Legendarni prvenac grupe "Lajbah" slavi 40 godina

BANjALUKA - Kada se u proljeće 1985. godine nakon dugih odlaganja i brojnih problema napokon pojavio istoimeni debi album grupe "Lajbah", bez imena i potpisa benda, u izdanju male diskografske edicije "Škuc/Ropot" njegovi autori su zvanično bili pod zabranom zbog podrivanja države SFRJ, danas četiri decenije kasnije pomenuta država odavno ne postoji, a "Lajbah" je vjerovatno najpoznatiji svjetski bend potekao sa prostora njenih društvenih ruševina.

Zvanični podaci kažu da su ga napisali, izveli, aranžirali i producirali članovi: Eber, Saliger, Dauer i Keler. Snimljen je u Ljubljani, u studijima "Metro" (septembar 1983., koproducenti Iztok Černe i Neven Smolčić) i potom "Tivoli" (dodatne numere, 1984., koproducent Toni Jurij), a štampan je vrlo kvalitetno u "Jugotonu".  Prednja strana omota sadržavala je prepoznatljivi Maljevičev krst s obrisima čovjeka raspetog na istom, što je jasna aluzija na raspeće na svastiku sa slike "Nekad u srednjem vijeku", njemačkog slikara Helmuta Herzfelda koji je 1934. emigrirao u Englesku nastavivši djelovanje pod imenom Džon Hartfild.

Grupa, utemeljena 1980. u Trbovlju, u slovenačkoj rudarskoj provinciji, ime je uzela prema njemačkom nazivu za Ljubljanu, u kojoj su 1982. održali prvi nastup. Bend je zamišljen kao slobodno strukturiran kolektiv lišen individualnog značaja, a rad im je nosio obilježja političke i društvene subverzivnosti. U prvom razdoblju sarađivali su s likovnom grupom "Irvin" te pozorišnom grupom "Rdeči pilot", a od 1984. funkcionišu kao poveznica šire postavljenog umjetničkog pokreta "Nova slovenačka umjetnost"(New Slowenische Kunst ili NSK) . Reference na avangardne umjetničke prakse, socrealizam, italijanski futurizam i nacističku vizuelnu umjetnost dovodile su "Lajbah" u permanentan sukob s jugoslovenskim vlastima (zabrane nastupa, negativne reakcije medija itd, napadi u štampi)

Pjevač Tomaž Hostnik u decembru 1982. počinio je samoubistvo, ali "Lajbah" je sa njegovom pjevačkom zamjenom Milanom Frasom nastavio rad. Koristeći se militarističkom simbolikom vojnih uniformi, Maljevičevim crnim krstovima, fragmentima govora Josipa Broza Tita i elementima ekstremnih totalitarnih sistema (nacizma, fašizma, staljinizma), sredinom osamdesetih stvaraju radikalni umjetnički iskaz sazdan od agresivne, mračne, elektronske zvučne pozadine, koja će kasnije nazvati terminom "industrijski rok".

Sastav počinje privlačiti pažnju međunarodne muzičke i kulturne javnosti, a njihov studijski prvenac (1985) potvrdio ih je kao politički provokativnu i muzički inovativnu pojavu čija je estetika izvršila ogroman uticaj na kasniji razvoj industrijal zvuka ("Najn Inč Najls", "Ramštajn", "Front 242") i elektronske muzike uopšte. Uskoro  je uslijedio i svjetski proboj i karijera koja u impresivnom autorskom nizu traje i danas.

Posmatrano retroaktivno album "Lajbah" i danas zvuči jednako intrigatno, uzbudljivo i provokativno, kao u doba kada je uzdrmao temelje socrealizma, brutalno otkrivajući da država  u kojoj je nastao, nije ni blizu monolitnosti uređenja, kojim se ponosila na granici Istoka i Zapada. Preciznije, pokazalo se da su njeni monolitni zidovi izgrađeni od ideologije socijalizma, radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, slobode radnog čovjeka i glorifikacije slavne prošlosti samo krhka kula od karata, koja će se urušti u sljedećoj deceniji u tragediji građanskog rata i nacionalnih podjela.

Sastavljen uglavnom od pjesma koje je bend stvarao u prvoj fazi rada album je maestralno dokazao  formulu iz "Lajbahavog" manifesta da vladajuća ideologija u bilo kojem sistemu jednostavno po definiciji ne toleriše subverzivne elemente koji bi mogli ugroziti tu istu ideologiju.

Rok novinar Dragan Ambrozić u svom osvrtu na numeru "Država" sa ovog albuma u svojoj kolumni za portal "Music Box", ističe da je ovaj album bio jasna zvučna i vizuelna manifestacija  grupe, čije je kreativno srce upravo bila pomenuta pjesma.

