Boris Režak: Cijeli život slijedim srce, a u srcu kuca Banjaluka

- Zašto se dešava sad koncert u Banjaluci? Vrlo jednostavno, prošle jeseni sam rasprodao dvije MTS dvorane u Beogradu, posle toga je bio Dom Vojske u Nišu, pa Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, gdje sam rasprodao karte za 15 dana, sa par objava na društvenim mrežama. I tu se krije odgovor na pitanje. Zašto Banjaluka u ovom momentu? Zato što Banjaluka, nažalost, nema zimski koncertni prostor. Ima dvoranu "Borik" i nema više ništa. Ja sam dolazio ovdje u zadnjih par godina sa pjesnikom Markom Miloševićem, radili smo Banski dvor i radili smo prošle godine Kastel, ali to je neka druga priča i koncepcija. I kada sam izračunao da je moj prvi, pravi, profesionalni koncert u Banjaluci bio davne 2004. godinu, shvatio sam da je prošla 21 godina i da je stvarno stiglo vrijeme da svojoj publici u svom gradu odsviram jedan vrhunski, pravi koncert sa bendom i gostima.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Boris Režak, popularni pop kantautor, objašnjavajući zašto se odlučio da priredi veliki koncert na tvrđavi Kastel 27. juna ove godine. Umjetnik koji je rođen i svoje prve profesionalne korake napravio u Banjaluci vraća se, kako ističe, sa nastupom koji će biti i produkcijski i repertoarski spektakl za dušu publike i izvođača.

- Daću sve od sebe da bude najbolje moguće. U svakom smislu. Ovaj koncert ne doživljavam kao nešto gdje radim zbog zarade, nego radim da ljudima bude fantastično. I da meni bude fantastično. Dolazi moj bend, momci su sa cijelog prostora Srbije. Dovodim svoje ton-majstore i majstore svjetla koji me prate na mojim koncertima. Biće nešto, slobodno mogu reći, spektakularno. Imaću fenomenalne goste, ali nećemo kvariti iznenađenja (smijeh), ali u svakom slučaju, prema tom koncertu se odnosim kao i prema svim koncertima. Znači, maksimum na sceni, emocije na stranu, iako su one, mnogo naglašenije nego inače - rekao je Režak.

GLAS: Otišli ste kao veliki talenat iz Banjaluke, a vraćate  se kao iskusan umjetnik, sa nekoliko albuma, desetinama pjesama na repertoaru i stotinama održanih koncerata. Koliko se taj Boris promijenio u odnosu na ovog koji će izaći na pozornicu Kastela?

REŽAK: U suštini, vrlo malo. Potpuno sam isti. Godine su donijele iskustvo i zrelost. To je ono što nosim novo, ali ne dam da me vrijeme promijeni. Ja sam prije tri godine odlučio da se ozbiljno vratim muzici, da se maksimalno potrudim, da ostanem trajan u njoj. Imam 26 godina karijere na vratu, konstantno sam radio, nastupao, snimao pjesme i tako dalje. Ipak, u jednom momentu mi je kliknulo, želio sam da uradim nešto veliko i kad tako složite stvari u svojoj glavi, samo se vrata otvore. Mnogo sam radio, imam 61 pjesmu studijski snimljenu. To je skoro šest albuma. Prije par dana sam proglašen za pjevača godine u Srbiji. Pa sam dobio i nagradu kao projekat godine za saradnju sa Markom Miloševićem. Prošle godine "Gospodska ulica" je proglašena za najbolju pop pjesmu u regionu. Prije nekoliko sedmica sam pobijedio na "Beogradskom proleću". To su neke stvari koje se stalno dešavaju. Očigledno da se profesionalizam, trud i ulaganje u sebe isplate. To je onaj dio moje karijere gdje sam ranije pomalo bio i lijen. Prosto, kada vidite situaciju u muzici, čovjek često dođe u iskušenje da odustane. Da li ima uopšte smisla baviti se muzikom u doba nemuzike. Na kraju, odgovor je da! Ima smisla, jer danas djeca pjevaju "Gospodsku ulicu".

GLAS: Djecu ne možete prevariti?

