Aleksandar Blanić za "Glas": Komotnije mi je bez društvenih mreža

Pretpostavljam da svi, manje-više, volimo kad nas neko pohvali ili nagradi za nešto što smo uradili. Naziv te nagrade je stvarno laskav i lijep je osjećaj kad ti stručni žiri, u ovom našem lutkarskom esnafu, izvođenje proglasi majstorlukom.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" iskusni glumac Aleksandar Blanić povodom nedavne nagrade za glumačko majstorstvo koju je dobio povodom njegove sjajne uloge u predstavi "Crvenkapica" na festivalu u Podgorici.

Takođe, ovaj vrsni i skromni umjetnik naglašava da lutku Vuka ne animira sam, već mu u svakom trenu potpomažu kolege Duško Mazalica i Nikola Milaković, koji su u neku ruku zaslužni za ovu nagradu.

- Moram naglasiti da lutku Vuka ne animiram sam, već su tu u svakom trenutku moje kolege Duško Mazalica i Nikola Milaković, koji mi asistiraju i ova nagrada je i njihova zasluga. Na nagrade bi trebalo gledati kao na ugodne znakove koji, s vremena na vrijeme, pokažu da to što radiš ima smisla, da nisi na nekoj stranputici i služe kao motivacija za budućnost. Donedavno to su stvarno bile nagrade kad si, uz diplomu, dobijao i neku kovertu, ali danas, usljed hronične besparice i festivala koji jedva preživljavaju, to su uglavnom priznanja i plakete.

GLAS: "Crvenkapicu" osim priznanja struke prate i sjajne reakcije publike. Šta je ovaj klasični komad učinilo, gledano iz glumačke perspektive, tako vrijednim da privuče poštovanje svih segmenata pozorišne javnosti?

BLANIĆ: Za odličnu predstavu preduslov je da svi elementi koji je čine budu kvalitetni - tekst, dramatizacija, režija, scenografija, muzika i naravno glumci i njihov entuzijazam. Nekad se ta alhemija desi, nekad ne. Nama se ovaj put posrećilo. Žanrovski predstava je malo više pomjerena prema komediji. Pojavljuju se i neki novi likovi koji doprinose osvježenju ove klasične priče. Poneko iznevjereno očekivanje, veseli songovi i kolektivna igra su dobitna kombinacija naše "Crvenkapice".

GLAS: Diplomirali ste u klasi čuvenog pozorišnog maga Nenada Bojića. Kakvo sjećanje imate na te studentske dane, šta ste najviše naučili od glumačkog mentora?

BLANIĆ: Ponosan sam jer pripadam prvoj generaciji na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Ipak je to bila tektonska promjena u cijeloj kulturnoj sferi kod nas. Razumljivo da su na naš razvoj kao umjetnika presudno uticali profesori glume Jovica Pavić, koji nas je primio i Nenad Bojić, koji nas je ispratio. Profesor Bojić je kod svakog od nas gradio autentični individualizam i insistirao je na prevazilaženju svakog šablona i prečice. Bio je vrsni poznavalac žanra i žanrovske kosmogonije. Ne mogu razaznati da li mi je važniji bio rad sa njim kao profesorom ili kao rediteljem u pozorištu.

GLAS: Sada se već može reći da ste jedan veterana DPRS, kolektiva koji se snažno pozicionirao u regionalnim okvirima dječjeg teatara. Šta je tajna funkcionalnosti pozorišta koje igra za najzahtjevniju publiku na svjetu, onu dječiju?

BLANIĆ: U DPRS sam već bezmalo 30 godina. Iskusio sam rad u pozorištu i u ratno i u poratno vrijeme. Okosnica starijeg dijela ansambla se formirala u drugoj polovini devedesetih. Inicijativom tadašnjeg upravnika Predraga Bjeloševića počeli smo sarađivati sa stranim rediteljima, učestvovati na međunarodnim festivalima i to nam je bio prozor u svijet, velika škola i iskustvo. U međuvremenu smo se pojačali mladim kolegama i saradnicima. Sadašnja direktorica Ljiljana Labović Marinković ima sličan koncept i ogromnu energiju. Tako smo se etablirali kao nezaobilazna tačka na međunarodnoj lutkarskoj i pozorišnoj mapi. Poznati smo i po našem Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu, koje se održava ove godine po 24. put. Ove godine nam je i jubilarna, 70. sezona, tako da se može reći da smo u najboljim godinama.

GLAS: Igrate u hvaljenom kabareu "Kroz život sa Veljom" reditelja Slobodana Perišića. Šta je po Vašem mišljenju bila dobitna kombinacija za ovaj uspješni pozorišni projekat i generalno gdje leži ključ za kvalitetnu predstavu?

