Goran Trajkoski, muzičar, za “Glas Srpske”: Sloboda je individualna stvar

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” čuveni makedonski muzičar, bivši član kultnih bendova “Padot na Vizantija”, “Mizar” i “Anastasija” te vrlo cijenjen autor impresivne solo karijere Goran Trajkoski, koji je radio muziku za predstavu Narodnog pozorišta RS “Genetika Glembajevih”, u režiji Dejana Projkovskog. Ova predstava premijerno će biti odigrana sutra (nedjelja), u 20 časova, čime će biti otvoren 23. Teatar fest “Petar Kočić”.

Nakon muzike za predstavu “Derviš i smrt”, njemu je ovo drugi banjalučki rad u karijeri dugoj skoro četiri decenije.

- Insistiram na tome da budem na glumačkim probama, jer za mene je najvažnija energija koju članovi ansambla donose na pozornicu. Svoju muziku smatram nekom vrstom zvučne scenografije za. Sve probe važne za moju muziku snimam, potom ih gledam u studiju i komponujem, kao da pišem muziku za film. Neophodna mi je ta organska, živa veza sa glumcima, nisam pobornik dopisne škole pisanja i komponovanja muzike - dodaje on.

GLAS: Bez obzira na to što se za Vas najčešće veže rad u “Mizaru” i “Anastasiji”, Vi se u profesionalnim pozorišnim vodama nalazite od osamdesetih, što i nije toliko poznata stvar široj javnosti

TRAJKOSKI: Moj opstanak proteklih 40 godina zavisi od pozorišta i da nije bilo njega, pitanje je da li bi se uopšte bavio muzikom profesionalno. Teatar je za mene fundamentalna stvar i ja sam doslovno učio svoj “zanat” u pozorištu. Vježbao sam muzičko razmišljanje u tom okruženju, na početku radeći sa drugim muzičarima ili bendovima poput “Anastasije”, da bih posljednjih dvadesetak godina radio isključivo sam. Radeći neku faktografiju zbog posla u Nacionalom teatru u Skoplju, u jednom trenutku izračunao sam da taj diskografski broj iznosi više od 80 predstava, a uz radove na filmu i preko 100 snimljenih komada namjenske muzike.

GLAS: Koliko je rad u pozorištu značajan u kreativnom smislu za Vaš muzički opus i da li Vam je pružio određenu vrstu stilske slobode?

TRAJKOSKI: Sloboda je individualna stvar. Ne može nam je neki umjetnički medij ili neko drugi dati ili oduzeti. Sami sebi dajemo ili oduzimamo slobodu. Tačnije rečeno, borimo se za nju. Tako je u životu, a tako je i sa muzikom. Istina, kada čovjek radi u bendu, ograničen je podjelom instrumenata i samim sastavom grupe, kada radim u pozorištu, ta ograničenja ne postoje, ali postoje neka druga, u samom konceptu ili kontekstu predstave. Faktor ograničenja može da bude npr. epoha u kojoj se komad dešava ili okruženje u koje je stavljena. Sve ostalo je stvar borbe, jer slobodu ne možeš dobiti ni u životu, niti u umjetnosti, već se moraš izboriti za nju.

GLAS: Pandemija je presjekla normalan život muzičara. Generalno kako gledate na taj proces oduzimanja slobode pojedinca radi opšteg dobra?

TRAJKOSKI: Moram da citiram svog kolegu Nikolu Vranjkovića:”Ja koroni želim sve najbolje!” To mi je genijalan komentar na ovu pojavu i priključujem se njegovim željama. Želim sve najbolje i onima koji su zaslužni za njen nastanak i onima koji profitiraju na ovoj, nazvaću je “aferi”, širenja straha, paranoje i pljačke čovječanstva. Dolazeći ovdje uzimao sam potvrdu u nekoj laboratoriji, naravno čekajući u redu, stariji čovjek ispred mene kaže: “Šta vi vidite ovdje?”. Odgovaram zbunjeno: “Pa red”. Da bi on meni rekao: “Nije to red, niti je ovo zdravstvena ustanova, ovo je fabrika novca za vlasnike ove laboratorije”. Teško mi je da se ne složim sa njim. Mislim da će ova “plandemija” potrajati dosta vremena, nisam neki prorok, ali nisam ni optimista da će se ovo brzo završiti. Istorija će imati pune ruke posla baveći se ovim fenomenom i njegovim posljedicama na čovječanstvo.

