
U nekoj najprirodnoj varijanti ja bih cijeli život svirao u nekom hard rok konceptu, da se moglo s tim živjeti na ovom prostoru na kojem mi sviramo. Međutim, u nekim momentima karijere, kada sam živio isključivo od svirke, od toga što čovjek uživo odradi pred publikom, onda sam naprosto došao u poziciju da sam se adaptirao na neke potrebe tržišta i pokušao svoju muzičku vještinu da artikulišem, da može zadovoljiti neke potrebe šire ciljne grupe od ljubitelja težeg rok zvuka.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" Igor Vukojević, muzičar i kantautor iz Doboja, objašnjavajući kako mu uspijeva da u jednom izvođaču pomiri pop izvođača i ljubitelja hard rok zvuka. Talentovani pjevač, gitarista, bubnjar i basista, tekstopisac i kompozitor kaže da je to muzičko stanje "doktor Džekil i mister Hajd" na neki način obilježje karijere od djetinjstva i da kod njega sasvim prirodno funkcioniše, jer mu je ovih dana izašao novi pop-rok album "25", dok se njegov hard rok projekat "Endles" sprema da izda prvi materijal za Muzičku produkciju RTRS-a.
- U tom smislu, u nekom periodu života sam otišao u taj etno-pop, neki moderni pop ili pop-rok zvuk i, u stvari, ime Igor Vukojević je napravljeno u tom smislu. Ime Igor Vukojević predstavljaju pjesme "Jabuka", "Južnije od duše", "Srce ne pita" i tako dalje, ali, u suštini, zbog moje velike unutrašnje potrebe da funkcionišem u nekoliko muzičkih žanrova, pošto sam čovjek koji svira tri instrumenta, pjevam na nekom nivou, koji može da funkcioniše u nekim svjetskim okvirima i u odnosu na neko moje studijsko znanje i kompozitorski afinitet, jednostavno sam se osjećao kao ptica u krleci kada bih morao da radim cijeli život u jednom žanru - rekao je Vukojević.
GLAS: Znači, nema autorskog sukoba, već jedan Igor bez problema nadopunjuje drugog?
VUKOJEVIĆ: Apsolutno nema sukoba. Negdje 2020. godine definitivno sam riješio da napravim praktično dvije priče, koje će u tom žanrovskom smislu potcrtati jedna drugu. Jedna je hard-rok, a druga taj moderni pop i fanki zvuk... To sam učinio kako bih stvorio dva kolosijeka unutar svog rada i kako bih mogao potpuno neopterećeno i nekontrolisano da se bavim autorskim radom, bez potrebe da nekom objašnjavam šta radim. Dakle, "Endles" je jedna praktična hard rok priča koja funkcioniše negdje između "Vajtsnejk" i AC/DC zvuka otprilike, sa nekim potpuno svjetskim zvukom, pjeva se na engleskom, a Igor Vukojević je ono što već publika poznaje tokom prethodne tri decenije rada uz stalnu nadogradnju u zvuku i stilu. Jednostavno, moje autorske i izvođačke potrebe su u jednom momentu postale toliko široke da sam ja bez problema funkcionisao na oba nivoa.
GLAS: Tu je novi studijski album, pomalo simbolično nazvan "25" i novi singl "Ronilac". U pitanju je klasični pop-rok album, već prepoznatljivog Igor Vukojević stila, kvaliteno odsviran, jasno produciran, iako prvi singl svojim netipičnim tekstom na duhovit način iskače iz bilo kakvog muzičkog šablona?
