Matija Dedić, pijanista i kompozitor, za “Glas Srpske”: Zadatak mladih da dignu glas i naprave promjene

Krenuli smo da radimo 2019. i snimili “Kaleš bre Anđo”,  pjesmu koja je dostupna na “Jutjubu”. Zoran Vulović Vule napravio je plan za mnogo koncerata, ali tada se dešava korona.

Ovako je priču o saradnji sa braćom Ratkom i Radišom Teofilović za “Glas Srpske” započeo pijanista i kompozitor Matija Dedić, koji se osvrnuo na njihov nastup u Banjaluci, gdje su prije nekoliko dana premijerno prestavili plod te saradnje.

- Ove godine je, konačno, sve leglo, uspjeli smo da to predstavimo i meni je drago da je to kod Mladena Matovića, čovjeka kojem više ne znam kako da zahvalim, niti sam imao priliku da mu adekvatno vratim. On je predivna duša, i koncertna dvorana u Banskom dvoru je uvijek puna. Iz raznih aspekata i segmenata uvijek me raduje kada me pozove - dodaje on, govoreći o gostovanju u Banjaluci gdje često nastupa.

GLAS: Vaša saradnja spaja različite vrste muzike, kako je to prihvaćeno kod publike?

DEDIĆ: Uvijek postoje oprečna razmišljanja. Međutim, ja taj melos poznajem, volim ga i volim muziku Bliskog istoka, kao i brazilsku i italijansku. Džez je prva ljubav, ovo drugo su ljubavnice, ali definitivno Bliski istok, i ovaj melos i napjevi, kosovski, albanski, crnogorski, srpski - sve to volim i otvoren sam za to, ali sviram na svoj način, jer dolazim iz klasike, kao i Vasil - prebjegli klasičari u džez. Možda će ljudi reći da to nije to, ali radi se o nekoj fuziji koja će na ovome prostoru ponuditi nešto novo. Ako gledamo marketinški, taj projekat bio mogao i poslovno dobro da pođe, jer i braća i ja, ipak imamo neki rejting na ovim prostorima. Otvoren sam za istok, radio sam sa Vlatkom Stefanovskim, radio sam sa Bojanom i sa Vasilom. Ta muzika mi nije strana, ali u njoj ipak dajem svoje primjese koje su okrenute na atmosferu. Na istoku ima puno misticizma, a to volim. Tu sam više neko ko daje boju koja dolazi iz klasike, a koja može da bude savremena, ali kojoj mogu i da dam malo i rane muzike i 20. vijeka. Nadam se da ću u svojoj namjeri biti uspješan.

GLAS: To je, u stvari, i suština umjetnosti, da uvijek, koliko god djelovalo kao da je sve već stvoreno, uvijek nastane nešto drugačije?

DEDIĆ: Da, ali momenat ne možemo da stvorimo. Zato sam ja i otišao u džez vode. Svu tu literaturu je masa njih prije mene odsvirala bolje, moj prilog tome ne bi bio bitan, zato sam otišao u vode koje su malo improvizatorske i pružaju čovjeku više slobode, a i talenta da stvori nešto svoje i nešto nepredvidivo.

GLAS: Ako se osvrnemo na neke umjetnike koji su u prošlosti stvarali muziku i koju su danas važni, za koga biste danas mogli da kažete da će biti tako važan u budućnosti?

DEDIĆ: Ne možemo to odrediti. S moje strane, favorit je Džiboni, kao autor, predivne pjesme može da nam napiše i Aleksandra Milutinović. Ali, ako gledamo količinu, opseg opusa i vremena koje je bilo prije, mnogo toga je izgubljeno odlaskom i Kornelija Bate Kovača, Zdenka Runjića i mog oca, kao i Jože Privšeka u Sloveniji. Nažalost, ti ljudi jako fale, a fale jer njihovim odlaskom su širom otvorena vrata šundu, koji vlada, jer, nažalost ne postoje njihovi nasljednici. Da i postoje i ima ih po zemljama, oni nisu zanimljivi medijima, tako da nemaju baš ni priliku da izrone glavu. Među onima koji su uspjeli, izdvojio bih recimo Damira Imamovića i Tamaru Obrovac.

GLAS: U moru i izobilju sadržaja, koliko je teško boriti se protiv šunda koji je zašao u svaku poru društva?

