Anđela Tasić za „Glas“: Nema bajke bez čarolije na sceni

Na samom početku moram reći da je "Ljepotica i zvijer" moja omiljena bajka. Kada sam saznala da sam u podeli, mala Anđela u meni je bila oduševljena. Rediteljka Aleksandra Spasojević od samog početka tačno zna šta želi i na svakoj probi, od čitaćih do generalne probe, nam je otključavala srž svake scene, otvarala nove poglede na odnose, likove i, na kraju krajeva, predstave u celini, što je u principu najvažnije za razvoj i dobijanje željenog rezultata.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" talentovana glumica Anđela Tasić objašnjavajući svoju rolu Ljepotice u predstavi "Ljepotica i zvijer" u režiji Aleksandre Spasojević. Naime, riječ je o poznatoj bajci Šarla Peroa koju je dramatizovao Aleksandar Vasiljević, a koja je nedavno izvedena u GP "Jazavac". Kako mlada glumica ističe, ovo je bio trijumf cijelog tima okupljenog oko pripreme komada.

- Svi smo radili kao tim. Od dramaturga, rediteljke, glumaca, kompozitora, koreografa i, naravno, tehničkog dela ekipe. S obzirom na to da je u pitanju mjuzikl, bilo je potrebno svakodnevno raditi na songovima, kako pevački, tako i glumački. Scenski pokret je podjednako važan, tako da se na svakom koraku pažljivo radilo. Radili smo na tome da publika ovu predstavu doživi kao pravu bajku te da prenesemo čaroliju i magiju - rekla je Tasićeva.

GLAS: Bajka je  iz 19. vijeka, ali je u ovoj izvedbi prilagođena novim vremenima, kako kroz formu mjuzikla, tako i samim predloškom. Koliko je bilo teško biti Ljepotica koja pjeva, pleše i ne pristaje da bude samo lijepo lice u životu?

TASIĆ: Biti Ljepotica je, moram priznati, zahtevno (smijeh). Nije samo fizička lepota ono što nju predstavlja. Njena nevinost i unutrašnja lepota su te koje dolaze do izražaja i koje krase njen karakter. Trebalo je doći do te posebne energije koju ona nosi. Iako je jako mlada, ona postupa instinktivno i u tome se izdvaja od ostalih. Paradoksalno, ali poprilično je zrela u svojoj infantilnosti. Najzahtevnije mi je bilo spojiti pokret, pevačke i glumačke deonice u celinu. Radila sam na tome da se po njenom pogledu može sve pročitati, oči nikada ne lažu.

GLAS: Uskoro ćete imati novo igranje predstave "U džepu nam je samo sića" čija je premijera bila u oktobru u Gradskom pozorištu Gradiška. Riječ je o komediji koju je napisao i  režirao Vaš partner na sceni Rok Radiša, ali o čemu se tu zapravo radi?

TASIĆ: Predstava "U džepu nam samo sića" je komedija u tri čina, tekst u originalu napisao je Bil Manhof pod nazivom "Feliks i Doris". U adaptaciji reditelja i glumca Roka Radiše nastala je duodrama koju igramo u Gradskom pozorištu Gradiška. Reč je o dvoje ljudi potpuno različitih životnih shvatanja i stila. Kada se te dve energije nađu na istom mestu, slučajnim povodom, nastaje niz situacija kroz koje vidimo kako ljudi mogu uticati jedni na druge i kako se stvara nova realnost, nepoznata njima dvoma.

GLAS: Godine nakon akademije proveli ste radno na daskama, gdje ste imali dosta uspješnih uloga. Igrali ste u mnogim predstavama Narodnog pozorišta RS, zatim GP "Jazavac", Studiju Teatar 078... Koliko je teško mladom glumcu pronaći svoje mjesto u jakoj konkurenciji?

TASIĆ: Kao mlada glumica koja je dobila priliku da zaigra na pozorišnim daskama još kao student, mogu reći da je velika čast, ali i velika odgovornost dobiti takav zadatak. Ljudi su prepuni očekivanja, a nekada ih je teško ispuniti. Mene je ljubav prema ovom pozivu dovela u Banjaluku i zbog nje sam još više zavolela ovaj grad, pozorište i, generalno, svet umetnosti. Kada se nađete na sceni sa kolegama mnogo iskusnijim od vas, nije svejedno. Osećate da je sve što uradite pogrešno (smijeh). Međutim, imala sam tu sreću da su zaista sve kolege bile otvorene za razgovor, pomoć i mogla sam im se obratiti kada god mi je to bilo potrebno. Usput, mnogo su mi pomogli da se opustim te prepustim svim izazovima bez straha od greške. Svaka uloga do sada mi je donela mnogo benefita i nečemu me naučila. Svaka greška pomogla je da shvatim u kom pravcu moram ići kako bih se razvijala i kao ličnost i kao glumica. Svakodnevno učim i upijam i mislim da je to ključ. Rad i disciplina. Posvećenost i određivanje prioriteta. Za mladog glumca je najvažnije da radi na sebi, iako to zvuci kao floskula, ali se u mom slučaju pokazalo da je to put kojim treba ići, a pod tim podrazumevam konstantno istraživanje, analizu i trud. Smatram da se u tome vidi kvalitet svakog glumca, način na koji pristupa radu, kako se ophodi prema kolegama, kako privatno, tako i na sceni i kako pristupa svakoj ulozi koju dobije.

