Božana Kukilo za "Glas": Svaka riječ i svako djelo počinje od pojedinca

Možda ambijent frizerskog salona ne odaje utisak, kao što ste rekli "potencijala za ozbiljnu pozorišnu predstavu", ali radnja same predstave uvjerava u suprotno. Upravo to radimo, pune dvije godine, rekla bih, vrlo uspješno.

Rekla je ovo za  "Glas", glumica Božana Kukilo povodom njene uloge u hvaljenom komadu"Čelične magnolije"koja se s velikim uspjehom izvodi na sceni Narodnog Pozorišta Republike Srpske. Jedna od talentovanijih glumica mlađe generacije ističe da je Anel najspecifičnija od šest likova te otkriva kako ona iza scene doživljava drastične promjene u karakteru.

-Anel je najspecifičnija od njih šest. Ona iz scene u scenu doživljava drastične promjene u svom karakteru i vjerujem da ta njena potreba za pronalaskom sebe i svog mjesta pod suncem jeste ono sa čim se publika najviše poistovjeti kada je njen lik u pitanju. Za ove dvije godine života predstave, nebrojeno puta sam čula da je neko prepoznao, svoju majku, svoju baku, sestru ili bilo koju ženu iz svog okruženja. Što je još jedna potvrda zašto ova predstava živi i da smo uradile dobar posao.

GLAS: Ideja ženske solidarnosti je, posebno danas, vrlo važna. U vreme kada se u međunarodnom kontekstu veliki broj prava uskraćuje ženama, kada raste broj femicida u regionu, kada je tretman žene u medijima vrlo problematičan, koliko je nužno govoriti o ženskoj solidarnosti!

KUKILO:Pozorište i postoji da bi obrađivalo takve teme, a i mi kao pojedinci da o tome govorimo i širimo svijest, ali ono što zaista donosi promjenu su isključivo i samo djela. Na veliku žalost, smo svjedoci da svi mnogo pričamo, ali da se suština ne mijenja ili se mijenja nedovoljno. Delanje zaostaje. Sama definicija solidarnosti je povezanost ili uzajamno pomaganje između pojedinaca. Znači djela. Sve počinje sa nama kao pojedincima, svaka riječ i svako djelo.

GLAS: Da li je bilo nekih nedoumica prilikom procesa. Da li je bilo dilema oko tog lika i koliko je bilo teško izaći kao pobjednik u samom procesu kreacije Vašeg scenskog lika ?

KUKILO:Proces bez nedoumica nije dobar proces. Najteže mi je bilo na kraju povezati parčadi koje sam skrojila. Ona je iz scene u scenu skoro potpuno drugi lik, pa je izazovno bilo spojiti te amplitude u jednu osobu, a da to bude smisleno. Na sreću imala sam pomoć koleginica iz predstave koje su mi u tom smislu pokazale, ljepotu ženske solidarnosti, o kojoj pričamo. Tako da sam ja svoje nedoumice brzo riješila.

GLAS:  Šta Vas je nagnalo da uradite hvaljen autorski projekat u formi pozorišne monodrame a to je predstava " Tri boje baruta". To je predstava o Nadeždi Petrović, jednoj od figura, koja su ponovo imale život pun teškoća, upravo zato što nisu pristajale na kalup patrijahalnog sistema?

KUKILO:Prije samog istraživačkog procesa, nisam znala mnogo o životu Nadežde Petrović. Samo neke osnovne informacije, i onu najvažniju, da je bila jako hrabra. Upravo me ta njena hrabrost “kupila” i poželjela sam da barem tih 45 minuta budem ona. S obzirom da je monodrama nastala kao zadatak na 4. godini studija imala sam dovoljno vremena da se temeljno posvetim njenom liku i djelu, što ona itekako zaslužuje. Mislim da je Nadeždin život savršen primjer kako su djela najvažnija. Kolo srpskih sestara, na primjer, ne bi postojalo da nje nije bilo. Bila je prva slikarka koja je u Srbiju donijela impresionizam i rani ekspresionizam. I zbog toga je trpjela mnoge kritike. Kao dobrovoljna bolničarka je učestovala u oba Balkanska rata i u Prvom svjetskom ratu tokom kog je i preminula. Za sve to bila je potrebna velika hrabrost i odlučnost kakvu samo žena ima. Iako je moj zadatak na fakultetu gotov, Nadežda mi je velika inspiracija u životu, a monodrama i dalje živi.

