Arsen Čarkić, pijanista, za “Glas Srpske” u susret nastupu u Banskom dvoru: List vječna baklja inspiracije

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” pijanista Arsen Čarkić koji će večeras u 20 časova koncertnoj dvorani Banskog dvora održati koncert “Listov psaltir”.

 - Njega posmatramo kao fenomen koji je u sebi objedinio intelektualna i duhovna bogatstva naše kulture od antike naovamo, stvarajući od sebe baklju inspiracije za one koji su došli u kontakt s njim. Teško je navesti aspekte zbog kojih se nametnuo kao najfascinantnija ličnost i svog, a i kasnijih vremena - dodaje Čarkić.

GLAS: Šta biste mogli da nam kažete o koncertu nazvanom “Listov psaltir” čiji program će obuhvatiti tri djela iz Listovog opusa?

ČARKIĆ: Povod koncerta je obilježavanja 210 godina od rođenja Lista, a u moru genijalnih djela koja nam je ostavio u zavještanje, odabrao sam tri koja smatram da su prelomna u oslikavanju njega kao ličnosti, jer imaju snažnu autobiografsku dimenziju. On je imao običaj da većinu koncerata otvori izvođenjem transkripcije Bahovog djela “Orguljski preludijum i fuga u a molu” za kojeg mnogi smatraju da je “Pasija u malom” - hristocentrično oslikavanje čovjekovog života, stradanja i postojanja - početak i kraj cjelokupne tvorevine, nevjerovatan filozofski zagrljaj ontološkog i eshatološkog. Nakon nje na programu je Listova potresna “Balada u h-molu”, nastala u prelomnom trenutku njegovog života kada je shvatio da to što mu se čitav svijet nudio na dlanu ne znači ništa u odnosu na to što nije uspio da sačuva porodicu, što je za posljedicu imalo ranu smrt sina Daniela i kćerke Blandine. Motiv 130. Psalma “De profundis” odnosno “Iz dubina vapim tebi Gospode” koji ga je pratio od mladosti do kraja života se provlači kroz potresno pokajničku “Baladu”.
Koncert će zatvoriti monumentalna “Sonata u h-molu”, koja je autobiografsko djelo i možda najfascinantnija slika najdubljeg ličnog preispitivanja u istoriji muzike.

GLAS: Zbog čega su njegova djela, ali i djela drugih kompozitora koji su stvarali prije nekoliko vijekova i danas voljena i izvođena?

ČARKIĆ: Kao što su djela Šekspira i Dostojevskog ili kod nas Njegoša i Selimovića svagda svježa, nova i aktuelna jer svjedoče o tjeskobi u rastu čovjekove ličnosti, o tugama, radostima i iskušenjima života i sazrijevanja svakoga čovjeka koji je postao na svijet, tako i djela muzičkih genija u božanstvenom horu Genija svjedoče to isto - paradoks ljudske “pasije”, termina koji označava i strast i muku, stradanje i radovanje. Svako od nas živi i svoj Veliki petak i svoje vaskrsenje paralelno i istovremeno u kojem leži misterijsko veličanstvo postojanja. Sve to čujemo i čitamo i kod Baha i kod Dostojevskog.

GLAS: Zašto je klasična muzika neprevaziđena te je i sada pogodno tlo za učenje, ali i prilagođavanje muzici sadašnjosti?

ČARKIĆ: Može zvučati paradoksalno, ali ono što je vječno je i aktuelno, a aktuelizovati vječitu vrijednost možemo njenim stalnim otjelotvorenjem na pozorišnim daskama, koncertnim scenama, a danas medijima. Nisam siguran da od “Luče mikrokozme” možemo napraviti “mim” ili “Jutjub” klip od tri minuta (koliki je opseg pažnje prosječnog konzumenta), ali sam siguran da ti isti mediji mogu da pokrenu ljudsku žeđ za širom vrstom znanja koje ne sadrži u sebi puke informacije, već poziv na preobraženje sebe koji predstavlja korijen progresa civilizacije. Ova naša će postojati dok bude ljudi koji imaju intuitivnu širinu da dožive svijet van egocentričnog sistema. Srećom, ima ih.

GLAS: Kako posmatrate muzičko stvaralaštvo u ovom trenutku? Šta dominira i šta ima najveću vrijednost? I gdje je klasika u tome?

ČARKIĆ: Kako ćemo popularizovati Šekspira u Čajniču, djela akvarelista u Rudom? Ili kako ponoviti ovaj isti koncert u Modriči, Rogatici, Foči ili Bijeljini? Pa tako što ćemo tamo izgraditi koncertnu salu sa “stenvej” ili “jamaha” koncertnim klavirom i izgraditi pozorišta i galerije, bez “ugrađevinske škole” partijskog kadra kojem je u preraspodjeli fotelja zapala nekom mukom kultura ili kako je oni simpatično zovu “sektor”. U sudaru građanstva ophrvanog rijaliti sadržajima mi im ne možemo prirediti “sedmicu eksperimentalnog iranskog filma” već je potrebno te sadržaje rastumačiti i približiti, a ne domaćem čovjeku “servirati egzotično jelo iz Japana” u šta se može ovim tempom lako pretvoriti čak i Andrić i Njegoš. Imam sreću i blagoslov da od fakulteta radim sa mladima i oni brzo i lako nauče da razumiju i dožive ono što je opšta civilizacijska tekovina. Taj zagrljaj mladosti i vječnosti je prirodan i neposredan proces. Tom procesu treba dati prostora. Kao posljedicu promovisanja kulture egocentrizma i sekularizma imamo situaciju da muzičko stvaralaštvo egzistira na reciklaži i kompilatorstvu (u sadržaju i formi), a i pojavu da je javnost zbunjena promovisanjem pozera na sceni. Hese je u “Vuku” skoro proročki opisao stanje u kulturi kada je rekao da se “razumom ne rješavaju stvari koje nisu pristupačne razumu jer tako dobijemo ideale Amerikanaca i Boljševika” i kulturu tipa “daćete mi jedan spektakl za poneti”, završavajući optimističnim riječima da takvo stanje mogu promijeniti najluđi entuzijasti. I zaista, samo ta vrsta ludaka će nas spasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.