Anando Čenić o pozorištu i operi: Predstava ne smije da izgubi suštinu

BANjALUKA - Moram da priznam, raditi operu potpuno je drugačija stvar i percepcija scenskog izražaja. Nekako mi se čini da u ovom radu moramo imati otvorena sva čula. Recimo, ono što mi je bilo čudno jeste da sam na svaki određen ton morao biti u tom trenu na sceni. Znate, iziskuje mnogo tačnosti.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" glumac Anando Čenić objašnjavajući svoja iskustva nakon nedavnog  gostovanja u Crnoj Gori sa operom "Karmen" u režiji Milana Neškovića, a pod dirigentskom palicom Stefana Zekića. Talentovani umjetnik ističe da je rad na operi "Karmen" bio ogromno iskustvo, ne samo za njega već i za cijeli ansambl.

- Zaista je bilo dosta zanimljivo i izazovno iz više aspekata, jedan od takvih je možda to što sam igrao sve na francuskom jeziku koji prije toga nikad nisam učio. Mislim da sam uspio koliko-toliko da dosegnem taj nivo akcenta i dijalekta koliko se to od mene tražilo kad je u pitanju moj lik koji tumačim. Sve u svemu, bilo je to za mene nešto novo i nesvakidašnje iskustvo, i pretpostavljam, sad kada bih dobio poziv za neku novu operu, mislim da bi bilo dosta olakšavajući poziv  uzevši u obzir ovo predivno iskustvo.

GLAS: Znamo da je za svakog glumca skoro svaki projekat neko novo iskustvo i nova količina znanja koju umjetnik sklapa u svoj mozaik životnih iskustava. Šta glumac može da nauči iz projekta poput opere "Karmen"?

ČENIĆ: Kad govorimo o sceni, uvijek je jako važno da slušamo partnera, uostalom o tome nas dosta uče i na glumi, ali ovdje je to doslovno i podignuto na maksimum. Doslovno  moramo čuti svaki takt i ton koji proizvede orkestar. Iskreno, drago mi je što sam imao priliku da radim s kolegama iz Srbije i mislim da, pored toga što su odlični operski pjevači, oni su izuzetno dobri kao glumci, ali i kao uzori za nas mlađe umjetnike.

GLAS: Jedan ste od rijetkih mladih glumaca koji su jako mladi dobili šansu da glume u nacionalnom teatru. Gledajući sveukupan dosadašnji rad na famoznim daskama NPRS, ostvarili ste prilično dobar broj uloga za kratko vrijeme, a za neke su posebno pljuštale pozitivne kritike. Ipak, samo Vi znate kako se naći na velikoj pozornici NPRS i koliko je rada uloženo do tog izlaska na nju?

ČENIĆ: Jako sam zahvalan što mi je Narodno pozorište pružilo tu vrstu povjerenja. Ja nekako svaku ulogu i svaki projekat gledam zasebno, ako me razumijete. Mislim da pozorište iziskuje kolektivni pristup, ali u istoj mjeri i individualni pristup. Svaki projekat bi trebalo da odvajamo od prethodnog i to sve u službi umjetnosti, da bismo imali autentičan izraz u predstavi. Nekako time sam se oduvijek vodio i vjerujem da je to ispravno tumačenje i da su mnoge moje kolege saglasne u tome.

GLAS: Jednu od zanimljivijih rola napravili ste u poznatom ruskom klasiku "Ivanov" A. P. Čehova, a u režiji Željka Đukića. Po čemu pamtite taj proces i kakvo je iskustvo bilo "rvati se" sa kraljem kratke priče, velikim Čehovom?

ČENIĆ: Drago mi je što ste pomenuli tu predstavu zato što je to jedan od mojih omiljenih procesa u životu. Pamtim ga po mnogo lijepog što se zbivalo u tom radu. Prvenstveno pamtim po Željkovom dobrom rediteljskom pristupu koji je većinu fokusa bacio na glumca. Išao je u sitne detalje i detaljčiće u radu sa nama. Naime, u ovom komadu imao sam dosta prostora kada je u pitanju moj lik i dosta slobode u svakom slučaju kad je riječ o gradnji lika, što me je posebno ohrabrilo. Imali smo oko 70 proba i dosta se toga mnogo naučiti kako u radu sa Željkom, tako i u radu sa mojim kolegama iz ansambla.