GLAS: Koliko je na Vas uticala u kreativnom smislu?

TRAJKOSKI: Što se tiče kreativnosti, ona je moja, i niko mi je ne može oduzeti ili ugušiti. Počeo sam da radim na dva-tri projekta, koja nisu u vezi sa pozorištem. Uradio sam muziku za jednu monodramu, ovdje sam radio muziku za “Derviš i smrt”. Imamo planove, zakazane koncerte za sljedeću godinu, solo i sa grupom “Dajne Lajken”. No, sve je pod znakom pitanja.

GLAS: Zanimljivo je da ste ujednom intervju pomenuli da je muzika “Džoj divižna” uticala na to da se okrenete tradicionalnoj muzici. Gdje je bila Vaša kopča sa zajedničkom vertikalom, koju čini postpank bend iz Mančestera i duhovno nasljeđe Vizantije i pravoslavlja u Makedoniji?

TRAJKOSKI: To je bila moja slobodna asocijacija. Moje misaono povezivanje i pronalaženje nevidljivih veza, koje na ovom svijetu sigurno postoje. Bez razlike što su oni iz Mančestera i Engleske, a ja iz Makedonije, dijelimo zajedničku pripadnost. Svi potičemo od jednog istog čovjeka. Ljudi koji ne vjeruju u slučajnost poput mene, već vjeruju u Boga, ne dijele ljude na pasmine i vrste. Ne dijele se po nacionalnostima ili državnostima. Bez obzira na to što smo različiti, mi smo u suštini isto - stvorenja od materije i duha. Mističnost koja je izbijala iz glasa Ijana Keritisa i njihove muzike, ta nesvjesna spontanost i iskrenost sakrivena u njihovoj muzici, bila je tajna veza, koja je mene asocirala da tražim povezanost zvuka iz prošlosti, koji je prisutan u toj našoj sadašnjosti, a otvara put u budućnost. Nevidljiva veza, koja na toj vremenskoj liniji prošlost – sadašnjost - budućnost pravi nešto za vječnost!

GLAS: Kada biste bili u prilici da nešto kažete onom klincu iz grupe “Afektieven naboj” iz davne 1979. godine u Strugi, šta biste mu rekli?

TRAJKOSKI: Uh. Šta bih mu rekao. To je teško pitanje. Možda bih mu rekao da što manje obraća pažnju na stvari koje se ne tiču muzike, a da se posveti muzici, da svira, da istražuje muziku. Smatram da je taj mladić izgubio previše vremena na prilično nevažne stvari.

GLAS: Izlazak albuma "Anastasije"  sa muzikom iz filma "Prije kiše", otvorio je karijeru grupe na svjetskom tržištu. Imali ste nakon toga dva odlično primljena albuma od strane kritike i publike. Bend je nakon toga obustavio rad na vrhuncu, iako zvaničnog razlaza nikad nije bilo.

TRAJKOSKI: Jednostavno, prestali smo ulaziti u studio, prestali držati koncerte i to je bio neki tih kraj. Nije bilo nekih svađa ili teških riječi. Nismo se mogli naći na zajedničkoj liniji kada je u pitanju muzika i to je bio kraj. Generalno, iskustvo sa Anastasijom bilo mi je dragocjeno na ličnom planu i vrlo zanimljivo, naravno govorim u svoje lično ime, jer sam sa njima po prvi put došao u dirktan kontakt, lice u lice sa diskografskom industrijom. Poput jednog sastanka sa ljudima iz "Poligrama", gdje mi je jedan od njih puštao pjesme sa albuma "Before the rain" i govorio mi "ovo je pravac u kojem treba da se krećete". Shvatio sam da ja tu ne pripadam. To je industrija u kojoj umjetnost ne postoji. Tamo postoji vrhovno božanstvo. Ono se zove profit i tom se božanstvu svi klanjaju. Sve što donosi profit je dobro, sve što ga ne donosi, loše je. Profit određuje sve, a ne sam muzički kvalitet. Ono što je materijalno dobro je. Ono što nije materijalno nije dobro. Vjerovatno mi je to razočarenje, indirektno, navelo da se odreknem planova vezanih za inostranstvo,  i da način utiče da prestanemo da djelujemo kao bend.

