Dajana Josipović: Sve moje je u pozorištu

Kada sam birala šta želim da radim u nezavisnoj produkciji sa svojim saradnicima i prijateljima, znala sam da to mora da bude komad čiju svrhu postavljanja na scenu vidim prvenstveno ja, kao reditelj, potom i svi ostali članovi tima.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" mlada rediteljka Dajana Josipović povodom nedavne premijere "Siročad",  koja se odigrala u poznatom pozorišnom uporištu "Teatar Vuk" u Beogradu. Naime, ova darovita beogradska umjetnica, rodom iz Doboja, napominje da je Kelijev komad u osnovi priča o porodici koja otvara duboko problematično gotovo egzistencijalno pitanje.

- Kelijev komad, koji je u osnovi priča o porodici, otvara duboko problematično, gotovo egzistencijalno pitanje: da li je moguće da budemo i ostanemo iskreni jedni prema drugima ukoliko se ideološki razilazimo. S obzirom na to da smo se pripremali za proces na jesen 2024., paralelno tom našem imaginarnom svijetu, postajao je onaj stvarniji oko nas, kada su počele studentske blokade u Srbiji. Bilo je nemoguće ne primijetiti mehanizme isključivosti i njihovu kompleksnost, koji su se razvijali na svim nivoima društva, od porodice, do političkih krugova, tako da se inspiracija nadograđivala tokom samog procesa, dok se nije pretvorila u iskustvo. 

GLAS: Predstava je psihološki slojevita drama koja nam nameće uznemirujuća pitanja, a jedna od takvih jeste mogućnost zaštite svog unutrašnjeg svijeta u kojem ne moramo nužno biti sami. Zanima nas kako izgleda taj svijet mlade rediteljke Dajane Josipović te kako sačuvati taj svijet uprkos onome što se događa spolja?

JOSIPOVIĆ: U trenutku kada sam shvatila da je i potreba za zaštitom svog svijeta, znak straha od bivanja, ja sam svoj svijet prestala da čuvam. Naprotiv, otvaram ga tom svijetu ,"spolja", neka se miješaju svjetovi kako bih mogla da uvidim koliko je integritet mog , "ličnog" jak, i koliko je, uopšte, postojeći. Htjeli mi to priznati ili ne, čovjekova ličnost je nužno slika svih njegovih integrisanih odluka i okolnosti u kojima se našao, pa i onda kad mislimo da smo hermetično zatvorili svoj mali "svijet". Postoje pukotine u nama kroz koje se ti svjetovi miješaju, kroz koje to što smo smatrali najvrednijim dijelom sebe, iznenadno izađe i kroz koje nešto, kao zrak sunca uđe.  U toj komunikaciji dijelom racionalnoj, dijelom iracionalnoj, stvara se upravo ono prema čemu se sve više stvara pogubna odbojnost – identitet.

GLAS: S obzirom na to da ste neko ko je tek zakoračio u pozorišni svijet, uradili ste dosta toga kad je u pitanju pozorišna umjetnost. Evo odmah nam padaju na um predstave čuvenih reditelja Kokana Mladenovića "Čovek slon" i  "Pozicija deteta" Ane Đorđević na kojima ste asistirali. To su predstave koje se sa velikim uspjehom izvode u Beogradskom dramskom pozorištu. Šta ste mogli plemenito ukrasti od ovih vrsnih umjetnika tokom zajedničkog rada?

JOSIPOVIĆ: Sve asistenture su za mene bile dragocjena iskustva. Pored ove dvije, dodala bih još jednu – asistenturu Aliji Luke, berlinskoj rediteljki na predstavi "1984", po motivima Orvelove istoimene knjige, u istom pozorištu. S obzirom na to da vrlo pratim i istražujem različite metodologije i metode praćenja razvoja vještina uopšte, a naročito u pozorišnom stvaranju, vrlo sam svjesno birala potpuno različite reditelje sa kojima ću da prođem kroz proces pripreme i realizacije. Koliko Ana insistira na preciznosti i klasičnoj disciplini, Kokan na slobodi i igri, Alija na jedinstvu svijeta mašte i ansambla, toliko sve troje insistiraju na svojevrsnoj hrabrosti, idejnoj drskosti i vjeri u pozorišni čin. E, tu hrabrost, krala sam od svakog ponaosob.

GLAS: Kad smo već kod Beogradskog dramskog pozorišta. Moramo spomenuti predstavu "Rake" koju ste režirali. Na šta prvo pomislite kad se spomene ova predstava i po čemu ćete je uvijek pamtiti?

JOSIPOVIĆ: Komad "Rake" je moja diplomska predstava, koju sam radila po tekstu dramaturškinje Sofije Dimitrijević, a koju je igrala cijela klasa treće godine Glume Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, prof. Srđana Karanovića i asistenta Dušana Matejića. Pamtiću je po nesagledivoj mašti cijelog tima, po istrajnosti, upornosti da se primijeti, osvijesti, osjeti i otjelotvori priča o mehanizmu transgeneracijske traume na Balkanu. I po tome što je jedan dječak (omiljeni nam glavni lik) našao sve svoje "očeve", da bi konačno došao do sebe. 

