Jedna ploča koja je promijenila sve slavi 40. rođendan

BANjALUKA - Početkom 1985. godine i posljednji plamenovi novog talasa u domaćem rokenrolu su se polako gasili, dok su se bendovi razilazili, vraćali u andergraund iz kojeg su potekli ili ulazili u komercijalnije vode, polako je počinjala dominacija grupa sarajevske pop-rok škole izašlih iz širokog etno-rok šinjela Gorana Bregovića i tada se pravo ni iz čega desio prvi album "Partibrejkersa", ploča koja je zauvijek spasla čast domaćeg rokenrola na mnogo načina.

Kreativno "Partibrejkers" jeste nikao iz novog talasa, ali je u muzičkom i liričkom smislu bio potpuno nezavisan u odnosu na njega. Osim toga, ne samo da su ga nadživjeli, nego su stekli status jednog od najoriginalnijih i najautentičnijih bendova sa ovih prostora, jedne vrste mjerne jedinice za iskonski rokenrol, kojeg poštuju čak i oni koji mu nisu skloni.

Prvenac "Brejkersa" bio je beskompromisna kombinacija pank stava, bluzerske virtouznosti i enegrije bazičnog roka, koji je u finalnom skoru ličio na mnogo toga, ali je bio autentično njihov, od svakog Cantevog uzvika, preko sirovih gitarističkih rifova i primalnog ritma ogoljenog do same suštine.

Bilo je i prije ove ploče bendova koji su kopali po nasljeđu ritma & bluza, imali frenetičnost panka i vješto koristili razbijačke obrasce bazičnog rokenrol zvuka, ali niko prije nje i rijetko ko poslije nje je to radio u domaćem rokenrolu poput "Partibrejkersa". Ogoljena Kojina produkcija savršeno je uhvatila trenutak u vremenu, kada je polugerilski/podrumski zvuk benda sačinjen od dvije gitare, bubnja i Canetovog navijačkog vokala, koji je kao opsjednut sipao svoje gnjevne stihove grafitnog intenziteta, bio na sopstvenom vrhuncu, prije snimanja ploče i proboja na šire tržište.

Naime, prvenac benda u izdanju "Jugotona" bio je plod dvogodišnjeg djelovanja grupe, koju su u avgustu 1982. godine formirali Nebojša Antonijević Anton, gitarista, bubnjar Goran Bulatović Manza, gitarista Ljubiša Kostandinović i Zoran Kostić Cane, koji je preuzeo ulogu pjevača i frontmena. Manza i Ljuba su svirali zajedno u grupi "Republika", a Anton je u drugoj polovini sedamdesetih svirao u grupama "BG 5" (sa Ivicom Vidovićem i Bojanom Pečarom), "Butik" i "Šine", te imao brojna gostovanja na pločama drugih grupa, potpisujući se kao Riki Rif. S druge strane, Cane je osim statusa jednog od gradskih pank ikona imao solidnu pjevačku reputaciju stečenu u bendovima  "Urbana gerila" i "Radnička kontrola" te još kontroverzniju reputaciju frontmena sklonog brojnim incidentima na koncertima. Shodno svom razuzdanom ponašanju i po Canetovom doživljaju samih sebe, a u Manzinom prevodu, nazvali su se "Partibrejkers" (Žurkolomci). Prvi nastup imali su 4. oktobra 1982. u "Dadovu" kao predgrupa sastavu "The Fifties", a u sljedeće dvije godine kalili su se svirajući po svakoj mogućoj rupi od Beograda do Zagreba.

Na ploči "Ventilator 202" (PGP RTB 1983) objavljena je njihova pjesma "Radio utopija", a na radio programima često su emitovani demo snimci pjesama "Hiljadu godina" i "Večeras". Nove verzije tih pjesama ubrzo su objavljene na singlu, u izdanju "Jugotona", koji im je ponudio i snimanje albuma, koji je nakon nekoliko peripetija oko snimanja i omota ugledao svjetlost dana krajem januara 1985.

