Aleksandar Stevanović: Glumac iznosi uvjerenja kroz svaku ulogu

BANjALUKA - Mjuzikl "Nebo je malo za sve", prema ideji "Tolkina sa Nišave", pisca Miloša Petkovića, po tekstu glumca i dramaturga Aleksandra Mihailovića i u režiji glumca i reditelja Aleksandra Marinkovića, je naišao na velike pohvale naših sugrađana, kao i mnogih kolega koji žive i rade van Niša, a pogledali su predstavu. Lično željno iščekujem da se otisnemo van grada i zaigramo negde izvan granica subjektivnosti prema Nišu i okolini, radi utiska od te "nepristrasne" publike.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" glumac Aleksandar Stevanović povodom hvaljenog komada "Nebo je malo za sve" reditelja Aleksandra Marinkovića, koji je posvećen zlatnim danima radija u gradu na Nišavi. Jedan od najtalentovanijih glumaca mlađe generacije sa trenutnom adresom u Nišu kaže da predstava ima panegirični pristup, kao i njegova sama uloga koja je panegirik nekadašnjim voditeljima "Radija Niš".

- Kako predstava ima panegirični pristup, tako je i uloga koju tumačim panegirik nekadašnjim voditeljima "Radija Niš" i radiju kao mediju, te je svaki njen segment bio inspirativan za pripremu i oblikovanje. Imao sam, naravno, nesebičnu pomoć dramaturga i reditelja da kreiram publici uglavnom dopadljivu ulogu, kao i veliko razumevanje i hvala im na tome.

GLAS: Igrali ste u mnogim kvalitetnim predstavama, a jedna od takvih je sigurno komad "Afera nedužne Anabele" u režiji Igora Pavlovića. Igrate ulogu Ferdinanda, ministra policije. Premijera je bila u decembru 2023. Možete li da se prisjetite tog procesa i samog kreiranja scenskog lika, kakva su iskustva iz tog projekta?

STEVANOVIĆ: Verovatno, jer mi je bio prvi profesionalni proces, rad na ovoj predstavi pamtim kao "najmukotrpniji". Autorska ekipa na čelu sa rediteljem imala je kristalnu ideju i zanimljiv pristup radu, baziran na metodu Mihaila Čehova - čvrstu konekciju razuma lika sa njegovom duhovnom dimenzijom. Biću ličan i reći da veoma volim da igram ovu predstavu i da neretko pokrenem temu stavljanja ovog naslova na repertoar, smatrajući da je aktuelna u svakom trenutku, a da glumac može i možda jedino treba, jer tako najbolje ume, svoja uverenja iznositi delanjem kroz ulogu koju na sceni igra, ako uloga za to pruža prostora, kako to čini sva šarenolika lepeza likova u drami "Afera nedužne Anabele", Velimira Lukića.

GLAS: Glumu ste završili u klasi profesora Željka Mitrovića, a zajedno sa Vama su studirali glumci: Nemanja Bajić, Dragana Ilić, Anando Čenić... Po čemu najviše pamtite studentske dane i koja su to znanja ugrađena u Vaš duhovni svjetonazor?

STEVANOVIĆ: I Jelena Jandrić, i Ivana Kanjuga (sada Milosavić) i Svetozar Babić i Duje Martinić. I sve ih pamtim samo po lepom i svi mi nedostaju, kao i Banjaluka, kao i to vreme proživljeno sa svima njima, neka ih čuva Bog gde god da su i da im da puno posla u struci. Taj period do ovog trenutka je ujedno najlepši i najteži period u mom životu, nadam se da će, bar što se "težine" tiče, tako i ostati. Znanja, ikakvog, isprva nisam bio svestan. Sada, radeći na različitim ulogama, u različitim procesima projavljuje se stečeno znanje, veština, tehnika i sve više otkrivam čemu su me sve to Akademija i moj dragi profesor Željko Mitrović naučili.

GLAS: Ima li ste nekoliko zapaženih izleta i na TV i filmu. Možete li da izdvojite neko iskustvo koje Vam je ostalo u lijepom sjećanju?