REŽAK: Djecu ne možeš prevariti. Moram da kažem da sam srećan zbog toga, jer bazična ideja za "Gospodsku ulicu", bila je takva da sa tom numerom ostavim neko kulturno nasljeđe. Nešto da ostane kao muzički dar mom gradu u kojem sam odrastao i školovao se. Nešto što će biti i kad mene ne bude. I desilo mi se to. Na mnogo načina ona odskače od ostatka mog repertoara. Osjeti se baš ta neka, jedna ličnija veza i zvučno i pjevački. Ima taj himnični ton. Ono zbog čega sam ja srećan, što mi se dobra reakcija desila na tu pjesmu, na koncertima u Podgorici, Cetinju,  Nišu, Novom Sadu, Sarajevu i Mostaru, znači na svim ovim našim prostorima. Prosto je otišla u svijet. To je bila ideja pjesme "Gospodska ulica". Da ne bude lokalnog karaktera. Da ima slike ovog grada i da ima njegovu dušu, a da je svi vole.

GLAS: Odrasli ste u porodici okruženi muzikom od rođenja, tako da nije bilo mnogo dilema oko životnih izbora. Koliko je današnji umjetnik oblikovan tim djetinjstvom kraj oca muzičara i blizu pozornice?

REŽAK: Mislim da je to jedan od dobrih i važnih stvari u mom životu i karijeri. Ne mora biti glavni preduslov, ali je sigurno nešto dobro da odmalena osjećaš muziku. Gledam malo sa strane neke kolege, mlađe pjevače,  koji su tako vidjeli na televiziji neka dešavanja, pa su poželjeli da i ono rade nešto slično. Nisam imao taj problem, ja sam to gledao u kući.

Umio sam se nekom drugom vodom da tako kažem. Bio sam na izvoru. Kada gledaš svog oca odmalena na sceni, ako ideš sa njim u školu gdje predaje muzičko, pa prve nastupe održiš sa ocem, ako ti u kuću dolaze Toma Zdravković i druge zvijezde tog vremena, jasno je da nećeš sebi dozvoliti da te oblikuju pogrešne stvari kao umjetnika.

GLAS: Sa druge strane tu ste naučili da muzika nije ono što se vidi na televiziji, glamur i slava, nego da je to i stvar koja traži ozbiljan trud i zalaganje na duže staze.

REŽAK: Muzika je, nažalost, postala suviše jeftin šou biznis. Sam sam ipak stara škola, ne mogu tako da razmišljam, jer ne smije da se izgubi duša u pjesmi. Mene estrada i šou biznis ne interesuju, samo hoću da pratim svoje srce i da radim one pjesme koje me nose i koje su meni lijepe, a u mom srcu i dalje kuca Banjaluka u kojoj sam odrastao i načinio prve muzičke korake. Valjda se to nosi iz kuće, imao sam lijepo djetinjstvo dok nije počeo rat. Tu se vraćam, na ono početno pitanje kakav je Boris prije i sad? Isti je Boris, i dalje se sjećam prvih lekcija, imam to vaspitanje od svojih roditelja, imam vaspitanje svoje ulice i mojih komšija, tako da znam da je bitno ostati čovjek i držati se dalje od tih šou ludila i trendova .

GLAS: Kada smo kod pjesama, svaka nova pjesma koju ste snimali donosila je novi standard u Vašem radu od produkcije preko izbora saradnika i pjevača sa kojima ste snimali duete do njihove medijske promocije. Koliko je teško održavati takav kreativni nivo, a sačuvati prepoznatljivost kod publike?

REŽAK: U tome najviše uživam. Kada radim sa svojim saradnicama, a nema sa kim nisam sarađivao u smislu studija i pisanja muzike. Sad stvarno uživam, iskusan sam, znam šta hoću i šta tražim, prosto imam tu mogućnost da radim šta želim. Bio sam 26 godina tvrdoglav i gurao svoju priču i nisam htio da, što kažu, skrenem sa puta i stvari se polako otvaraju bez obzira šta izdajem. Posljednja pjesma sa "Beogradskog proleća", "Poslije nas" ili  numera "Ljubi me" koja je u nekom fank fazonu, to mi se sviđa i možda nije moja "šolja čaja", ali mi je bilo ok, ili ne znam sad duet sa Nevenom Božović pa "Gospodska ulica" ili "Lastavica".  Kada ljudi vjerovatno pogledaju šta radim sad i šta sam radio prije to su samo zrelije pjesme..

GLAS: Ove godine stigla je i važna nagrada na "Beogradskom proleću" za pjesmu "Poslije nas", nije prva u karijeri, ali s obzirom na to da je osvojena na ovom festivalu, svakako ima specifičnu težinu, posebno uzimajući u obzir izuzetno snažnu konkurenciju?

