Zoran Simjanović, kompozitor, za “Glas Srpske”: Genijalnost će odrediti vrijeme, kao jedini sudija

Danko Kuzmanović
Zoran Simjanović, kompozitor, za “Glas Srpske”: Genijalnost će odrediti vrijeme, kao jedini sudija

Za dobru filmsku muziku treba mnogo da se razgovara sa rediteljem, treba imati talenat za dramaturgiju, znati šta je reditelj hteo i na svaki način uraditi da muzika učini sve da film ide u pravcu u kojem ste hteli.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” kompozitor Zoran Simjanović, koji je komponovao muziku za 65 igranih filmova, više od 50 televizijskih filmova i serija, preko 50 crtanih i kratkih filmova, te više od 500 reklamnih spotova. Dio je naše istorije rokenrola, zato što je jedan od osnivača rok sastava “Siluete” i “Elipse”. Autor je i prve simfonije napisane i izvedene u Srbiji. Među njegovim najpoznatijim radovima su “Grlom u jagode”, “Miris poljskog cveća”, “Nacionalna klasa”, “Maratonci trče počasni krug”, “Otac na službenom putu”, “Virdžina”, “Tito i ja”, “Bure baruta” i mnogi drugi, koji se smatraju kultnim ostvarenjima jugoslovenske kinematografije.

GLAS: Smatra se da prije vas filmska i pozorišna muzika i nisu primjećivane kao umjetničke kategorije. Sasvim je jasno i da Vaša muzika odgovara baš svakoj sceni sa kojom je spojena, zato je razumljiva naša radoznalost i pitanje - kako se to radi?

SIMJANOVIĆ: Goran Marković je jednom rekao da se ja poništim kao kompozitor i samo služim filmu i scenama koje treba ozvučiti. To je tačno. Ako treba ja ću se odreći dobre teme ako mislim da ona ne odgovara sceni. Neki put odgledam neke scene i više puta od reditelja, da bi muzika što bolje legla i učinila ga boljim. Normalno, mislim ja i na muziku, pa svaki film ima dosta tema koje se pamte i posle filma.

GLAS: Nedavno ste dobili nagradu “Darko Kraljić” za muzičko stvaralaštvo, odnosno životno djelo u domenu pop muzike. Kako inače gledate na nagrade i koliko Vam je značilo kada ste pobijedili Morikonea?

SIMJANOVIĆ: Uvek je lepo kada dobiješ nagradu, mada to ne znači mnogo. Nagradu dele ljudi, pa ako im se svidi dobiješ, ako ne, ne dobiješ, bez obzira na to koliko je tvoje delo dobro. Zato ja nikad nisam patio kad ne dobijem nagradu, ali nije loše kad je dobiješ. Naročito od esnafa i ako si u dobrom društvu. Nije loše ni kad pobediš veličinu, ali o tome sam već govorio kako se dele nagrade. Pogotovo u Jugoslaviji nagrade su se delile po ključu, pa ako film dobije nagradu, pa još i reditelj, teško da neko drugi može da dobije, mada je bilo izuzetaka koji potvrđuju pravilo.

GLAS: Kada pogledate Vaš kompletan opus, šta Vam prolazi kroz glavu? Na šta ste najponosniji? Na koji način razmišljate o sopstvenoj muzici i kako je ocjenjujete?

SIMJANOVIĆ: Ne mislim mnogo. Proveravam da li se sve još dobro drži i to je to. Genijalnost će odrediti vreme, ono je jedini sudija.

GLAS: Da li se u produkciji filma štedi na muzici? Da li se oduzima od muzike da bi se dodalo nekom drugom njegovom elementu? Kako je bilo ranije, a kako sada?

SIMJANOVIĆ: Mladi reditelji manje misle na muziku nego moja generacija. Na fakultetu sam ih učio da od početka moraju u ekipi imati kompozitora da sa njim razgovaraju, da počnu da misle kao jedan, tek onda će film imati pravu muziku, kao i glumce i sve ostalo. U jurnjavi za parama oni nemaju vremena za to, a to se odražava na kvalitet filma.

GLAS: Da li je to jedan od razloga što ste “prestali da budete roker i kompozitor”?

SIMJANOVIĆ: Roker sam prestao da budem kad sam se upisao na akademiju i rešio da se bavim filmom, ali to je u stvari nemoguće. Jednom roker uvek roker i to ne samo u muzici nego i u ponašanju, odnosu prema drugima, itd.