BLANIĆ: Uvijek je dobrodošlo osvježenje za glumca kad promijeni sredinu i scenu i kada gostuje u nekim projektima. Svaki put se radujem kada dobijem priliku u NPRS ili "Jazavcu" da zaigram i u dramskom teatru. U "Kroz život sa Veljom" jedini glumac je moj rođeni brat Velimir Blanić, a reditelj moj kum Slobodan Perišić, tako da rad nije mogao biti prisniji. Većina priče se tiče i mog privatnog života, tako da je bilo jedinstveno iskustvo. U predstavi učestvujem prvenstveno kao član benda. Znači, muzičar sa ponekim glumačkim zadatkom. Kada se ekipa dobro poznaje i kad je svima jasan zadatak, rezultat je izvjesno dobar. Predstava je veoma gledana i odlično prihvaćena gdje god smo je do sada igrali.

GLAS: Imali ste priliku da svoj glumački talenat ispoljite u našim domaćim filmovima i serijama. Možete li da izdvojite jedan filmski projekat koji Vam je najdraži i zbog čega?

BLANIĆ: Odlično je što se sve više snima i kod nas i u regionu i da kolege imaju sve češće prilike da učestvuju u produkcijama. Sa najljepšim uspomenama se sjećam svog debija pred kamerama u TV filmu Petra Zeca "Mejdan Simeuna Đaka" u ulozi Blagoja Gatarića iz 1999. godine. Od tada sam igrao u većini projekata koji su snimani kod nas. Izdvojio bih i film "32. decembar" Saše Hajdukovića kao jedan od prvih domaćih proizvoda. Kad god mogu odazivam se i na pozive studenata sa Akademije umjetnosti i učestvujem u njihovim projektima.

GLAS: Jedan ste od rijetkih glumaca koji nema društvene mreže i koji jednostavno ne daje mnogo na značaju tome da se po svaku cijenu ističe u javnost, što je pravo čudo u današnjem vremenu. Dakle, neko ste ko nije za egzibicionizam i samoisticanje, ali ste ipak na sceni pred sudom publike.

BLANIĆ: Jednostavno ne privlači me to sve. Ako je (ikad) prvobitna namjena društvenih mreža bila da povezuje ljude, sada je dobrano zastranila u takmičenju - ko je pametniji, ljepši, bogatiji, ko je "različitiji", ko ima više lajkova... To povlači i razne obaveze, očekivanja, stres. Komotnije mi je i ljepše bez svega toga. Vjerovatno bi moglo biti nekih benefita u vezi sa mojim poslom, ali rizikovaću...

GLAS: Poznato je da je Aleksandar Blanić vrstan muzičar i neko ko perkusije ima u malom prstu. Svirate u nekoliko bendova. Od kakvog je značaja muzika za glumca i šta ona nudi umjetniku/čovjeku i možete li nam usput kazati šta najviše volite da slušate?

BLANIĆ: Muzika čini zaista veliki dio mog života i mojih interesovanja. Iako nemam formalno muzičko obrazovanje, imam prema njoj veliku strast i pružam joj puno svog vremena. Svaku priliku koristim da joj se posvetim ili kao slušalac ili kao izvođač. Kao glumac, pogotovo u Dječijem pozorištu, skoro u svakoj predstavi imam kao zadatak neko pjevanje, sviranje ili ples. To je jedan od osnovnih glumačkih alata, tako da nije čudno to što se često glumci bave i muzikom. Imao sam i dvije prilike da se bavim komponovanjem muzike za predstavu. Sa svojim prijateljima bubnjarima iz bivšeg benda "Afrodizijak" imam povremene neformalne sešne, a vrlo često Banjalučani mogu da me čuju u nekom od lokala na svirkama "Acoutic House". Muziku najviše volim da slušam uživo, a žanrovski sam prilično nesputan i radoznao.

GLAS: Gdje sve publika uskoro može da Vas vidi i da li spremate neke nove projekte?

BLANIĆ: Trenutno u DPRS spremamo "Čarobnjak iz Oza2 u režiji Ane Tomović. U pripremama sam i za film "Kad ponovo umrem" u režiji Nemanje Savanovića. Nova predstava mi je i "Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo ćute" Ivora Martinića u režiji Milice Vujasin u SKC UNIBL.

Dragocjenosti

GLAS: Bila je to i prilika da sarađujete sa režiserkom Ljudmilom Fedorovom u jednom vrlo specifičnom tretmanu bajke? Kakva je i koliko to bila vrijedna škola?

BLANIĆ: Rad sa Ljudmilom Fedorovom je svakako dragocjeno iskustvo. Pogotovo mlađim kolegama. Pravi je znalac svog posla. Od glumca traži veliki trud i zalaganje. Izvlači maksimum iz svakoga. Pri tome je i pedagog i nesebično dijeli svoje znanje sa saradnicima. Veoma kreativna i tačno zna šta hoće. To najviše cijenim kod nje. Nadam se da će biti prilike da opet sarađujemo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.