje i vrijeme u kojem umjetnik živi, i pored toga što je umjetnost svevremena.

* GLAS: Doživjeli ste dva izbjeglištva u različitim vremenima. Koliko se taj tragični splet istorijskih okolnosti odražava u Vašem pjevanju?

SEKULIĆ: Ono što sam preživjela kao dijete, u junu 1942. godine, nije bilo izbjeglištvo, već stravičan pokolj žitelja Kordunskog Ljeskovca: žena, djece i staraca, jer očevi i braća su bili u partizanima, borili se protiv fašista, ustaša. Pokolj je izvršen i nad stanovništvom mnogih srpskih sela u okolini Slunja, Cazina, Plitvica. Bio je to pokolj i svih članova moje porodice i porodice moje majke, koji nisu uspjeli da se sakriju ili pobjegnu. Izbjeći, značilo je i spasiti se, naravno - i patiti se, dugo i bolno se prebijati po svijetu, ne imati ni doma ni krova. A nikada se svi ne vrate tamo otkuda su pobjegli, na putu povratka mnogi nađu svoju smrt.

Bježanjem je, nažalost, obilježeno i moje djetinjstvo i moja starost, i to se ne samo osjetilo već bolno pokazalo u mojoj poeziji. Primjera radi, jedna moja poema, objavljena u knjizi "Licem prema suncu", nosi naslov "Ništa nisam izbjegla", a pjesma "Povratak", u knjizi "Kasni dani", završava se stihovima: "Nisam našla što sam ostavila, ni vratila što ponijela, ovuda samo prolazim".

Najveća nesreća izbjeglištva je u tome što čovjek nigdje više ne živi punim srcem.

* GLAS: U novije vrijeme, u naletu ratne pohare, živjeli ste i podno Fruške gore, u Dečjem selu, a potom na jugu Srbije, u Vlasotincu. Ima li tragova tome u Vašoj poeziji?

SEKULIĆ: U mojoj knjizi "Zapisi o bilju i nama", a to je za sada jedino moje prozno djelo, godine koje sam sa troje svoje unučadi provela u Dečjem selu, u prelijepoj, Zmajevoj Sremskoj Kamenici, i u ubavoj varoši, gradiću Vlasotince, mogu se prepoznati - u nekoliko tih zapisa, u stvari priča. Zavoljela sam te gradiće, posebno Vlasotince, gdje sam živjela pet godina i gdje sam napisala knjigu "Brat moj, Tesla", šetajući pored prelijepe Vlasine. Teška srca sam ga napustila i vratila se u Sarajevo, ali i Vlasotince će zauvijek ostati jedan moj mali zavičaj.

* GLAS: Kako doživljavate mrvljenje jednog te istog maternjeg jezika u mnogo malih sa tek nijansiranim i jedva vidljivim razlikama?

SEKULIĆ: Važno je da se sačuva srpski narod, svi koji govore sačuvaće srpski jezik. Velika su djela na srpskom jeziku sačinjena, mnogi nam i zbog toga zavide. Pokazalo se da se jezik, kako kažete, može mrviti politički, ali lingvistički - to je mnogo teže, u slučaju našeg jezika, to mrvljenje nikome neće donijeti ono što bi htio. Postoje zakonitosti, istorija jezika, i mnoge teorije u lingvistici koje ne zavise od političke volje. Egzaktne činjenice dugo se mogu negirati i mutiti, ali naučna istina ipak uvijek pobijedi.

* GLAS: Da li su Vam svježi susreti sa bardovima srpskog pjesništva kao što su Desanka Maksimović i Branko Ćopić?

SEKULIĆ: Često sam se sretala sa Desankom i Brankom, jer sam radila kao urednik "Malih novina" i pratila tada velike jugoslovenske manifestacije za djecu i omladinu. Bez ovih velikana takvi događaji bili su nezamislivi. Tokom vremena naši susreti su bili sve srdačniji, počeli smo se družiti i kao pjesnici.

Branko me je osjećao nekako rodbinski, zvao me je "moja mala graničarka" i u hotelu mi poručivao šalicu mlijeka. Sjedio bi za stolom dok ga ne bih popila i slatko se smijao - znao je da ne volim mlijeko, osim ono naše, krajiško.

Desanka nije marila za ženske pokrete i struje u ženskoj literaturi, voljela je da se podsmjehne nečemu što će se kasnije nazvati ženskim pismom. Pisala je o mojoj pjesmi "Prvo znamenje", pjesmi mlade žene koja saznaje da će biti majka, dakle, punoj nježnosti, ljubavi i strepnje, čistoj ženskoj pjesmi. A kad smo se srele u Izdavačkom preduzeću "Veselin Masleša" u Sarajevu, gdje je objavljena njena knjiga, stegla mi je ruku i rekla: "E, Daro, muški ti napisa onu pesmicu, znaš, ono o rađanju...". Do rata sam čuvala jednu njenu novogodišnju čestitku u kojoj se trudila da piše latinicom, ali je svaka druga riječ bila ćirilična. U ovim godinama, i meni se to događa, samo što se ja trudim da pišem ćirilicu...

* GLAS: Kakve Vas uspomene pohode kada danas prošetate pored Miljacke?

SEKULIĆ: Sjetim se Evlije Čelebije, od kojeg sam saznala kako se, nemalo žitelja tadašnjeg grada, utopilo u Miljacki, kad sa brda nadođu vode, a nije bilo ni podzida ni zaštićenih obala. Danas sve to ima, ali Miljacka je dio gradske kanalizacije, preko ljeta smrdljivi mali tok. Nekim dijelovima njenih obala moguće je šetati, obale su oslobođene jurnjave automobila, njima skorojevići vodaju samo svoje rasne psiće, prije podneva šeta i "ona luda pjesnikinja Dara Sekulić". Obale su zasađene drvećem lipe i divljeg kestena, tuda ja svakog dana prođem, volim i to drveće i vrane po granama, i rječicu Miljacku koja se toliko trudi da opstane u našim danima. Sjetim se i Milice Sekulić, partizanske bolničarke rođene u selu kraj Bosanske Krupe, i njene kćerke Lene, rođene u Sarajevu. Tom je obalom Lena prolazila kroz sve godine svog školovanja i studija - sada su daleko, u Kanadi, s njima ne mogu više ni kafu da popijem.

S druge strane, na drugoj obali, kojom se vraćam iz šetnje - Treća je gimnazija. U njoj su se zavoljeli moj sin Vladimir i Azra, ona sada tuda brzo i sama prođe, a on je u Americi, sa premošćenim srcem...

* GLAS: Da li je molitvena ljepota maternjeg jezika snaga za izbavljenje od apokaliptičnih znakova današnjeg vremena?

SEKULIĆ: Svijet nestaje otkako je nastao, jednom će i nestati to nešto što mi smatramo svijetom. Ali, u početku nije bio svijet, nego riječ, a ona je ostala do današnjeg dana. I ne vidim razloga zbog kojega i dalje riječ ne bi mogla značiti i to izbavljenje. A ako izbavljenja ipak ne bude, znači da ni riječ nas nije mogla spasiti.

Nije dobro ni kad je riječ "prejaka", onda ona ubija!

Intelektualac

Politika ima moć i novac, intelektualac ima znanje i pamet, pjesnik, umjetnik uopšte, ima dar koji mu niko ne može oduzeti, a taj dar svi mogu da koriste. Pjesnik je da uveliča svečanost i neprimjetno se izgubi. Kasnije ga jure iz različitih pobuda i namjera, možda da ga ubiju kao što su ubili Lorku, Mandeljštama, Ivana Gorana, Branka Miljkovića...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.