Sa filmom je malo drugačije. Nema više pravog finansiranja filma, pravi provereni reditelji ne dobijaju sredstva da snimaju filmove, kao matori da su, kao da su vodoinstalateri pa nemaju snage da stegnu cev francuskim ključem. Bunjuel je poslednji film snimao sa 79 godina i taj mu je najbolji. Kod nas rano otpisuju talentovane reditelje. Takođe je sistem finansiranja katastrofalan. Evropa finansira filmove, tako kad se poveže nekoliko zemalja pa kad se podele pare, ko je šta dao, ispadne da za turski film piše Irac. Baš bih voleo da vidim, a i neke sam video, sa takvim sistemima.

GLAS: Postoji li neka pjesma ili kompletna muzika za film koja je Vama najdraža i najbitnija do sada?

SIMJANOVIĆ: To je za nas autore kao sa decom. Svako dete ima nešto karakteristično i primamljivo i roditelji ih sve vole. Možda “Grlom u Jagode”, kao moja prva igrana struktura i “Specijalno vaspitanje”, kao prvi igrani film nekako odskaču kao i prvenci kod dece.

GLAS: Postoji li neki film za koji žalite što niste uradili muziku? Jeste li odbijali ponude? Koji su razlozi bili za to?

SIMJANOVIĆ: Ima . “Dorotej”. Ta me je tema strašno interesovala, ali sam kad su me pozvali već imao u planu nekoliko filmova i nisam mogao da mu se posvetim, a to je moj princip. Nikad ne radim više stvari odjednom. Moram uvek jedno da završim da bih drugo počeo i živeo sa tim projektom.

GLAS: Muzičkim jezikom rečeno, u kakvom vremenu trenutno živimo?

SIMJANOVIĆ: Tužnom.

GLAS: Čini li Vam se da na sve načine zapostavljamo sopstveno kulturno nasljeđe i da gubimo identitet? Kako spriječiti to? Postoji li neka vertikala ka kojoj bi trebalo da budemo okrenuti?

SIMJANOVIĆ: Kao jedan od od prvih rokera ne mislim da treba samo gledati svoj nacionalni identitet. To bi bilo da kao nojevi stavljamo glavu u pesak i ne vidimo ništa drugo. Naprotiv, moraš sve znati da bi napravio nešto novo i interesantno. Normalno, Englezima ne možeš da prodaš rok, ali neki interesantan balkanski rok verovatno možeš. To oni ne mogu i ne znaju.

GLAS: Kao kompozitor filmske muzike čija muzička djela u filmovima smatrate besmrtnim i zašto?

SIMJANOVIĆ: Za mene je najveći Nino Rota i njegova saradnja sa Felinijem. Ko to nije gledao, treba da obrati pažnju.

GLAS: Da li Vam danas neka filmska tema zapne za uvo ili i reditelji pribjegavaju jeftinijim i popularnijim formama i već isprobanim hitovima?

SIMJANOVIĆ: Nisam čuo ništa genijalno nekoliko godina. To ima veze sa nekoliko stvari. Prvo, američki producenti uzimaju kompozitorima sva prava. Ovi normalno neće da im prodaju nešto genijalno za jedan honorar koliki god on bio, a producenti mesto da rizikuju sa nečim originalnim, otkupljuju prava već gotovih hitova i to je to. Nema više dobre originalne filmske muzike.

GLAS: Kako gledate na slobodu umjetničkog izražavanja? Da li je ona cilj ili sredstvo i da li može biti kobna te da se njome dobije suprotan efekat?

SIMJANOVIĆ: O tome sam već govorio na početku. Moraš da se poništiš da bi dobio dobru filmsku muziku. Ako muzika odskače, ma koliko je dobra - promašili smo temu.

Planovi

GLAS: Čime se bavite u posljednje vrijeme? Komponujete li nešto novo ili ste svoju pažnju usmjerili na druge stvari?

SIMJANOVIĆ: Izdajem kompakt-diskove. Do sad sam izdao 30. Pokušavam da reditelji dobijaju autorska prava kao i mi muzičari, ali možda sam i pogrešio što to radim. Završio sam sa Goranom Markovićem “Delirijum tremens” film i seriju od četiri epizode. Mislim da ćete uživati. Kod nas je tako, samo se neko javi i kaže “dobili smo pare, da li si slobodan?”

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana