Belinda Stijak za "Glas Srpske": Depresija je i dalje tabu tema na Balkanu

Zanimalo me da se bavimo time kroz kakve strahote, sumnje i osjećaje krivice prolazi jedna porodica kada pokušava da spasi svoje dijete, a nemoćna je i nema kapacitet za to.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Rediteljka a Belinda Stijak, objašnjavajući koliko se bilo izazovno  u  autorskoj adaptaciji predstave "Sin",  Florijana Zelera suočiti sa izuzetno osjetljiom temu depresije kod mladih, roditeljskog osećaja krivice i generacijskog nerazumevanja. Talentovana režiserka  i glumica čija će adaptacija kultne drame "Sin", francuskog dramaturga premijerno biti prikazana sutra uveče u Narodnom Pozorištu Republike Srpske kaže da se na ovakve teme, koliko god bilo to teško, mora reagovati inače su posljedice mnogo strašnije.

-Polazna tačka jeste adolescentska depresija i tome treba na sva zvona pričati, ne bismo li skinuli stigmu sa borbe za mentalno zdravlje naših najbližih i ne bismo li počeli na vrijeme da razumijevamo problematiku, pa i da reagujemo.

GLAS: Zelerova trilogija počiva na suptilnoj gradiciji intimnih drama u razarajuću emotivnu cjelinu. Kako ste sa dramaturgom Aleksandrom Vasiljevićem i glumačkim ansamblom pristupili dekonstrukciji Zelerovog porodičnog sistema, koji ima izuzetno prepoznatljiv pozorišni ali i filmski bekgraund kod publike?

STIJAK: Nismo ništa dekonstruisali, ali jesmo konstruisali našu priču koju kroz ovaj komad želimo da ispričamo. Otvorili smo mnoge teme, ali ono sto nam je bilo najvažnije jeste da progovorimo o problemima kroz koje prolazi mladi, ali i porodice, kada se nađu u situacijama, u kojima se ne snalaze i gdje rješenje nije nadohvat ruke. Da pokrenemo neka važna pitanja o kojima kao društvo treba da promišljamo i radimo na istim.

GLAS: U podjeli su i iskusni glumci i mlađe snage (Boris Šavija, Nataša Perić, Snježana Mišić, Ilija Ivanović, Vladimir Đorđević i Rok Radiša). Kako je izgledao proces građenja likova u komadu koji zahteva vrhunsku psihološku preciznost i emotivnu ogoljenost?

STIJAK: Radili smo kako jedna porodica, za koju smatram svoje kolege iz ansambla, i treba da radi. Ta porodica ima svoje probleme, poteškoće, ali i sjajne trenutke koji ostaju unutar te porodice, a publika će u subotu imati priliku da gleda jednu divnu predstavu na koju sam mnogo ponosna.

Zahvalna sam što sam u podjeli imala talentovane i vrijedne glumce, kojima ne morate mnogo reći  da bi napravili pravu stvar. To je blago koje mnogo cijenim. Zadatci im nisu bili laki, ali evo sada kada smo došli do kraja mogu sa sigurnošću reći da su svi napravili odlične uloge.

Komad je zahtjevan glumački, jer traži jednu suptulnu, a preciznu igru, i ovo su one vrste zadataka koje se rijetko dobijaju u pozorištu.

GLAS: Predstava preispituje jednu jako bolnu i brutalnu činjenicu da ljubav ponekad nije dovoljna da roditelj spasi djete. Koliko pozorište danas ima misiju da bude glas upozorenja kada je riječ o mentalnom zdravlju mladih i otuđenosti u savremenim porodicama?

STIJAK: Dobro ste rekli, može da bude glas upozorenja i to je to. Nakon odgledane predstave odgovornost je potpuno na čovjeku i nama kao društvu. Da otvorimo širom oči i uši, prema ljudima u svojoj okolini, i pokušamo da čujemo drugačije i različite ljude, ma u kakvoj oni vrsti borbe bili.

