Pet decenija albuma "Horses": Poetski vrisak iz američkog podzemlja

NjUJORK - Legendarni debi album Peti Smit ove godine slavi 50. rođendan, a povodom jubileja stiže posebno izdanje "Horses (50th Anniversary)" na dvostrukom LP-u i CD-u, koje će biti dostupno od 10. oktobra.

Novo izdanje remasterisano je direktno sa originalnih 1/4 master traka. Sadrži i osam dosad neobjavljenih pjesama te RCA demo snimke. Među neobjavljenim pjesmama nalaze se "Birdland (Alternate take)" i "Snowball", koja su dostupne na svim striming platformama kao singlovi.

Originalni album objavljen je u jesen 1975. godine i danas važi za jedan od najboljih debi albuma svih vremena i jednu od najvažnijih ploča u istoriji rokenrola. Spojivši u sebi uticaje književnosti, uličnog života, sviračku strast i sirovi zvuk ranog pank pokreta, ploča je ponudila autentični poetsko-muzički vrisak iz američkog podzemlja, neuporediv sa bilo čim na tadašnjoj muzičkoj sceni.

Smitova se bavila slikarstvom i pisala poeziju nekoliko godina prije nego što je postala muzičarka, a ušla je u rok industriju jer je smatrala da prezentacija poezije nije dovoljno živa. Za svoj debitantski album njen primarni cilj bio je da spoji poeziju i rok muziku, što se potom razvilo u veću misiju da vrati krv u srce rokenrola. Naslov "Horses" (Konji) odražavao je njenu želju za podmlađivanjem rok muzike, za koju je otkrila da je postala smirenija kao reakcija na društvena previranja šezdesetih i smrt brojnih istaknutih rok muzičara tog doba.

- Psihološki, negdje u našim srcima, svi smo bili povrijeđeni jer su ti ljudi umrli... Svi smo se morali sabrati. Zato se naš album zove "Konji". Morali smo povući uzde u svoje ruke. Ponovo smo se sabrali. Vrijeme je da ponovo pustimo konje. Spremni smo da ponovo krenemo - rekla je Smitova.

Ona se kasnije prisjetila da je zamišljala album kao most između velikih umjetnika koje smo upravo izgubili poput Džimija Hendriksa, Džima Morisona, Dženis Džoplin i drugih, i sljedeće generacije muzičara za koje se nadala da će biti manje materijalistički, više povezani s ljudima i ne tako glamurozni.

- Svjesno sam pokušavala napraviti album koji bi natjerao određenu vrstu osobe da se ne osjeća usamljeno. Ljudi koji su bili poput mene, drugačiji... Nisam ciljala na cijeli svijet. Nisam pokušavala napraviti hit album - rekla je Smitova.

Muzika na albumu "Horses" bila je inspirisana minimalističkom estetikom pank-rok žanra, koji je tada bio u njegovim formativnim godinama. Smitova i njen bend komponovali su pjesme za album koristeći jednostavne, primarne progresije akorda, istovremeno odstupajući od pank tradicije u svojoj sklonosti ka improvizaciji i prihvatanju ideja avangardnih i drugih muzičkih stilova poput džeza, rege zvuka ili folka.

Sa albumom "Horses" Peti Smit se oslanjala na svoje iskustvo u rok muzici i poeziji, ciljajući da stvori album koji kombinuje oba oblika. Njeni tekstovi su naizmjenično bili ukorijenjeni u njenim ličnim iskustvima, posebno sa njenom porodicom, i u fantastičnijim slikama proisteklim iz literarne tradicije.

Album "Horses" je snimljen u studiju "Elektrik ledi" u Njujorku, a Smitovu je pratio sjajni bend sa kojim je tada nastupala uživo u sastavu Džej Di Doerti na bubnjevima, Leni Kej na gitari, Ivan Kral na bas gitari i Ričard Sol na klavijaturama. Snimili su nekoliko pjesama koje su već bile sastavni dio njihovih setova u klubu CBGB uključujući i verziju numere "Gloria", "Redondo Beach", "Birdland" i "Land".

