Aleksandar Runjić za „Glas“: Gluma pomaže ljudima da budu zdravi i normalni

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Aleksandar Runjić, harizmatični glumac banjalučkog glumišta, objašnjavajući kako se snašao u glavnoj ulozi Sladana u humorističkoj seriji "TV bar" u režiji Branislava Stošića koja se ovih dana emituje na ATV-u. Talentovani umjetnik, inače redovan član DPRS, kaže da je ovo za njega bilo novo, ali krajnje zanimljivo iskustvo.

- Kad je riječ o ulozi, igram konobara Sladana. To je pošten čovjek koji ima ženu i dijete i sve što čini oko sebe, on nekako to čini na pošten način, što takve ljude i košta ponekad. To je, zapravo, jedna poštenjačina, što bi rekli u narodu, a nasuprot mom liku jeste moj brat Filips, kojeg igra Nikola Milaković. Jedna vrsta zgubidana, koji stalno priprema neke smicalice i prevarantske poslove. Mislim da će ta odudaranja likova biti izuzetno zanimljiva za gledaoce, stoga vjerujem da će uživati u ovoj seriji. Moram da priznam da u početku nije bilo lako. Imao sam malu bojazan pred kamerama kao i svi, jer kao što je poznato, ipak mi ne snimamo toliko često na filmu i televiziji, mahom smo bazirani i fokusirani na daske koje život znače. Srećom, imali smo zaista odličnu ekipu pa smo svaki problem ili nedoumicu tokom snimanja brzinski rješavali zahvaljujući sjajnom mladom reditelju Branislavu Stošiću, koji mi je mnogo pomogao kad je u pitanju ovaj projekat - rekao je Runjić.

GLAS: Kakav ste utisak stekli dok ste čitali scenario prvi put?

RUNjIĆ: Dopao mi se tekst. Osjetio sam da bi mogla dobra stvar da se uradi od ove serije. Doduše, bilo je nekakvih nejasnoća u početku, ali kasnije, kad smo ušli u priču i u čitaće probe, to smo sve iščistili te uspješno riješili sa Jelenom Medić koja je napisala scenario za seriju. Ona nam je mnogo pomogla kad nam je raširila ruke rekavši da možemo da ubacujemo svoje riječi i da improvizujemo, ali da se držimo suštine i tako je i bilo.

GLAS: Igrali ste u mnogobrojnim pozorišnim ostvarenjima, radi se o velikoj galeriji likova koje ste uspješno dočarali i odigrali. Znamo da je to nezahvalno iz glumačke perspektive, ali ipak, možete li izdvojiti jednu predstavu koja Vam je najdraža srcu?

RUNjIĆ: Ima ih mnogo. Ipak, dobro. Neka to bude predstava "Ne igraj na Engleze", u režiji mog prijatelja Marka Vukosava. Za tu predstavu mnogo lijepe uspomene nosim. Nikad neću zaboraviti probe i čitav proces stvaranja predstave koji se najvećim dijelom odvijao u Bugojnu, pomalo u Banjaluci. U predstavi pored mene igraju Bojan Kolopić i Senad Milanović. Zanimljiv podatak je da je u predstavi trebalo da igra Marko Nedeljković, međutim, Mare je morao da izađe iz projekta zbog iznenadnih poslova u Beogradu, umjesto njega došao je Kola (Bojan Kolopić) koji je za vrlo kratko vrijeme savladao lik i tekst, prilično velik tekst, što je za svaku pohvalu. Mislim da je to bilo desetak dana prije premijere, koliko me sjećanje služi. Malo je takvih. Evo, igramo već četvrtu godinu sa velikim uspjehom u GP "Jazavac" i stvarno mi prija dok igramo, kao neki dobar lijek mi dođe ova predstava, i nadam se da ćemo još dugo igrati.

GLAS: Vi ste već dvije godine redovan član Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Iskreno, to je za svaku pohvalu, jer se ipak radi o renomiranom teatru, što pokazuju mnogobrojne nagrade i priznanja koji stižu na adresu Đure Daničića 1.  Kako ste se snašli na novom radnom mjestu i kakav je Aleksandar Runjić kao glumac lutkar?

RUNjIĆ: Prije Dječijeg nikad nisam imao dodira sa lutkama. Zapravo, lažem (smijeh). Bilo je toga na završnoj godini glume, kod pokojnog profesora Bojića, ali nismo radili u nekoj većoj mjeri, ipak smo tad imali neke druge prioritete na akademiji kao što su monodrama, diplomska predstava i tome slično. Ne znam, mislim, još uvijek se snalazim, trebaće mi vremena da pohvatam neke stvari vezane za lutkarstvo. Moram reći da je malo naporno. Stalno je nekakva akcija kako na sceni, tako i van scene, jer ste non-stop u pokretu, zatim dugo mi je trebalo da se pomirim sa činjenicom da nema suflera, zatim još nekih stvari na koje nisam navikao, ali to je sve normalno. Tu sam, i tek sam došao. Učim se. Dug je to proces očigledno, iako sam odigrao sedam predstava tokom dvije godine otkako sam redovan član DPRS. Što se tiče kolega i kompletnog rukovodstva, šta da kažem (kroz smijeh). Mene su tamo primili kao malo vode na dlanu. Stvarno. Vjerujte mi. Svi mi pomažu u svakom momentu, recimo, u kojem se ne snađem baš najbolje, i to mi je posebno drago. Ipak to nije toliko učestala stvar, zato naglas mogu da kažem da sam prezadovoljan.

GLAS: Kako Vi doživljavate glumu pred djecom koja se umnogome razlikuje od klasičnog teatra i uobičajenih dramskih tekstova?

RUNjIĆ: Što se tiče razlike, ogromna je! Tamo su dramski tekstovi, ovamo bajke za djecu. Po meni, barem tako trenutno poimam, gluma pred djecom je dosta prenaglašena, to se traži od nas glumaca. Prenaglašena gluma, a opet prirodno. Baš čudno, je l' da. U početku mi je bilo jako neprirodno kako sam sve to igrao, da bih na kraju ipak shvatio tu čar prenaglašene glume pred mališanima.

GLAS: Postoji mnogo teorija i definicija vezanih za riječ gluma, ali šta je gluma Vama u ličnom smislu?

RUNjIĆ: Najiskrenije, mislim da je gluma samo zdravlje. To je zdravlje nama koji igramo i to je zdravlje onima koji nas gledaju. Često se ljudi malo isplaču, potom se malo ismiju i zato je ona inspirativna i ljekovita. Ponavljam, glumu shvatam kao zdravlje. Gluma je kao lijek koji može da pomogne čovjeku da bi bio zdrav, a opet, s druge strane, i kao nauka i te kako, jer mnogo šta tu može da se  nauči. Eto, takva je gluma.

GLAS: Vi ste otac jedne male Eme. Vjerujem, to Vam je najdraža uloga u životu. Koliko je to izmijenilo život Vas kao umjetnika i kao čovjeka?

RUNjIĆ: To je nešto predivno, prekasno, nešto najljepše na svijetu. Pa ja nisam mogao da vjerujem da je to tako iako sam bio u prilici više puta da slušam neke moje ljude i prijatelje koji imaju djecu. Nisam mogao da to shvatim dok nisam dobio svoje dijete. Da, promijenilo me, kako da ne, i mene i moju suprugu Ninu. Iskreno, ja mnogo volim život, druženje i dobru muziku, ali, vjerujte, poslije ovoga nekako još više volim! Tako da ovo uopšte ne doživljavam kao neku obavezu i nešto što bi me sputavalo u bilo čemu. Uživam u svakom trenutku od jutra do večeri, kad god nisam na probama. Šetamo, igramo se, to je baš relaksirajuće. E sad, moram i ovo da kažem. Mene su zaposlili iste godine kada se moja curica rodila. Hoću da kažem da se samim tim promijenio moj odnos prema glumi u Dječijem pozorištu. Nekako, dok govorim  tekst dječici ispred scene, odmah zamišljam u mislima moju bebaru, tačno mi bude lakše i uživam u svakoj predstavi. To mi je sigurno dodatna motivacija, kako u radu, tako i van njega.

Zanimljivost

GLAS: Rekoste da nosite lijepe uspomene vezane za ovu predstavu i da nikad nećete zaboraviti probe i čitav taj proces stvaranja predstave "Ne igraj na Engleze". Da li možete da nam ispričate neku dogodovštinu tokom nastanka i stvaranja predstave?

RUNjIĆ: Kristališe mi se sjećanje na situaciju dok smo imali te silne probe i druženja u Bugojnu, gdje smo bili smješteni kod jedne stare tete. Čini mi se da se zvala Ljiljana, i ta žena je bila žena pokojnog Jablana koji je bio šibicar, a kome je veliki Džoni Štulić posvetio čuvenu pjesmu "Jablane, kreni drugom stranom". Jedan čudan spoj na neočekivanom mjestu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.