Konkretno o mentalnom zdravlju kod nas se počelo govoriti, na društvenim mrežama, ali istinsko razumijevanje i podrška često izostanu, upravo iz razloga što malo znamo o toj dijagnozi. Florian Zeler u jednom intervjuu kaže da je u Francuskoj velika stigma pričati o tome da je neko u depresiji, možete onda zamisliti kakvo je stanje na Balkanu.

GLAS: Kada se osvrnete na svoju dosadašnju karijeru i rad u pozorištu, gdje se kroz režiju bavili vrlo širokim autorskim spektrom u tematskom i žanrovskom smislu, od dječijih komada do teških dramskih tema poput "Sina". koliko se rediteljski rukopis Belinde Stijak menjao sa svakim novim tekstom?

STIJAK: U suštini prvenstveno tražim temu koja me intrigira i tjera na razmišljanje, zatim tragam za komadom kroz koji tu temu mogu da obrađujem. Kako odrastam tako se spektar tema proširuje, više me okupiraju i imam veliki želju da progovorim o njima. Različitim temama različito pristupam, u smislu da se razlikuju po žanrovskom i stilskom ključu, tako da se samim tim i rediteljski rukopis mijenja. Volim da isprobam nove stvari, ne robujem klasičnom pozorištu, osim ako to tekst ne zahtjeva.

GLAS: Koliko vam režiserski angažman i rad u Nacionalnom tetaru omogućavaju slobodu u izražavanju i kakav je značaj toga što banjalučka publika ima priliku da među prvima u regionu vidi ovako značajne savremene tekstove?

STIJAK: Osjećala sam veliku slobodu, jer sam dobila ogromno povjerenje od glumaca i uprave pozorišta, a pogotovo što radim u svojoj matičnoj kući. Moramo da se okrenemo savremenim tekstovima, što zbog osvježenja repertoara, tako i zbog novih, aktuelnih tema i problema o kojima treba govoriti. U svijetu godišnje izađe veliki broj premijera, nastalih na savremenim tekstovima, to pratim i tu tražim inspiraciju za neke nove projekte.

GLAS: Mlada ste rediteljka koja postalja važan komad na sceni nacionalnog etara, koliko Vam je značila podrška, kako kuće, tako i cijele ekipe, koju ste okupili tokom procesa pripreme komada?

STIJAK: Imala sam sreću da je uprava Narodnog pozorišta RS, na čelu sa bivšim umjetničkim direktorom Ljubišom Savanovićem, direktoricom Dijanom Grbić i sadašnjim umjetničkim direktorom Nikolom Bundalom, imala sluha za postavku savremenih komada i ovako važnih tema.  Bez njihove apsolutne podrške ova predstava se ne bi ni desila.

Voljela bih da posebno pohvalim kolegu Borisa Šaviju za trud, posvećenost i izuzetno profesionalan odnos prema radu, posebno imajući u vidu teške lične okolnosti kroz koje je prolazio u tom periodu, a koje su zahtijevale mnogo snage i predanosti.

 GLAS: Nakon premijere "Sina", šta biste voleli da bude glavni utisak ili emotivna katarza sa kojom gledaoci napuštaju salu Scene "Petar Kočić"?

STIJAK: Nikada ne režiram emociju. Predstavu će svako doživjeti na svoj način, neko emotivno, neko otrežnjujuće, nekome će otvoriti oči, a nekome ni stotine ovakovih predstava neće pomoći, ako odluči da bude taj lik koji ne želi da razumije patnju čovjeka pored sebe. Ponosna sam na ovu predstavu, na cijeli proces stvaranja i na autorski tim, jer smo sa lakoćom postavili jedam zahtjevan komad, a ti trenutci su rijetki u pozorištu.

GLAS: Vremena su nezahvalna za planiranje ali koje su vam nove pozorišne destinacije ili projekti u planu nakon ove premijere, kako glumačke tako i rediteljske?

STIJAK: Nakon premijere u mojoj matičnoj kući, počinjem rad na djecijoj predstavi “Čiča, Miča i njihova priča”, po tekstu Aleksandra Vasiljevića i produkciji Gradskog pozorišta Jazavac. Nakon toga nastavljam rad u NPRS  i igram postojeće predstave.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.