DEDIĆ: Na mladima je da dignu glas. Digao sam ja kad je trebalo, ja više nemam ni potrebe, jer vidim da je sve iluzorno. Držim se svog posla, a na mladima je da sada naprave promjene. I uvijek ću reći da više ništa nemam previše da dobijem, niti da izgubim, jer i današnje pozive u ovim godinama u nenormalnoj svjetskoj konkurenciji i prodidžijima, posljedicama interneta i dostupnostima informacijama, dobijam, kao i Vasil, o Bojanu da ne govorim. I uvijek kažem, kad sam vani ne nastupam za dijasporu, nego u Argentini nastupam za Argentince, u Maroku za Marokance. Izgradio sam svoj put uvijek ću dići ruku, ali sve ovo skupa je iluzorno. Ostavljam to mladima, mi smo pokušali sve, rezultati su nikakvi, tako da sada moramo se okrenuti sebi, zdravlju, porodicama i protiv ove mašinerije iza koje stoji i veliki novac i sve, bojim se da smo nemoćni. I koja to može generacija biti, da je pročisti, ne znam. Iskreno sam skeptik i ne vidim sunce na vidiku.

GLAS: Da li su mladi danas prilično nezainteresovani da mijenjaju bilo šta?

DEDIĆ: Prazna je “Cibona”, prazan je Muzej moderne umjetnosti, ljudi ne čitaju - šta očekujemo? Takvim ljudima je lako manipulisati, ova mašinerija je jaka, i neuk narod. Naša fan baza je takva kakva jeste, ali tu smo da služimo da usrećimo ljude koji imaju senzibiliteta, znanja i potrebe da čuju nešto drugačije, iliti kvalitetno, iskreno i iz srca. Jer, velike su udaljenosti galaksija i filozofija nekomercijalnog i komercijalnog muzičara. Komercijalni muzičar, čast izuzecima, ujutru prvo gleda kakvo je stanje na “Eventimu”, a ja i dalje čitam i gledam da li je zaista Bah znao nešto o kvantnoj mehanici, fizici, Fibonačijevim brojevima itd.

GLAS: Nedavno je objavljen Vaš album "Matija Dedić Plays Sergio Endrigo"”, šta biste mogli da nam kažete o njegovom nastanku?

DEDIĆ: Nakon mog albuma “Ladies”, koji je izašao sa 15 mojih najboljih pjevačica, desilo se jedno ničim izazvano novo diskografsko izdanje, kojeg nema ni u jednom dućanu, niti će biti, distribucija je samo po Italiji, na narudžbu italijanske zajednice u Puli. Serđo je rođen u Puli, kao i Gabin otac, koji je inače Hvaranin. Tamo se radi veliki amfiteatar, za 1.200 ljudi kod Ćirkola u Puli, koji će se zvati imenom “Serđo Endrigo”. Italijani su me skenirali, te su htjeli da snimim deset njegovih kompozicija. On je bio jedna velika duša i to je predivni svijet italijanske kancone. Inače je bio popularan i u Južnoj Americi. I presrećan sam što imam jedno unikatno izdanje koje nije ni u kakvim izlozima, neće biti nominovano ni za kakve regionalne nagrade već je nešto što bi moglo odškrinuti vrata nekim solističkim nastupima u Italiji. Iznenada dobiješ poziv da snimiš muziku na, uz Kemala Montena, najbližeg čovjeka moga oca, a čija ga je smrt, kao i Kemina pogodila. Zaista sam ponosan na to izdanje. Sad sviramo i dalje, a diskografski napraviću veliku pauzu jer ovo je bilo nenadano.

Cibona

GLAS: Pomenuli ste Cibonu čiji ste veliki navijač, šta biste mogli da nam kažete o tom svijetu, svijetu van muzike i stvaranja?

DEDIĆ: Ja sam 1986. godine s 13 godina otišao na utakmicu, bio je tu Antun Vrdoljak, režiser s kojim je Arsen napravio i “Glembajeve”, i tad sam prvi vidio Dražena Petrovića i to mi je postala moja druga ljubav, malo i bijeg od stroge profesorice, a i strogog oca, zainatio sam se i zaljubio. Imam 300 DVD o jugoslovenskim utakmicama i olimpijadama. Provodio sam sate i sate šutirajući, zaljubio sam se u to i sve je to skupa rezultiralo time da me je na jednom igralištu, jedan vikend vidio čovjek iz GAK Grac. Istina, to je klub koji je u mnogome bio u prvoj ligi, a u košarci je bio u trećoj ligi, što nije neka velika referenca. Kući i danas imam dres na kojem piše GAK s prednje strane, a iza je broj šest i ispod njega piše Dedić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.