Boško Ćaćić, laureat Zlatnog pera za ćirilični krasopis: Treba poštovati ljepotu svakog slova

Rogatica - Za lijepo pisanje, u prvom redu treba talenat kao božiji dar. A onda dolazi uporna vježba i ljubav bez kojih nema lijepog pisanja.

Ovako je za "Glas Srpske" počeo Boško Ćaćić iz Rogatice, dobitnik ovogodišnje nagrade "Zlatno pero" za ćirilični krasopis na konkursu koji je proveden u organizaciji Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" u Banjaluci.

Ćaćić je nagradu nedavno primio i to je bio povod za razgovor sa ovim bivšim profesorom srpskog jezika, jer je u penziji nešto više od dvije godine.

 - Sav moj radni vijek protekao je za katedrom sa djecom i knjigama. Moja prva napisana slova "vukla" su ljepoti i zapala za oko mom prvom učitelju Mići Perkoviću. Sa mojim stasavanjem usavršavao sam pisanje i imao čast da već na kraju četvrtog razreda osnovne škole svoje i svjedočanstva ostalih drugara iz razreda napišem svojom rukom - priča Boško.

Prisjetio se, kako su se pisala i svjedočanstva, diplome, povelje, zahvalnice i druga dokumenta na kojim je trebao ljepši rukopis.

- Talenat dolazi sa rođenjem. Sve ostalo zavisi od samog čovjeka. Pri tome treba tražiti i pomoć literature. Ja sam se oslonio na Zaharija Orfelina i njegovu "Slavenskaja kaligrafija" iz davne 1777. godine. Od njega sam "ukrao" pravila o položaju tijela i ruku pri lijepom pisanju i neke druge finese, posebno prilikom pisanja početnih (inicijalnih)  i završnih (finalnih) slova koja su šlag na tortu uz obavezno vođenje računa da se ne naruše pravopisna pravila i gramatika.

Tih pravila se, kako kaže uvijek držao, pa je ponosan što je u  penzionerskim danima dobitnik "Zlatnog pera" za ćirilični krasnopis.

- Što do toga nije ranije došlo i sam sam kriv. Jednostavno, nisam pratio, a ne znam da li ih je i bilo, konkurse za lijepo pisanje - kazuje Ćaćić.

Krasopis je po njegovom mišljenju umjetnost.

-  Treba poštovati ljepotu svakog slova i njegovu bukvarsku i kaligrafsku snagu. Treba dopustiti da neko slovo u riječi i rečenici svojim likom poleti i stvori svoje nebo i otvori stazu kojom će kao u vijencu od cvijeća hraniti druga slova stvarajući cjelovitu sliku - nadahnuto je govorio  Ćaćić.

Ono što je po mišljenju bivšeg profesora srpskog jezika, uticalo na zapostavljanje krasnopisa, je pojava hemijske olovke i izbacivanje iz upotrebe naliv-pera i lijepog pisanja sa tanka-debela.

- To je velika šteta, jer je ćirilica, zahvaljujući velikom Vuku, najjednostavnije, najljepše i najsavršenije pismo na svijetu koga treba, čuvati kao zjenicu oka - naglasio je on.

Nastavak tradicije

- U mojoj porodici kćerke prilično lijepo pišu, ali bi morale više raditi na usavršavanju finesa. Od mojih đaka, talenat je iskazivao Jovica Lelek, svojevremeno đak generacije učenika Srednjoškolskog centra u Rogatici. Naravno ima ih još, ali su u anonimnosti. To je šteta, potrebni su nam i takvi kao i  ćirilica bez koje smo tuđi na svome - kazao je  Boško Ćećić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.