GLAS: Prvenac "Mizara" proglašen je najboljim rok albumom u istoriji Makedonije, a među prvih pet albuma nalaze se još i "Anastasia" i druga ploča "Mizara". Iza njih su ostala neka daleko komercijalnija imena kod publike. Da li ste iznenađeni tim rasporedom?

TRAJKOSKI: Da budem iskren, nisam pretjerano sklon tom statističkom vrednovanju muzike. Naravno, tu je ulogu i sklonost čovjeka prema idealizovanju prošlosti, jer ko se želi sjećati loših trenutaka. Na konačan izgled te liste vjerovatno je imao i uticaj ljudi koji su je birali, a koji dolaze iz struke, znači ljudi koji se i dalje bave rok  muzikom, a manje danas popularnim muzičkim trendovima koji se kreću tim nekim "hemijskim" muzičkim potrebama mase, bez nekih ozbiljnijih umjetničkih vrijednosti. Sam trijumf "Mizara" i nije mi toliko iznenađenje, to je jedan čudan bend, neka vrsta muzičkog fenomena, kroz koji je prošlo najmanje pedeset muzičara, što je, rekao bih neka vrsta Ginisovog rekorda i u svjetskim okvirima i njegov trag na Makedonskoj sceni stvarno je neizbrisiv. "Anastasija" je bio jedan stabilan i postojan bend dok je djelovao i stvarno smo uspjeli prenijeti pozitivnu energiju koja je postojala između nas u našu muziku, a ljudi to prije ili kasnije osjete.

GLAS: Uticaj duhovnog, tradicionalnog i mističnog u velikoj mjeri obilježio je  generaciju makedonskih muzičara osamdesetih. Da li je to bio zajednički izraz, neka vrsta revolta prema sistemu ili je to bila daleko ličnija stvar?

TRAJKOSKI: Umjetnost je prije svega lična stvar. A kada se stvari počnu poklapati i preplitati, onda možemo tražiti taj, duh podneblja ili duh naraštaja. Svi smo na neki način  samostalno otkrivali iste stvari,  u svojoj glavi, u svoj duši, jer nas prosto sve grije isto sunce. Ova individualna iskustva, kroz naša druženja i rad u muzici i umjetnosti generalno su prepoznala jedno drugo. Pronašli smo srodnost, udružili smo se, razišli se, ali to je život - jedno beskrajno putovanje.

GLAS: Sistemi su navodno promjenjeni na bolje, živimo u vremenu demokratije i opšte proklamovanih sloboda, ali čini se da je potreba za duhovnim nikad veća?

TRAJKOSKI: Sve vrijeme živimo u istom sistemu. Da citiram svog pokojnog prijatelja i velikog dramaturga Gorana Stefanovski "Nama su sva vremena ista". I ja se potpuno slažem. Vrijeme u kojem živimo, ima svojih prednosti, ima i svojih mana. Svaki čovjek, svaka generacija nosi svoj krst i moramo ga iznijeti do samog kraja. Sloboda je danas uskraćena, u jednako mjeri kao u komunizmu ili postsocijalizmu. Ponavljam, ni jedan sistem, nikom ne daje slobodu. Svako se mora samostalno mora izboriti za nju.

Planovi

GLAS: Kakvi su dalje ideje i planovi sa muzikom. Osim rada u pozorištu, imali ste zapaženu turneju održanu prije pandemije. Najavljivali ste i saradnju za Zoranom Bulatovićem iz Lune?

TRAJKOSKI: Pomenuo sam već neke planove u vezi sa pozorištem i solo radovima i to je sada samo pitanje uslova i stanja u kojem se nalazimo. Nadam se da ćemo završiti taj album sa Baletom. Imamo dosta snimljenog materijala, baš sam prije neki dan bio sa njim. To se neplanirano odužilo, jer se nismo mogli često naći u studiju, a Bale je specifičan tip muzičara, njemu je neophodan bend u studiju i živi, direktan kontakt tokom snimanja. Imamo dosta snimljenog materijala i samo treba da bude finalizovan u album. Snimam jedan drugi solo album, akustični, ali i to je stalo zbog predstava. Nadam se promociji oba projekta tokom 2022. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.