Album je producirao čuveni Džon Kejl, nekadašnji član "Velvet andergrounda", a snimanje je obilježeno sukobima perfekcioniste Kejla i Peti i sastava sklonih živom zvuku sa svojih koncerata. U intervjuu za magazin  "Rolingston" Smitova je kasnije opisala svoje iskustvo kao teško, ali na kraju vrlo plodonosno za zvuk albuma.

- Moj izbor Džona bio je otprilike jednako proizvoljan kao i izbor Remboa. Vidjela sam naslovnicu knjige sa njegovim licem, znate, izgledao je tako kul, baš kao Bob Dilan. Tako je Rembo postao moj omiljeni pjesnik. Pogledala sam naslovnicu albuma "Fear" i rekla sam: "Kakve lijepe jagodice". Ali zaposlila sam pogrešnu osobu. Sve što sam zapravo tražila bila je tehnička osoba. Umjesto toga, dobila sam potpunog manijaka umjetnika. Otišla sam odabrati skupu akvarelnu sliku, a umjesto toga sam dobila ogledalo. Bilo je stvarno kao sezona u paklu, za oboje. Ali inspiracija ne mora uvijek biti neko ko mi pošalje pola tuceta ruža. Mnogo je inspiracije između ubice i žrtve, ali Džon je odigrao  veliku ulogu da naše adolescentske vizije pretoči u jasnu i snažnu muziku - rekla je Smitova.

U vrijeme svog izlaska album "Horses" je doživio skroman komercijalni uspjeh i dostigao je prvih 50 mjesta na "Bilbord" listi albuma, ali je dobio skoro univerzalno priznanje muzičkih kritičara, a njegova umjetnička slava je samo rasla u posljednjih pet decenija. Prepoznat kao ključan album u istoriji pank-roka i  brojnih kasnijih rok pokreta, "Horses" se pojavio na brojnim listama najvećih albuma svih vremena.

Razni muzičari su pripisali albumu zasluge za uticaj.  Muzičarka Viv Albertine iz benda "Slits" rekla je da je album apsolutno i potpuno promijenio njen život, Majkl Stajp iz benda REM kupio je primjerak albuma kao srednjoškolac i kasnije izjavio da mu je album "otkinuo udove i vratio ih potpuno drugačijim redoslijedom", navodeći Smitovu kao svoju primarnu inspiraciju za karijeru muzičara. A među brojnim poštovaocima se nalaze i Morisi, Kurt Kobejn, Pi Džej Harvi, Suzi Sjuks, Robert Smit i brojni drugi umjetnici.

Godine 2009. Američka kongresna biblioteka ga je odabrala za uvrštavanje u Nacionalni registar snimaka kao "kulturno, istorijski ili estetski značajno" djelo.

Omot

Naslovnu fotografiju za album snimio je slavni fotograf Robert Mejpletorp u Grinič Vilidžu.

Smitova, obavijena prirodnim svjetlom, vidi se u običnoj bijeloj košulji, koju je kupila u prodavnici "Vojske spasa", s crnim sakoom preko ramena i svojom omiljenom crnom vrpcom umjesto kragne.

- Robert je snimio dvanaest slika i otprilike na osmoj je rekao: "Imam je". Rekla sam: "Kako znaš?", i on je rekao: "Jednostavno znam", a ja sam rekla: "U redu".' I to je bilo to - rekla je Smitova. Crno-bijeli tretman i androgina poza predstavljali su odstupanje od tipičnih promotivnih slika pjevačica tog vremena, ali Smitova nije htjela da odustane bez obzira na pritiske diskografske kuće, što se ispostavilo kao mudra odluka jer danas omot važi za ikonični momenat pop kulture.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.