Branko Miljuš: Umjetnička tajna iz morske vode

Mnoge moje radove obilježio je krug koji je prepoznatljiv. Skoro sam našao u ateljeu kamenčić koji sam nekada davno izvadio iz morske vode u Vrsaru, na kojem se nalazi puž. To mi je tad bila inspiracija, koja traje evo pedeset godina.

Rekao je to u intervjuu za “Glas Srpske” akademski slikar Branko Miljuš, umjetnik čija su djela krasila velike i poznate svjetske galerije, a koji se uvijek rado vraća u svoje rodno Potkozarje, gdje je nedavno izložio crteže posvećene stradanju u Donjoj Gradini.

* GLAS: Izložba “Posvećenje nestanku” svojevrstan je omaž stradanju u Donjoj Gradini, koja po svemu sudeći živi duboko u Vama, jer ste bili i aktivni učesnik događaja iz tog vremena?

MILjUŠ: Izložba sa daleko manje slika, nekih pedesetak, bila je postavljena u beogradskoj galeriji “Haos” 2008. godine, a bilo je očekivano i samo pitanje vremena kada će biti organizovana i u Prijedoru. To su crteži nastali za 50 godina mog stvaralaštva, a koji uvijek imaju nešto, ne striktno, vezano za Gradinu, već za ratište, za stradanje, propadanje, bombardovanje, za ratove koje su nam ponudili iz svijeta, za prevaspitanje ljudi koji nemaju duše. Ti crteži su strašno bliski, kao da su nastali tu kada se to dešavalo, kada se tu umiralo na veliko. Mislim da sam postigao što sam htio, da se za nju čuje i da se šira javnost zapita šta nam je sve to trebalo i da li je moguće da se desilo.

* GLAS: Svojevremeno je mozaik, čiju ste katedru držali, bio najtraženiji predmet na Likovnoj akademiji u Beogradu i zahvaljujući toj aktivnosti na mozaiku, u Beogradu ste ostavili dosta Vaših tragova?

MILjUŠ: Cijeli zid oko Zoološkog vrta pretvoren je u preko hiljadu mozaika, jer svake godine sam imao oko 50 studenata i svako je morao da napravi neki zanimljiv pokušaj i da izradi mozaik na temu životinja. To je bila jedna nova, jedinstvena ideja, jer sam želio da izbjegnem ponavljanje i kopiranje. Za sada to sjajno djeluje u Beogradu i nazvali smo to mozaik koji živi i raste jer svake godine se postavi mnogo mozaika na zid koji će uskoro biti završen. Zbog toga ćemo morati da tražimo neku drugu mogućnost za mozaik, jer sam u tome vidio mogućnost da Beograd bude grad mozaika. On već jeste grad murala, ali murali brzo propadaju, a mozaik ostaje vječno.

* GLAS: Kako je jedan dječak iz Dragotinje postao tako veliki umjetnik, šta Vas je odvelo na staze umjetnosti?

MILjUŠ: Moj problem je što sam rođen u dragotinjskoj željezničkoj stanici i dvije godine smo tu živjeli. Poslije smo se preselili u Prijedor, opet oko željeznice, potom je došlo do rata, bježanja u zbjeg na Kozari. Svjedok sam svega onoga što je bilo užasno u Drugom svjetskom ratu. Vidio sam prvi avion koji se tu stvorio, vidio sam Šošu koji je preplivao Sanu kod Dragotinje. Taj trag je ušao u mene i on je neizbrisiv, meni je vidljiv i sada tako jasno kao što sada s vama razgovaram. Dovoljno je da zatvorim oči, pomislim i sve to vidim nevjerovatno jasno i čak se tada pojavljuju u sjećanju i imena. Bio sam tada i ranjen u nogu sa šest i po godina, tako da sam puno vremena proveo na tatinim leđima. Oca smo rijetko viđali pošto je radio na željeznici, kasnije gradio bolnice koje su tada bile potrebne za ranjenike na Kozari. Onda je morao da ide u Njemačku u radni logor. Sjećam se da nam je dao svoj sat, tada dragocjen, da razmijenimo za kilogram kukuruznog brašna. Skretničareva žena je napravila proju i mi smo to podijelili. Skupili smo se u jednoj livadi sa ostalima i čekali da budemo prebačeni za Jasenovac. Imali smo sreću da su partizani na nekoliko mjesta pokidali prugu, pa je voz išao i vraćao se, i nas su istrpali u Garešnici i podijelili po kućama. Sestru nekoliko godina stariju od mene u jednu porodicu, a majku i mene su smjestili u drugu. U tim porodicama smo radili sve što su nam rekli, ali su bili vrlo ljubazni prema nama, ne mnogo strogi.

* GLAS: Pošto Prijedor slovi za grad slikara, Vaše mišljenje koliko zaista ima talentovanih ljudi u ovom gradu za likovnu umjetnost i ima li slikarstvo budućnost sa njima?

MILjUŠ: Apsolutno, jer ovo je rasadište. Prosto je nevjerovatno koliko Krajina ima u sebi bogat priraštaj u tom smislu. Ljudi mogu da dođu sa vrlo malo istinskog talenta. Tek malo da zna da drži olovku, toliko znaju da razviju maštu, imaju nešto što je odavno izgubljeno kod beogradskih studenata koji nemaju te discipline i tog odnosa prema poslu, poštovanja svog posla. U ovom poslu se uvijek ide do kraja, a tu niz imaju svi studenti odavde i ne moraju biti daroviti. Vrlo su radoznali, ispituju sve mogućnosti da bi napredovali, što su sve aduti koji su mnogo važniji od talenta. Talentovani ljudi obično traže inspiraciju, čekaju da im to dođe odnekud i ne rade ništa, a bez rada nema apsolutno nikakvog napretka. To sam stalno govorio studentima. Ja sam radio svaki dan i to ponekad tri crteža, i uvijek se to jako dobro vraća, jer sam imao puno radova, puno izlagao i postojalo je više mogućnosti da dobijem neku nagradu.

Legat

* GLAS: Muzej Kozare u Prijedoru odavno ima Vaš legat?

MILjUŠ: Oko stotinu radova sam poklonio Muzeju. Na prvoj izložbi sam poklonio cijelu izložbu i ove crteže posvećene Gradini ostaviću Muzeju, ja sam ipak njihov kum, a kum nije dugme.

Monografija

* GLAS: Šta je to što trenutno radite?

MILjUŠ: Već dugo pripremam monografiju koja bi trebalo da ima oko 400 stranica. Za nju sam davno skupio sve svoje radove što se tiče slika, mozaika, grafika, crteža, vitraža i konkurisao sam u Beogradu kod republičke komisije koja dodjeljuje sredstva za to i oni su mi dali jedan mali prihod koji su uplatili izdavaču. Ne znam iz kojih razloga, ali do danas ta sredstva nisu bila dovoljna, tako da i dalje skupljam novac, organizujem izložbe na kojima rasprodajem radove. Bitno je da se sa tom monografijom taj moj rad potvrdi i to mi mnogo znači, tako da će monografija biti objavljena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.