GLAS: Kada se probudila želja za ovim poslom kojim se bavite s obzirom da ste neko ko potiče iz sredine gdje pozorišna umjetnost prilično klimava, da ne kažemo da je skoro i nema. Ukratko, ko je najveći krivac za ovo čime se danas bavite?

JOSIPOVIĆ: Često, i već dugo o tome mislim. Gotovo sam sigurna da je baš taj nedostatak mogućnosti susreta sa nekim drugim stvarnostima, nedostatak prava na drugačije koje je u malim bosanskohercegovačkim sredinama vrlo teško osvojivo, a koje svjesno trasira pozorište, natjeralo moju malu glavu sa 7 godina, ne da se zaljubim u pozorište, nego da u njega povjerujem. I vjerujem i dalje. 

GLAS: Znamo da ste pored FDU završili i književnost na FF stoga moramo da Vas pitamo koji su to književni generali ostavili najviše uticaja na Vas kao umjetnicu i inače od kakve je važnost ta književna pismenost za pozorišne umjetnike??

JOSIPOVIĆ: Uvijek i zauvijek - Ivo Andrić. Uz tog čovjeka sam intelektualno sazrijevala, rasla, stasavala, posustajala, uvijek mu se vraćala, čak i onda kad sam od njega bježala. Nema dobre glume, nema dobre scene bez misli. Upravo misao, konstrukcija mišljenja, razumijevanje mišljenja koje istrajava do kritičkog stava, potom do vrijednosnog suda, je svrha književnog opismenjavanja. Studije srpske književnosti su mene naučile najvažniju stvar koju kao intelektualni, teorijski nivo koristim i u rediteljskoj pripremi, postaviti tekstu prava pitanja. A to je preduslov svakog autentičnog odgovora. Kako se odgovor konstruiše, zavisi od medijuma, da li pišem naučni rad ili pravim predstavu, sredstva i cilj su drugačiji, ali misao mi je ista. 

GLAS: Da li biste se nekad oprobali kao rediteljka u sedmoj umjetnosti i kako uopšte gledate na tu umjetnost koja se danas nalazi prilično u režimu hiperprodukcije? 

JOSIPOVIĆ: Da, sigurno bih željela da se oprobam u filmu i da spojim pozorišni pristup sa mogućnostima znaka koje omogućava kamera. Hiperprodukcija je, kao fenomen, postala konstanta srpskog tržišta, iako u ovom trenutku, ipak, jenjava. Ona je uvijek znak krize sistema vrijednosti i potrebe rekreiranja standarda stvaranja. Ono što ne smijemo da zaboravimo je  da umjetnost mora da ima odgovornost pred samom sobom i pred onima kojima se daje da bi ispunjavala svrsishodnost svog postojanja. Književnost, pozorište, film – sve su to mediji koji moraju da podržavaju jednu suštastvenu vertikalu, nit koja daleko ispod nas počinje, koja kroz nas prolazi, nadilazi nas, i odlazi u beskraj. Sve drugo je simulacija umjetnosti koja profitira upravo na pomenutoj krizi vrednovanja onog što je dobro, što ti treba i onog što drugi čine da misliš da ti je treba. 

GLAS: Koji su to stihovi koji bi najviše opisali rediteljku Dajanu Josipović?

JOSIPOVIĆ : "Branim//Ovo neba u očima//Branim//Ovo zemlje na dlanu"  (V. Popa, Branim)

GLAS: Kako  izgleda svijet Dajane Josipović, mimo svijeta pozorišta i umjetnosti?
JOSIPOVIĆ: Nema ga. Kao što rekoh na početku našeg razgovora. Sve moje je u pozorištu i sve moje pozorište je u svemu mom. Dok se priča ne ispriča. 

DOBOJ

GLAS: U nekoliko navrata govorili ste da imate ogromnu želju da vratite tradicionalni Teatar fest u Doboju. Po čemu pamtite ovaj festival i šta treba učiniti da bi grad Doboj ponovo kulturološki zasijao u pravom smislu?

JOSIPOVIĆ: Grad Doboj ima ogroman potencijal da svakodnevno potvrđuje svoju autentičnost i kulturnu istoriju zbog svog teritorijalnog sjedišta i kulturno-istorijskog nasljeđa. U potpunosti vjerujem da bi grad mogao da vrati festival i da ponovo postane jedno od pozorišno najprepoznatljivijih, regionalnih uporišta. Ono što je neophodno učiniti, na prvom mjestu, uvrstiti tu ideju kao jednu od prioritetnih, napraviti rekonstrukciju scene našeg Centra za kulturu, prilagoditi je pozorišnim standardima, potom okupiti ljude koji bi radili na tom projektu i napraviti plan realizacije. A, možda prvo ja treba da se vratim, da bismo vratili festival, što bih vrlo rado učinila (smijeh).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.