GLAS:  Moramo da se osvrnemo takođe na hvaljen dramski komad "Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo ćute"u režiji Milice Vujasin a po tekstu nagrađivanog i priznatog dramskog pisca Ivora Martinića. Kažite nam nešto više o ovom projektu ?

KUKILO:Jako drag projekat, rekla bih i najdraži koji sam ove godine radila. Predstava je nastala kao ispitni zadatak studenata, sada, četvrte godine produkcije na Akademiji umjetnosti. Uspjeli smo da za mjesec dana uradimo predstavu koja itekako izaziva emocije kod publike. Sam proces iako je bio intenzivan, meni je bio jako lijep. Mislim da smo se kao ekipa dobro uklopili i onda je bilo neminovno da finalan proizvod bude kvalitetan. Definitivno je predstava koju vrijedi pogledati, jer nećete iz sale izaći ravnodušni. Garantujem!

GLAS: S obzirom da se ova predstava izvodi u kamernoj formaciji da li je to bilo otežavajući faktor ili nešto što vas je dodatno motivisalo?

KUKILO:Kamerna forma jeste sama po sebi zahtjevna, ali ne bih rekla otežavajuća. Mi volimo da kažemo kako publika u toku izvođenja diše sa nama. Postajemo koherentna cjelina baš zbog te kamerne forme. Ja, čak sjedim sa publikom dok ne dođe red na moju scenu. Po završetku iste se vraćam na svoje mjesto u publici, tako da sam ja u isto vrijeme i dio publike i dio predstave. To iskustvo nisam imala ranije, zbog toga mi je ova predstava posebno draga. Otkrila mi je novo osjećanje.

GLAS: Predstava donosi jaku i intimnu porodičnu priču koju će mnogi prepoznati i osjetiti kao svoju. Radi se o iskrenom prikazu porodičnih odnosa i složenih emocija koje svi nose u sebi. Jedan formular koji će majka i otac morati popuniti otključaće pandorinu kutiju potisnutih osjećanja ?

KUKILO:Tako je. Tolstoj je to najbolje opisao u rečenici “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.” Ova predstava nam pruža priliku da vidimo kako se jedna porodica nosi sa problemima koje izazove taj formular. Svi mi, manje više, imamo iste probleme, samo se razlikuje način na koji se nosimo sa njima.

GLAS: Nije tajna da se bavite pedagoškim radom pa u vezi s tim možete li nešto više o svemu tom ?

KUKILO:Ja sam u tome pronašla sebe. Rad sa djecom mi je potpuno otvorio nove vidike kada je gluma u pitanju. Aktivno već četiri godine radim kao dramski pedagog, a trenutno sam u Studiju Jazavac i u Školi glume u Laktašima. Stvarno mogu da kažem da uvijek sa radošću idem na časove i da sam od djece sa kojom radim mnogo naučila, a vjerujem i oni od mene. Oni su moj izvor pozitivne energije i drago mi je što sam na ovaj način dio njihovog odrastanja. Takođe sam i demonstrator na Akademiji umjetnosti na predmetu Gluma, studentima u klasi profesora Velimira Blanića. Sa njima se družim i na sceni i u učionici što nosi posebnu draž.

GLAS: Kako izgleda svijet Božane Kukilo kada je mimo svijeta umjetonsti i pozorišne igre ?

KUKILO:Od malih nogu sam u sportu, to mi je strast pored pozorišta. Ne volim kada nisam u pokretu tako da uvijek moram pronaći neku novu zanimaciju. Od ove godine treniram brazilsku džiu-džicu, pa kad pozorište dozvoli, posvećujem vrijeme treningu. Knjige i muzika se podrazumijevaju.

GLAS: Kakvi su dalji umjetnički planovi, osim već uhodanih komada u kojima trenutno igrate?

KUKILO:Očekuje me nekoliko igranja monodrame “Tri boje baruta” u narednom periodu, a trenutno spremamo dječiju predstavu po motivima bajke “Priča o raku krojaču” u režiji Aleksandra Vasiljevića, u Studentskom kulturnom centru. Premijera nas očekuje 14. decembra u 18 časova. Dođite nam!

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.