- Mi smo počinjali da pravimo onaj put kojim će se većina bendova kretati, mi smo morali da čekićamo, da objavimo nešto. Mi smo Antonu pravili gitaru, svirao je tu svoju prvu ploču, taj prvi period, s jednom napravljenom gitarom, Manzanera je pravio pojačala. Imali smo svoj zvuk, bilo je totalno drugačije. Zvučalo je kao da nismo imali miks. Sve je bilo suviše karakteristično i oštro da bi odmah prošlo. I na kraju se ispostavilo da smo snimili ploču koja je uticala na sve generacije poslije.  To je bio prenos autentičnog iskustva - rekao je Cane.

I suštinski, ove Canetove riječi jesu najtačniji opis onog što se moglo čuti na albumu. Zvučna iskustva skupljena od Boa Didlija i Čaka Berija, preko grupa poput "Rolingstonsa", "Hu", "Tem" i Džimija Hendriksa  do "Studžisa", "Njujork Dolsa", "MC5", "Seks pistolsa" i "Kremps",  savršeno su ukomponovana u autentični domaći rokenrol, koji je na srpskom jeziku pjevao ono što je mogao osjetiti bilo koji slušalac gore pobrojanih uzora, strast, uzbuđenje, iskonska emocija i nevjerovatan duh slobode, nesputan bilo čijim očekivanjima.

Pjesme poput numera  "Ulični hodač", "Ona živi na brdu", "Gubitnik", "Ako si..", "Stoj, Džoni" ponudile su šture, generacijski prepoznatljive iskaze, razumljive istim intenzitetom koji imate kad vidite uspješan grafit na zidu, samo što ovdje dobijate jednako ubjedljivu zvučnu pratnju. Kada Cane u legendarnom singlu "Hiljadu godina" u svom razmetljivom stilu poručuje: "Znam kad bih živeo 1.000 godina/  ceo bi mi život stao u jedan dan", a potom jednako oštro daje kontradiktoran iskaz i kaže: "A jedan poziv menja sve/ Ne želim da živim 1.000 godina/ hoću sad i hoću sve/ a jedan poziv menja sve", dok bend rešeta rifovima dvije gitare preko nervoznog  bubnjarskog ritma, jasno je da je to iskaz nekog ko nema ništa, ali i nekog ko ne želi da čeka da se nešto desi samo od sebe.

Numera "Hej ti dole u mraku" poziva tog usamljenog gubitnika da se priključi armiji istomišljenika koja narasta iz dana u dan: Hej ti dole u mraku/ Što sad stojiš sam/ Čega ima da se plašiš/ Priđi opusti se./ Priđi grupi ispred sebe/ I radi isto što i oni/ To je kompromisna igra/ Za mene i za tebe."

I ne treba zaboraviti da je "Partibrejkers" u to vrijeme bio čist andergraund bend, izvan svih šema muzičke industrije kod nas, i koji će tokom osamdesetih jednak autorski pandan, ali uz potpuno drugačiji zvučni  i idejni pristup, imati u "Lajbahu" i nešto kasnije makedonskom "Mizaru". Prosto rečeno, zbunjeno tržište u prvi mah nije znalo u koju kategoriju da ih strpa, jer nisu bili sljedbenici kulta "Bijelog dugmeta", nisu bili ni novi talas, nisu bili nikakva prepoznatljiva estrada, nisu bili artistički progresivni bend niti predvidljivi ponavljači istih hard- rok šema.

Kako je to lijepo primijetio Dragan Ambrozić u svom osvrtu na prvi singl benda "1.000 godina" za portal "Mjuzik boks", njegov dualitet u stavu i zvuku bio je u isto vrijeme i potpuno star i potpuno nov.

- Sa jedne strane, bio je to rokenrol proživljen na našim ulicama, ispričan rečnikom sa domaćeg asfalta, a sa druge, svojom svirkom dolazio je iz duge istorije rokenrola stvarajući potpuno nova poglavlja u dobro poznatom obrascu. Bazični zvuk u tom trenutku delovao bi pomalo anahrono da se Cane i Anton nisu odlučili da se manu preterane muzičke revolucionarnosti novog talasa i pank poruku umetnu u svima poznat večni zvuk čistog rok benda - piše Ambrozić.