VUKOJEVIĆ: Pazi, to jest fanki zvuk, definitivno, koji ima neke rokerske elemente. Pjesma je nastala tako što sam ja čuo jednu sjajnu tezu, a ona kaže: "Sine, ako ćeš biti miran od budala, to možeš samo pod vodom". I u tom smislu je nastala ta cijela priča. U stvari, ona zapravo govori o tome da je običan čovjek danas doslovno bombardovan sa nevjerovatno mnogo informacija, koje sve imaju taj neki koeficijent senzacionalizma u smislu kako to kreira žuta štampa, i kako generalno kreiraju mediji u svijetu. Ljude, u stvari, drže u nekoj strepnji i strahu, takvim ljudima, u principu, jednostavno se manipuliše. I cijeli svijet funkcioniše po tomu modelu i onda sam ja, razmišljajući o toj teoriji, jednostavno shvatio da bi čovjek trebalo da sačuva svoju energiju, da sačuva svoj fokus i svoj osmijeh za stvari koje su mu zaista važne. Da ne preuzima na sebe ta neka teška bremena svih mogućih velikih stvari na svijetu. I onda je simbolički i logično da onaj koji je pisao "Južnije od duše" i bavio se na sarkastičan način nekim ljubavnim temama, davno nekad, danas napiše "Ronilac". Pjesmu koja, u stvari, apostrofira to da mi možemo i treba da se sklonimo. Moramo kao ljudi napraviti oko sebe neki simbolički zid, odnosno otići pod neku našu vodu, tačnije u neki naš mikrokosmos i pokušati da se zaštitimo od svega toga što nas svakodnevno maltretira.
GLAS: Za album "25" ste okupili zanimljivu muzičku ekipu?
VUKOJEVIĆ: Što se tiče muzičke priče oko "Ronilac" koncepta i cijelog albuma, okupili smo stvarno vrhunsku ekipu muzičara: Dado Marinković na bubnjevima, klavijature Adis Siribubalo i Dino Mangafić svira gitare, ja sam u tom projektu svirao bas i pjevao. U stvari, pjesma je krenula muzički od bas rifa koji kreće na početku i ja sam između tih nekih formi, gdje sam pravio novi bend došao u poziciju da nemam basistu koji bi nam zadovoljio potrebe na snimanju, ali ni poslije za koncertnu aktivnost. Pošto bas, gitaru, bubanj, sviram na nekom nivou koji je, kako kažu ljudi, poprilično solidan, ja sam na kraju svirao bas i pjevao, što je neki novi izazov za mene.
GLAS: Od rođenja ste okruženi muzikom i muzika je prosto bila sudbinski izbor, ali kako je to izgledalo Vama kao klincu od pet godina koji svira u bendu "Tok života" sa odraslim ljudima uz velikane poput "Ju grupe" i druge bendove tog doba.
VUKOJEVIĆ: Objektivno, zagrizao sam tu muzičku priču prije nego što sam postao svjestan sebe. Ja sam počeo da vježbam bubanj sa dvije i po godine tako što sam sam sebe nekako otkrio, počeo da lupetam nešto u prostoriji gdje su tata i bend imali probe. Mislim, nisam ja lupetao, nego sam nešto smisleno počeo svirati, nešto što je tata prethodno objašnjavao svom bubnjaru i on je sišao sa sprata i vidio mene, koji sam kao nešto prangijao po bubnju. Od tog momenta, ja se toga u stvari i ne sjećam, znam tu priču kako su je meni ispričali, ali od tog momenta najlogičnija stvar za mene je bila da, u principu, sve što ja u životu radim ima veze isključivo sa muzikom zato što sam imao taj neki karakterni smjer koji je vodio ka tome, pored nekog, kažu, nevjerovatnog urođenog talenta. I tako sam sa šest godina postao stalni član benda odraslih ljudi, jer su svi ostali od mene bili stariji najmanje dvadeset godina. I onda sam sa devet, deset godina sam počeo svirati gitaru i bas, sa trinaest sam uradio prvi aranžman kod nas u studiju, imali smo analogni studio, tad nije bilo edita, autotjuna, tog softverskog sistema, nego si zapravo morao da znaš da sviraš i pjevaš, da bi to imalo nekog smisla. Tako je zapravo nastao i moj prvi album, koji sam ja završio sa sedamnaest i po godina. I zapravo je sve ostalo bila neka, kako bih rekao, stepenica po stepenica u tom nekom muzičkom i životnom razvoju, jer za mene, naprosto, nije bilo ideološke alternative osim muzike.
GLAS: Kada ste već pomenuli, taj prvenac "Rat i mir" bio je svojim džez i hard rok zvukom iznenađenje za sve. Zašto tako zahtjevne muzičke forme u doba kada su na cijeni bile dosta lakše note?