STEVANOVIĆ: Inače se trudim da iz svakog iskustva upijem ono najdragocenije te mi je stoga svako od tih iskustava u lepom sećanju. Ipak, najlepše iskustvo će mi, verovatno, zauvek ostati rad sa tadašnjim mojim prijateljem, sada kumom, rediteljem Stefanom Krasićem, na humorističkim video-formatima, koje možete pogledati na "Jutjub" kanalu "Prinčevi patroni" i nadam se bar malo kao i mi se nasmejati.

GLAS: Za glumu ima sijaset definicija, ali kako bi glumac Aleksandar Stevanović odgonetnuo ovu čarobnu riječ? Što ona za Vas predstavlja ?

STEVANOVIĆ: Strogo kontrolisana razonoda uma, duha, srca i tela.

GLAS: Veliki ste ljubitelj lika i djela čuvenog italijanskog glumca Roberta Beninjija. Otkud ta ljubav i što Vas to tako najviše dira u glumi ovog glumačkog maestra?

STEVANOVIĆ: Hvala Vam na ovom pitanju koje mi izaziva radost. Veoma žalim što od 2005. godine Beninji nije snimio više nijedan film kao reditelj i glavni glumac... Bog da ga poživi, nadam se da u jednom trenutku hoće. Mom senzibilitetu odgovara sve što Beninji uradi na filmu i možda je to odgovor, a likovi koje je tumačio, naročito u filmu "Život je lep" i posebno u mom omiljenom filmu "Tigar i sneg", smatram primerom kvalitetnih i dobrih primera kako uloga, tako i muškaraca, supružnika, očeva. I meni najinspirativnije kod Beninjija je to što u svakom filmu koji je režirao, njegova supruga, glumica Nikoleta Braski igra nešto što Beninjijev lik u tom filmu najviše voli. Mislim da je to jedna lepa poruka koju nam šalje, a mi da se potrudimo da je protumačimo i usvojimo, prvi ja. Dakle, niste me pitali, ali daću predloge filmova za gledanje i za vašu razonodu uma, duha, srca, pa i tela: "Monstrum" (1994), "Pinokio", (2002), "Džoni Čačkalica" (1991), i gorepomenuti možda njegovi najbolji naslovi, ili ukratko od prvog zajedničkog filma sa suprugom "Ti me uzbuđuješ" (1983) pa nadalje hronološki, ionako ih, nažalost, nema puno.

GLAS: Kako izgleda svijet Aleksandra Stevanovića mimo svijeta pozorišne umjetnosti i muzičke scene?

STEVANOVIĆ: Zahvaljujući Bogu, koliko je na poslovnom planu "nemirno" i srećom često radno, privatno je uglavnom mirno u provođenju slobodnih trenutaka sa voljenim osobama, samim sobom, jedući ono što volim, spavajući koliko mogu, ponekad i koliko želim, a kad uspem da se otisnem na neki izlet u obližnju šumu, selo ili grad - što bi rekao lik "Azolana" koji tumačim u predstavi "Opasne veze", čija će premijera u režiji Stevana Bodrože i produkciji Narodnog pozorišta Niš izaći upravo ovih dana - puna kapa! Trenutno mi je u takvom svetu veoma prijatno, da da Bog da tako i ostane.

• "ČOLA AKUSTIK"

GLAS: Pored glume,  bavite se muzikom. U regionu ste uveliko poznati po kaver bendu "Čola Akustik" u kojem zajedno nastupate sa glumcem Markom Radojevićem. Kako je došlo do ove ideje i zbog čega baš Zdravko Čolić u imenu grupe?

STEVANOVIĆ: Muzikant sam. Bend je krenuo sa radom kao duo, odnosno trio - gostovao nam je kolega i treći cimer iz stana u Banjaluci, glumac Petar Miljuš. Nastali smo iz zajedničke ljubavi prema Čolinim pesmama, prvo na "Fejsbuku" svirajući "lajvove", koje je puno ljudi slušalo i zato dobili ideju da nastupimo u nekom prostoru u kome bismo mogli da zaradimo neku paru da preživimo od subote do subote. Prvi je za to imao sluha dragi Dalibor Kuruzović, koji je vodio tadašnji "Jelen-pab" u Banjaluci, prva svirka je odlično prošla i tako je počelo... Sada nas je šestoro i najaktivniji smo u Nišu, gde svi članovi žive i rade. I često kažem, Bogu hvala, to nam je sada isključivo hobi, bez tendencije zarade, jer smo sada siti, napiti, obuveni i toplo nam je.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.