GLAS: Da li je postojala neka uloga koja je bila najsličnija Anđeli Tasić i koja je to uloga?

TASIĆ: U svakoj predstavi do sada sam imala priliku da istražim nove likove i ljudske osobine. Imala sam priliku da radim dve dečije predstave, što nimalo nije lak zadatak, i mogu ih staviti u poseban folder, jer su me te uloge otvorile. Što se sličnosti tiče, u svakom od njih postoji deo mene koji je oblikovan u ono što se traži. Vodim se rečenicom: "Osvesti sličnosti, ali plasiraj razliku". Svakom liku dam svoj pečat, naravno, ali se uvek trudim da pobegnem od sebe, jer to smatram dobro urađenim glumačkim zadatkom.

GLAS: Vrlo ste drag gost u Studiju Teatar 078. Imali ste dvije odlične premijere predstava "Ona i on" i "Zbirka likova" i u obje predstave igrate zajedno sa Vladimirom Đorđevićem koji je ujedno i režirao komade. Šta Vas posebno veže za ovaj mali, ali vrlo uspješan teatar?

TASIĆ: Studio Teatar 078 mi je drag iz više razloga. Prvenstveno zbog same činjenice da se tu rađaju "neki novi klinci", ima mnogo talentovane dece koja korak po korak idu ka tome da će jednog dana, ako to požele, biti odlični glumci. Pored njih, školu glume pohađaju i tinejdžeri, ali i odrasli ljudi koji su već ostvareni u svojim profesijama, ali ih ljubav prema glumi i pozorištu nikada nije napustila. Kada me je Vladimir prvi put pozvao da radimo duodramu "Ona i on" u produkciji Studija Teatar 078, rado sam prihvatila saradnju. Svideo mi se tekst i njegova ideja kako da postavi taj tekst. Vladimir je ostvaren glumac, divan kolega, posvećen svom poslu, od koga sam naučila mnogo životnih i glumačkih stvari. Iz tog razloga sam vrlo rado prihvatila da ponovo radim sa njim i iz toga je izašla "Zb(i)rka likova", čija premijera je bila novembra ove godine. Pored toga, radim u studiju kao Vladimirov asistent. Rad sa decom je jedno novo iskustvo za mene koje zahteva posvećenost i nosi takođe veliku dozu odgovornosti. Deca su najiskrenija i najsimpatičnija u svojim načinima razmišljanja i svaki čas sa njima je inspirativan.

GLAS: Pet godina ste na sceni kao profesionalac, koliko Vas je gluma promijenila i šta Vam je donijela?

TASIĆ: Upisala sam se na Akademiju sa potpunim neznanjem šta me na istoj čeka. Kako se nikada pre upisa nisam bavila glumom, vodila me je moja prirodna radoznalost i znatiželja. Iskreno, ubrzo sam shvatila da ne poznajem sebe koliko sam na početku mislila. Svaka godina studiranja je bila izazov i prihvatanje sebe u svakom pogledu. Smatram da sam najviše napredovala upoznavajući i sebe i druge. Donela mi je više samopouzdanja i prihvatanje različitih karaktera. Bolje razumevanje ljudi. Gluma je povezana sa psihologijom na mnogo nivoa. Istraživanje ljudskih reagovanja i odnosa. Suštinski mi je gluma pomogla da osvestim vrline i mane i da na njima poradim. Da prihvatim sebe kako bih na sceni mogla prikazati nečiji život, potpuno drugačiji od svog, i opravdati njegove akcije. Glumac je advokat svog lika, iza svakog postupka se krije posebna priča.

GLAS: Svaki glumac/glumica na svijetu ima svoje uzore, koji su ga/je motivisali da zakorači u svijet glume. Ko su ljudi koji su Vas inspirisali da zakoračite u svijet glume?

TASIĆ: Što se tiče konkretnih uzora, nisam ih imala. Mene je privukao sam poziv zbog moje prirodne radoznalosti. Mala Anđela je htela da bude doslovno sve. Shvatila sam da to mogu biti upravo na pozorišnoj sceni. Da se mogu oprobati u raznim zanimanjima kao profesor, pravnik, lekar i shvatiti kako izgleda njihov radni dan te koji su svakodnevni izazovi sa kojima se oni bore. Nisam osoba koja ima omiljenu pesmu, film, knjigu, jer volim šarenolikost. Sve što u meni izazove bilo koju emociju, postaje uzor. To se, naravno, menja iz godine u godinu, sazrevanjem i odrastanjem, ali dete u meni neguje sve oblike unikatnosti. To je ono što me pokreće, što mi daje pozitivan impuls da sam na dobrom putu. Meni je uzor svako ko je ambiciozan i ko stremi ka najboljoj verziji sebe u datom momentu. Ko je predan svom poslu i poštuje sebe. Ko ima svoj stav i ne odustaje kada naiđe na prepreku. Ko je pošten, pun razumevanja i ljubavi.

Planovi

GLAS: Možete li nam otkriti neke nove planove kad su u pitanju daske koje život znače?

TASIĆ: Kako je kraj godine, nemam nove projekte u planu zasada. U ovom periodu ću se fokusirati na svoju monodramu, u pripremi je već neko vreme, finalna verzija teksta je spremna, te premijeru očekujem 2025. godine, najverovatnije da će biti simbolično, 27. marta, kada je Svetski dan pozorišta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.