VUKOJEVIĆ: Nije bilo lako za sviranje, nije bilo lako za produciranje, a bogami, ni za plasiranje u tom periodu, da se ne lažemo. Zašto jedna tako, da kažemo, zahjevna muzička forma? Ja o tome apsolutno nisam razmišljao u bilo kakvom analitičkom smislu. Imao sam samo nevjerovatnu potrebu da iz sebe izbacim jednu muzički viziju. Album se zove "Rat i mir", mnogo je tu tekstova koji su sivi, da ne kažem crni, mnogo je tu harmonija koje su disonantne, koje prirodno zvuče u tom nekom džez-rok maniru. Ja sam samo bio provodnik između te neke unutrašnje energije i potrebe da to što osjećam nekako iz sebe artikulišem i, na kraju krajeva, pustim drugima. Mi smo porodično učeni da mora da se svira dobro. Učeni smo da autorski, ako napraviš nešto što liči na nešto drugo, odmah to zgužvaš i baciš u smeće. Tako da sam ja u principu radeći i klešući neku svoju vještinu, i autorsku i izvođačku, na tim osnovama zapravo to i uradio kako je urađeno. Danas, kad čujem taj album, ja ne bih ništa tu dirao, apsolutno, autorski. To je jedna veoma, veoma spretna i priča sa velikom umjetničkom i sviračkom težinom. Što je gotovo nevjerovatno, da neko u tom životnom dobu, a ja sam to radio između svoje 16. i 18. godine, da snimi i manje-više sam ga odsvira. To možda ne bi bilo ni objavljeno, jer, iskreno, nisam vjerovao da to ovdje ima kome da se ni svira ni pusti...
GLAS: Ipak je izašlo uz jako dobre reakcije i kritike i publike?
VUKOJEVIĆ: Jeste, ali tako što je došlo igrom slučaja do Bata Kovača. Pokojni Kornelije Kovač, bio je vezan za Budvanski festival, a pošto sam ja tamo aplicirao sa nekom pjesmom, ja mu ostavim taj snimljeni materijal. I on meni kaže: "Sine, ovo mora izaći i izaći će, šta god treba da ja uradim u 'Komuni'". I on je stvarno bio zapeo. Da vam iskreno kažem, nisam ni bio svjestan koliko taj materijal stvarno ima specifičnu težinu, dok Bata Kovač na to nije odreagovao tako nevjerovatno. I on je meni na neki način bio potvrda da ono što radim zaista ima nekog osnova. Tako da je to izašlo za "Komunu" i ja sam morao na taj svoj album, koji se u mojoj verziji zvao "Pred kraj svijeta" (smijeh) dodati još dvije pjesme koje bi, kao, povukle komercijalnu tu priču: "Neću da znam" i "Zovite doktora", to je tatina pjesma, na ovih osam mojih, da bi to praktično postalo album "Rat i mir".
GLAS: Zanimljivo je da ste u tom periodu počeli nastupati na festivalima, što je na neki način postalo jedan od Vaših prepoznatljivih simbola. Otkud odluka da izaberete taj teži put dokazivanja, koncertima pred publikom, a ne spotovima i TV promocijom, kako je tada funkcionisala muzička scena kod nas?
VUKOJEVIĆ: Znaš kako, mi smo živjeli u malom gradu i meni je centar bio u Doboju. Praktično, nisam zapravo iz te perspektive imao svijest o tome kako se ulazi u biznis, da postoje mjesta odakle se diktira šta će tu biti slušano i šta će se uopšte vrtjeti u eteru. Znači, nakon toga u dva intervala živio sam sedam, osam godina ukupno u Beogradu. Radio sam raznorazne stvari, u međuvremenu naučio raznorazne priče, ali iz tog neznanja kako zapravo funkcioniše estradna priča i potrebe da ipak negdje funkcionišem muzički, tako je zapravo moj put kreiran u tim nekim kontraopcijama. Da sam imao možda nekog mentora koji bi mene znao staviti u neku stvarnu komercijalnu varijantu, u smislu šta je ulaz na scenu, vjerojatno bi moj put mogao biti drugačiji u tom periodu i možda bi se brže moglo doći u neki fokus, ali pošto nisam, išlo se težim putem, učeći u hodu, pred publikom.
