Ako zaboravimo svoju poeziju, zaboravićemo i sebe

Nema nijednog vremena ni doba gdje izvjesni postotak ljudi ne čezne za poezijom. Bilo je i gorih dana, a poezija je preživljavala. Sa poezijom se kao sa utjehom, jednako kao i sa religijom, lakše podnosi svijet. Poezija i religija su sestre. Rekao je ovo za "Glas Srpske" istaknuti srpski pjesnik Rajko Petrov Nogo, koji je sa svojim knjigama ušao u domove mnogih generacija.

Pisac koji za sebe kaže da "nije siguran koliko ima dara, ali da tuge ima za trojicu" svoje znamenite stihove kazivao je nedavno i u banjolučkoj Gimnaziji, čime je još jednom potvrdio snagu i autentičnost svoje pjesničke riječi.

Pjesnik "Nedremanog oka" ne da nikad ne drijema, nego kao vitez naoružan perom, svojom poezijom i dalje obasjava sve naše puteve i ne gubi vjeru u uticaj kraljice umjetnosti na kolektivnu svijest naroda.

Nogo kaže da rado govori stihove, zato što smatra da je živi kontakt s publikom najbolji odjek, najbolja akustika i najbolji  putokaz pjesniku.

- Dok je bilo reda, to jest dok svijet nije poludio, a poludio je, po poeziji su se narodi prepoznavali i poznavali. A po čemu se danas poznaju, vi, mlađi naraštaji, bolje znate nego ja, isto kao što bolje znate i ko su junaci našeg doba. Što bi moj dragi prijatelj Momo Kapor rekao, ja sam ipak pisac prošlog vijeka - rekao je Nogo.

Njegovo nadahnuto kazivanje poezije i reakcije koje je izazvao kod banjolučkih gimnazijalaca pokazale su da je njegovo stvaralaštvo svevremeno i da u njemu svaki čitalac pronalazi nešto za sebe.

- Vidjeli ste ova lica dok sam govorio stihove. Ona su mi najbolji dokaz da za ovaj svijet ipak još ima nade - kaže Nogo.

Nogo smatra da će Srbi, ako se dogodi da zaborave svoju poeziju, zaboraviti i sebe, jer su "čitavu svoju istoriju ropstva pod Turcima upjevali u najsnažniju formu našeg pjesništva - epski deseterac".

- Kroz poeziju je čobanin, jednako kao i naučnik, znao sve što treba znati. Tako su, poslije Vukovih pjevača, radili svi naši veliki pisci, zaključno sa Crnjanskim i Andrićem. Ako te vertikale nestane, bojim se za Srbe - kaže Nogo.

Iako mnogi smatraju da poezija izumire, Nogo ne prihvata njen poraz. - Statistike mogu da pokažu svašta. Iako možda ne kupuju knjige, ne odustajem od ovog naroda tako lako - kazao je Nogo.

On smatra da su naši nastavni programi, lektire i udžbenici, napravljeni tako da poezija nema mnogo učešća u obrazovanju, pa bilo to nevješto ili planirano.

- Tu bi trebalo napraviti ogroman preokret - i najveće vrijednosti ustupiti svim uzrastima, na primjer kako to rade Francuzi, pa ne mijenjaju svoje programe čitav jedan vijek, jer su gotovo savršeni - pojašnjava Nogo.

Za sebe tvrdi da je "odvratno tužan čovjek" i da je tuga iskonski izvor njegove poezije.

- To se vidi po mojoj biografiji, mojim ranim jadima i djelima. Razlog moje tuge posebno je očigledan u zbirci "Ječam i kaloper". Naprosto, i da nije tako, pjesnici su po prirodi melanholici. A kad stare, još veći. Ako sam u mladosti bio siroče - sad sam još veće siroče. Tamo gdje idem, ništa neću ponijeti - kaže Nogo.

Prozna lirika

"Ječam i kaloper" je Nogova knjiga koju neki opisuju kao pjesmu u prozi, a neki kao proznu liriku. Kako pisac kaže, pisao ju je cijelog vijeka.

- Ovaj mozaik utihnulih glasova sam sebi je našao formu. Po njenom tonu, to je opelo koje držim svojoj porodici, i svim zaboravljenim kostima u jamama Hercegovine - kazao je Rajko Nogo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.