I čim čujete pomenuti singl, ili prvu numeru albuma "Ako si", koja kreće zveketom palica o činelu, a zatim kreće razbijački rif dok Cane ljuto proziva neku djevojku: "Ostao sam siv i sam, postao sam gvožđe, pusti struju kroz mene, i biću kao nekad, ako si dovoljno luda, ako si dovoljno hrabra", jasno je da je ovo bilo samo naše i potpuno svjetsko. Stihovi koji spajaju balkanski mačizam i iskonsku rok romantiku daju sjajan uvod u album, koji doslovno trese, lupa i udara od prvog do posljednjeg minuta, od prvog do posljednjeg tona.

Tim uličarskim šarmom oni bez problema prisvajaju prepjev starog hita Čaka Berija "Johnny B, Good" (rodonačelnika svih bendova ovog tipa) koji je snimio Tomi Sovilj na EP-ju "Stoj, Džoni" (1967) kao autentični iskaz luzera iz pogrešnih dijelova grada, koji nemaju ništa osim svog stava i svojih pesnica ili svoju odu uličnim gubitnicima "Ulični hodač" pretvaraju u ljubavnu himnu, koji tandem Anton i Ljuba boje psihodelijom i bluzom, u emotivnom ključu, koji će malo koji bend na ovim prostorima dostići.

Na snimanju su gostovali Branislav Petrović Banana (usna harmonika) i Branislav Trivić (saksofon). Omot ploče radio je Anton i to je uz Koju manje ili više bila sva ekipa koja će stvoriti jedan od najuzbudljivijih albuma u domaćem rokenrolu. Ploča, koju je novinar i promoter Aleksandar Delibašić kasnije opisao kao stvaranje modela za domaći garažni rok zvuk.

- Kao model sviranja i pjevanja rokenrola na našem jeziku, služio je svih ovih godina kao mali udžbenik,  iz kog su pametni učili, a netalentovani krali - napisao je Delibašić. I kako god računate, to svakako jeste jedan od najuticajnijih albuma na ovim prostorima, a bendova koji su pokušavali da primijene formulu "Brejkersa" bilo je na hiljade, ali onih uspješnih, paradoksalno, bilo je jako malo. Koliko se god nauk "Partibrejkersa" čini lak za učenje, ispostavi se da je neki ključni segment ostao izvan dohvata učenika, pa umjesto vrhunskog rokenrola dobijate jeftinu trećerazrednu kaver kopiju.

Gledano iz perspektive od četiri decenije, ne samo da je muzički i idejno ova ploča izdržala sud vremena već je dostojanstveno i elegantno ostarila, kao nenarušeni kreativni simbol benda koji je, kako je to lijepo primijetio novinar i publicista Ivan Ivačković, dao domaćem rokenrolu srce i dostojanstvo i ostao dosljedan, nepotkupljiv i neukroćen, kao posljednji od idealista u poslu koji je odavno rasprodao idealiste.

Izdavač

Iako je album izašao za najvećeg jugoslovenskog izdavača "Jugoton", nije dobio komercijalnu promociju mada je po svim parametrima imao osnova za širi uspjeh.

Niti je bend bio spreman da se prilagodi tržišnim uslovima poslovanja, niti je "Jugoton" želio da odustane od svoje "zaštitničke" politike prema bendovima. Da bude tragikomičnije, bend je izgubio ugovor za drugu ploču jer, navodno, nije imao "dovoljno bunta u pjesmama", što je šala samo po sebi. Ipak, bez ugovora, bend se raspao, Ljuba i Manzanera su otišli, ali osnova Cane i Anton je ostala, vrlo brzo su okupili nove ljude i krenuli u karijeru, koja i dalje traje. Jednako dosljedna kao u zimu 1985. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.