GLAS: Kao glumac, da li ste pobornik da se klasični komadi adaptiraju u modernom ruhu poput verzije banjalučkog "Ivanova" ili ste  za varijantu da se to uvijek izvodi u izvornom obliku?

ČENIĆ: Uvijek treba da tražimo nove forme i novi način za stvaralaštvo,  ali uvijek s mjerom. To izvorno uvijek treba da ostane bazično, prosto to ne smijemo nikad zanemariti, jer bi se oskrnavio original zbog ogromnog odstupanja od onog suštinskog u djelu. Možda bi trebalo to sve nadograđivati sa velikom mjerom, kada je riječ o adaptacijama u modernom ruhu, kao što rekoste. Predstava nikada ne smije da izgubi svoj temelj i suštinu. 

GLAS: Koju biste Vi ocjenu dali za predstavu "Ivanov" iz ugla gledaoca i čitaoca?

ČENIĆ: Staviću čvrstu devetku zbog mog ličnog ugla, a možda bi bila i viša ocjena, ali neka stoji devetka pa ćemo vidjeti... (smijeh).

GLAS: Majka priroda Vas je nagradila sa nekoliko božjih darova, jedan od njih jeste muzika, odnosno pjevanje. Kako poimate tu prvu umjetnost te šta ona za Vas predstavlja  kao umjetnika/čovjeka?

ČENIĆ: Muzika je moja velika ljubav. Volim da pjevam i da sviram i dosta toga provučem i u predstavama u kojima igram, a u nekim sam čak imao tu čast i privilegiju  da komponujem. Međutim, moja ljubav prema pozorištu i glumi bila je pokretač svega ostalog što je vezano za umjetnost.

GLAS: Šta volite da slušate?

ČENIĆ: Sve zavisi od situacije i raspoloženja, ali volim zaista svašta da slušam. Od španskog, francuskog i domaćeg repa, fanki muzike, dobrog rokenrola, pa sve do sevdalinke ako je dobro društvo na okupu.

GLAS: Znamo da su glumci vječita djeca kojoj nikad nije dosta maštanja, igre i duhovitosti, ali karijere traže i planove, pa šta planirate u profesionalnom smislu u periodu koji je pred Vama?

ČENIĆ: Trebalo bi dosta novog da se dešava u Narodnom pozorištu i već od kraja avgusta plan je da počnemo rad na novoj predstavi, takođe ima još zanimljivih projekata do kraja godine, ali o tom potom.

GLAS: Kako ćete provesti ovaj zasluženi ljetni odmor od pozorišnih obaveza?

ČENIĆ: Imam taj mali krug ljudi, odnosno mojih prijatelja sa kojima se rado volim družiti i provoditi vrijeme, a moram da kažem da svako ljeto imam novu listu knjiga koje  moram da pročitam i to me onako, duhovno osvježava, ako mogu tako da se izrazim (smijeh).

GLAS: O kojim je naslovima riječ?

ČENIĆ: "Igra staklenih perli" Hermana Hesea, ali i savremeni naslovi Fredrika Bakmana i Nila Gejmena, kao i literatura iz svjetske istorije. Biće zanimljivo.

GLAS: Oprobali ste se pred kamerom na setovima nekoliko kratkih filmova i u nekim TV ulogama. Da li pravite razliku između pozorišne i glume pred kamerama ili je takvo razmišljanje pretjeran luksuz za glumište u kulturnim sredinama poput naše?

ČENIĆ: Nažalost, mi ovdje nemamo tako pretjeran luksuz kad je riječ o snimanju i radu pred kamerama. Gledano sa emotivne strane, pozorište mi je ipak mnogo približnije i za pozorište je potrebno dosta fokusa i kondicije. I to me onako posebno ispunjava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.