REŽAK: Znači mnogo. Da se ne lažemo, kada uspijete u Beogradu, gradu sa dva miliona stanovnika, u jednoj nevjerovatnoj konkurenciji, uspjeli ste svagdje na Balkanu. Mogu da kažem da sam uspio, ne samo zbog ove nagrade na "Proleću", već i zbog toga, što za par dana otvaram prodaju karata za koncert u Centru "Sava" koji će biti 14. oktobra. I nagrada i koncert su samo potvrda, ozbiljnog rada i ljubavi prema muzici. Jedna lijepa energija koju razmjenjuješ sa publikom, a kad postoje neki ljudi koji pjevaju tvoje pjesme zajedno s tobom, to je uspjeh. Sve ostalo je prolazno u pop muzici.

GLAS: Moderna pop muzika je u velikoj mjeri odraz haotičnog digitalnog vremena  i srozanih moralnih normi vremena u kojem živimo, ali Vi ne odustajete od klasičnog pristupa, vokal, živi instrumenti, kvalitetna produkcija i nastupi uživo?

REŽAK: Zaista nešto mnogo ne pratim scenu kod nas. Malo gledam svjetske trendove u pop zvuku,  šta se dešava i gledam nešto što je bilo nekada davno. Volim za svoju dušu slušati Majkla Bublea, Frenka Sinatru, Dina Martina, taj evergrin pop. Odrastao sam na "Bitlsima" i sličnim klasicima. Pogledao sam recimo, nedavno film o Bobu Dylanu sa suprugom i bili smo u bioskopu supruga, ja i još troje ljudi u bioskopu koji prima 500 ljudi u Beogradu. Ipak, poslije tog sjajnog filma, bio sam dodatno inspirisan da sutra ujutro ustanem i da još srećnije sviram. A što se tiče mene, više nemam taj problem dokazivanja bilo kome. Odavno radim samo ono što me nosi kao pjevača i tako sam uvijek se odnosio prema tome.

GLAS: Svaki koncert, uključujući i ovaj na Kastelu je potvrda karijere koja je iza Vas, ali od stare slave se ne živi, pa šta publika može očekivati novo od Vas u periodu koji je pred nama?

REŽAK: Pomenuo sam da otvaramo prodaju ulaznica za Centar "Sava" i sada moram svaki dan da radim i na marketingu i na novim idejama,  naravno i novim pjesmama. Mislim, to je to, sad nema nazad i tek sad ne smiješ da  zabrljaš (smijeh). Šalim se, nema se šta zabrljati, radi se mnogo, ali lijepo se osjećam i zahvalan sam tim ljudima koji mi vraćaju to na koncertima. Ne razmišljam o novom albumu, nemam sad vremena da se osamim na duži period u studio, ali uskoro ću objaviti jednu lijepu stvar, vinilnu ploču, kompilaciju, sa šest studijskih i šest koncertnih pjesma  i prodavaću je isključivo na svojim koncertima, kao mali dar za poštovaoce moje muzike.

GLAS: Na stranu solo karijera, pomenuli ste već seriju vrlo zanimljivih nastupa sa Markom Miloševićem pod nazivom "Poezija i pesma života". Kako je došlo do te saradnje koja svakim nastupom pokazuje da vrijeme poezije još nije prošlo?

REŽAK: Spontano je došlo. Marko je došao na jedan moj koncert i kada smo se upoznali, predložio mi je da ponekad zajedno nastupamo. Nažalost, imao sam mnogo nastupa i prosto rečeno, nisam imao vremena. Ipak,  u jednom momentu smo se nekako ukačili, bez ikakve ambicije, počeli sarađivati i onda smo krenuli da radimo bez neke pompe, manja mjesta tipa centre za kulturu, pozorišta, klubove i to se pretvorilo u neku vrstu ludila koje je i nas iznenadilo. To su samo dva autora na pozornici, koji izvode svoje pjesme, pjesnik čije su pjesme recituju i kantautor čije se pjesme pjevaju uz pratnju klavira. Marko ne izvodi tuđu poeziju i ja ne izvodim tuđe pjesme, ali izgleda da je autentičnost tog projekta i da je ta ogoljena emocija nekako dotakla publiku. Mislim da smo u dvije godine održali preko 250 koncerata i onda kad imamo par dana odmora, onda ja organizujem svoje koncerte. Ukratko, ludilo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.