GLAS: Definitivni proboj na sceni došao je pjesmom "Južnije od duše", koja je u velikoj mjeri postala Vaš zaštitni znak, zarazna pop melodija, etno-prizvuk, jak vokal i ponovo netipičan tekst za pop muziku. Ta pjesma živi svoj život i danas na mnogo načina.
VUKOJEVIĆ: Pjesma "Južnije od duše" je bila klasična komedija, koja je na kraju postala ozbiljan hit. To je jedan sarkastični pristup priči o sponzorušama i nekim stvarima koje su pratile estradu u to vrijeme, a kao jako mlad čovjek sretao sam se sa raznim ljudima i raznim ženama (smijeh) i ta pjesma zapravo je nastala kao jedan iskren jauk da to nije normalan koncept. Ispostavilo se stvarno da nije bilo normalan koncert i sve ono što smo poslije imali, tome svjedoči, nažalost. Neki su u samom startu rekli da je to pjesma koja, kako bi rekli, sa neke ćoškaste strane kritikuje te feminističke koncepcije, ali ukoliko se u tome prepoznajete, ukoliko vi možete u tome vidjeti neki problem, onda pripadate nekom miljeu koji nije baš reprezentativan u ovom društvu. Tako da u tom smislu "Južnije od duše", kako bih rekao, nije bila ni jasna u tom nekom svom rigoroznom obliku, nego je ona tretirana kao jedan spontan hit, ali to da ona ima svoju neku vrijednost svjedoči o tome da ona do danas ima sedam, osam verzija rađenih, nekih priča, Emira Đulovića, moje, dvije, tri verzije, sad su "Helem Nejse" uzeli i sjajno su je uradili, ali u suštini, kažem, to je jedna priča koja je nastala iz potpunog zezanja. Nikad nisam ni mislio da ću ju snimiti, ni da ću je imati na albumu, nastala je kao čista lakrdija, ali, eto, pod nekim sugestijama zapravo ona je definitivno determinisala moj muzički put i drago mi je zbog toga...
GLAS: Albumom "Lovac i plijen" (2010) iz voda pop muzike napravili ste zaokret prema rok zvuku i reklo bi se da ste okruženi bendom na bini djelovali daleko komfornije. Jasno je da taj zvuk nema toliko popularnost kao pop melos, ali, s druge strane, nigdje nisam čuo da je neko bio razočaran Vašim koncertom uživo?
VUKOJEVIĆ: Ni ja nisam to čuo (smijeh). Šalu na stranu, na koncertima nikad nismo kalkulisali, svirali smo svoje stvari, ali svirali smo i Lenija Krevica, "Smak", "Bon Džovi" i svašta nešto. Prije svega zato što smo svašta nešto mogli i željeli svirati kako bismo sebi ispunili srce, ali smo svirali i pjesme koje je publika očekivala od mene, te neke prepoznatljive stvari u malo drugačijem, koncertnom aranžmanu.
Naime, svjesno sam u tom momentu malo odstupio od te estradne, pop priče, jer je meni postalo veoma sporno da se u emisijama pojavljujem sa Sandrama Afrikama i nekim drugim umjetnicima, nastupajući na plejbek i uz neke priče potpuno van muzike. Za mene to naprosto nije bio ambijent u kojem sam se osjećao prijatno i onda sam se kulturno dislocirao time što sam radio malo drugačiji album i sklonio se iz te lige sasvim na jedan fin i gospodski način bez uvrede prema bilo kome.
GLAS: Logičan nastavak tog puta jeste pomenuti bend "Endles" u kojem ste okupili vrhunsku ekipu muzičara uz najteži zvuk u karijeri. Pjevate na engleskom, bend praši u hevi fazonu, Vjerujete li da se ovim materijalom može napraviti ozbiljan posao ili je to stvar čiste ljubavi, a posao nek ostane biznismenima?