- Ključna pesma "Lajbaha" svakako je "Država", koja lakonskim jezikom političkog saopštenja (plus snimak Titovog govora!), daje jasne obrise onog što "Lajbah" vidi kao svoju sudbinu, ali i sudbinu svakog individuuma, verovatno u tome nimalo ne grešeći, čak i danas. Jasno je iz teksta pesme da je "Država" ta koja oblikuje narod, a sa njim i pojedinca i tu nema prostora ni za kakva pitanja - piše Ambrozić

Slušajući album jasno je da Ambrozić, kao iskusni muzički ekspert suštinski prepoznao cilj ovog muzičkog manifesta, ali ako ste i laik iz publike, "Lajbah" vam ne ostavlja mnogo dileme oko svojih ciljeva. Brutalni zvučni bič sastavljen od elektronskih ritmova, distorzije, semplova i režećeg vokala Milana Frasa obrušava se na nespremnog slušaoca kao lavina. Munjevito i silovito, ne ostavljajući mjesta sumnji, a kad se zvuk sklopi sa vizuelnim elementima grupe od uniformi preko fotografija do filmskih kolaža koji su pratili njihovo izvođenje, to je doslovni bio muzički "blickrig" u muzički ukus osamdesetih.

Mnogi su današnji važni teoretičari i filozofi  analizirali "Lajbah" kao fenomen u kulturološkom smislu. Slovenački filozof Slavoj Žižek u svom tekstu "Nekoliko misli uz pitanje ideoloških pretpostavki panka", osvrnuo se na čuveni "Lajbahov" TV intervju iz 1984. koji je jedan od razloga njihove zabrane u tadašnjoj Sloveniji i Jugoslaviji, tvrdeći da "Lajbahov" umjetnički izraz miješa ironiju i kritiku preuzimajući oruđa vlasti kao svoj jezik.

-"Lajbah" nastupa kao opscena subverzija totalitarnog rituala, tj. sama forma njegovog nastupa određuje, opredjeljuje, da imamo posla sa subverzijom, ali naše očekivanje je sadržajno iznevjereno, umjesto kritičke distance, podsmijeha i sličnog, dobijamo isto, ponavljanje totalitarnog rituala. Poruka je na taj način dovoljno jasna, uzalud se mučimo sa opscenim parodiranjem, transgresiranjem ideološkog rituala vlasti, uzalud ne zato jer je taj ritual neranjiv, nerazrušiv, nego zato jer je taj ritual već sam po sebi najviša opscenost - rekao je Žižek.

I tu se krije objašnjenje zašto je avangardnost njihovog prvenca, iako nastala u lokalnom okruženju i socijalističkom uređenju, bila od starta globalno prepoznatljiva u bilo kojem kutku svijeta gdje je postajao sistem i gdje je postajao pojedinac unutar njega. Danas je kristalno jasno, posebno nakon pada gvozdene zavjese, da su sistemi uz manje varijacije, svuda isti, jer kako su "Lajbah" deklarisali davne 1985. godine,  autentično ne postoji, postoji samo  progresivnost i pomjeranje granica, ako imate hrabrosti i talenta a danas je prilično jasno, zašto su "Lajbah" bili zabranjivani, sistemi su prosto prepoznali. I nije im se svidjelo ono što su vidjeli i čuli, tačnije vjerovatno su bili u strahu, ali ispostavilo se da je bilo kasno da nešto učine povodom toga.

U svim varijantama, ove pjesme zvuče jednako isto, kao precizni dokument prošlosti i jasna vizija budućnosti, ako to slučajno prepoznate kao sadašnjost, "Lajbah" nisu krivi za ništa, osim što su prepoznali prirodu sistema igrajući se njegovim vlastitim oružjem.

Alamut

Da ne spavaju na lovorikama stare slave "Lajbah" pokazali su protekle sedmice kada su objavili novo simfonijsko djelo "Alamut", komponovano u saradnji s iranskim umjetnicima Idinom Samimijem Mofakhamom i Nimom A. Rovašanom.

Slovenački bend ponovo otvara kontroverzne teme na svoj način, jer "Alamut" crpi inspiraciju iz istoimene knjige iz 1938. godine, preradu priče iz Persije 11. vijeka koju je napisao slovenački književnik Vladimir Bartol. Knjiga, koja tematizuje mučeništvo i kult ličnosti, a centralni lik je Hasan ibn Sabah, harizmatični vjerski i politički vođa nizarskih ismailaca, koji je osnovao tajanstvenu vojnu formaciju poznatu kao asasini (hašašini), odnosno red ubica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.