VUKOJEVIĆ: To jeste stvar čiste ljubavi. Prvi singl benda "Endles" je preslušan u "Soniju", pošto ja četiri godine živim u Njemačkoj, paralelno sa BiH, imao sam priliku ga da predstavim u njemačkoj podružnici "Sonija" i rekli su mi da su zainteresovani da to izdaju ako je bend spreman da radi sljedećih pet godina intenzivno studijski materijal i da svira turneje. Nažalost, ekipa koja je sa mnom inicirala tu priču, gitaristi Igor Paspalj i Milan Kordulov, basista Vuk Bačanović i klavijaturistkinja Miona Grahovac, živi u četiri zemlje i šest gradova, tako da smo mi bili potpuno nemoguća opcija za ozbiljnu priču. U "Soniju" su rekli da to autorski zvuči izuzetno, to je moderna stadionska muzika, interpretacija potpuno vrhunska, ali smo već u startu imali problem, jer se ne možemo okupiti lako za probu, a kamoli za profesionalan rad. Ipak, nisam bio razočaran, predstavio sam se na potpuno drugačiji način kao jedan dio benda. Da sam ja bio centralni autor i da su ostali bili prateći bend, možda bi to imalo neku drugu priču i imalo šansu da se na drugačiji način zapravo plasira, ali to onda nije bend, nego nešto sasvim drugo, a "Endles" je prije svega bend okupljen iz čiste ljubavi.
GLAS: Svirate nekoliko instrumenata, producirate, pišete i tekstove, koncerte stavljate ispred svake druge muzičke promocije, ali živimo u digitalnom vremenu i muzika se sve češće pakuje kao roba. Može li taj starinski pristup muzici kao umjetnosti koja traži talenat, ali i ozbiljan trud i zalaganje, proći u ovo doba?
VUKOJEVIĆ: U ovim godinama teško bih sad mogao preći preko sopstvenog ega i nekih drugih stvari, da potpuno transformišem muzičku priču i počnem se ponašati pametno u skladu sa masovnim ukusom, to je gotovo nemoguće (smijeh). Ipak, prije neka tri-četiri mjeseca ja sam prvi put u životu angažovao ekipu koja će mi raditi digitalni market, ne zato što ja želim avione i kamione, nego da jednostavno odredim ciljnu grupu koja se takođe koristi tom tehnologijom i koja na telefonu provodi jako puno vremena surfujući, da jednostavno tim putem do njih može doći i "Endles" i Igor Vukojević. Iskreno, pošto sam završio ekonomiju i master menadžmenta, potpuno sam svjestan šta su to kanali i komunikacije sa ciljnom grupom itd, ali sam ja na neki malo tvrdoglav način pokušavao, tačnije nisam pokušavao, nego sam se pasivno ponašao, razmišljajući da ću brže ili sporije na kraju doći do svojih konačnih konzumenata. Međutim, to ipak nije tako zato što je trenutno na snazi jedna hiperprodukcija u svemu, tako i u kulturi, tako i u ovoj našoj umjetnosti, na dnevnom nivou bude objavljeno samo na prostoru bivše Jugoslavije između 50 i 100 pjesama i teško je uopšte doći do publike. Oko mog muzičkog imena u određenim krugovima postoji određeno, teško stečeno poštovanje i ako to što radim može izazvati određenu vrstu interesa, onda zašto da to ne predstavim u formi digitalnog marketinga, da dođem do ljudi i ponudim im muziku koja je komponovana, odsvirana i otpjevana pošteno do posljednjeg tona i kapi znoja?
SVIRKE
GLAS: Kako stoje stvari sa promocijama oba projekta i svirkama koje svakako stižu u ovom ljetnom periodu?
VUKOJEVIĆ: Sad od aprila pa nadalje krećemo sa svirkama, za početak sa "Endlesom" sviramo danas (18. april) u "Mektir pabu" jednu pravu rokersku svirku, a poslije sviramo u Tuzli, Sarajevu, Mostaru i tako dalje. Tokom ostatka aprila radićemo još dva spota za dvije nove pjesme sa albuma "25". U pitanju su numere "Iskorišten" i "Jastuk" i do kraja ove godine sigurno ćemo pustiti obje te pjesme, a svakako ćemo se družiti i na svirkama, zato što je to naprosto prirodan slijed događaja i ono što nam se radi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.