Mirko Ilić za "Glas": Umjetnost je moj šamar društvenom ukusu

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Mirko Ilić, legendarni ilustrator, dizajner i strip umjetnik, objašnjavajući zašto je pristao da organizuje retrospektivnu izložbu "Licem u lice", koja je protekle sedmice otvorena u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, iako je čuven po tome da nije sklon retrospektivi i nostalgiji. Jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika u dizajnu, kaže da je u ovom slučaju stvar lakonski prepustio svojim domaćinima i saradnicima, pokušavajući da im ne smeta previše dok uživa u posjeti Banjaluci.

- Znate kad u životu napravite nešto loše pa vas je sram pomisliti na to. Lično, kod mene se taj osjećaj najčešće javi u vezi sjećanja na neke predivne dame, jer sam baš bio kreten povremeno (smijeh). E upravo takav osjećaj imam kada se pojavim na svojim izložbama. Međutim, kad smo imali tu izložbu "Tolerancije",  Sarita Vujković, direktorica MSURS, me vrlo lijepo, uljudno, ali i vrlo uporno nagovarala da priredimo retrospektivnu izložbu "Licem u lice" u Banjaluci. I onda sam ja rekao da ima jedan uslov. Pošto su dvojica ljudi zaslužni za ovu izložbu, Marko Golub i Dejan Kršić, znaju puno više o mojim radovima nego ja sam, naime oni su mi napisali knjige, radili izložbe i itd, rekao sam, okej, neka oni naprave šta žele, a vi izložite šta želite. Ako bude lijepo vrijeme, doći ću na otvaranje. Praviću se važan, a oni će rintati sve. Tako da nijednu odluku nisam donio ja, sve je njihovo. Samo sam gost u Banjaluci i moram priznati prilično se lijepo osjećam, osim kada gledam svoje radove - rekao je Ilić.

GLAS: Sama izložba podijeljena je u tri cjeline vrlo zanimljivih naslova "Iz istorije ljudske gluposti", "Horizontalno i vertikalno", "Puno buke ni oko čega" i vrlo zanimljivog pristupa, koji odskače od uobičajno hronološkog pristupa retrospektivnim izložbama.

ILIĆ: Sve su to Golub i Kršić radili. Ništa ja nisam planirao. Ne, ne, gledajte, ja sam totalni frik kontrol. I dok je kod mene nešto na papiru, ja to totalno kontrolišem, pa sad zamislite da takav priređujem izložbu. I kao što je Dženis Džoplin rekla: "Količina slobode koju uzimam sebi, je količina slobode koju dajem". Oni su kustosi. Mislim, da meni to neko napravi, kada nešto radim, ja bi se ozbiljno naljutio, prema tome, zašto da to radim drugima ljudima koji se jako trude oko mojih radova. Rekao bih čak i više nego što bih se ja potrudio.

GLAS: Kada smo kod prošlosti, kako je došlo do toga da ste iz konzumenta prešli u stvaraoce, bez obzira na formu samog izraza?

ILIĆ: Kad sam bio jako, jako mali, nisam znao da sam disleksičan. Kod mene se riječ uvijek svađala sa mnom, pisana riječ, to je uvijek bilo problematično. Meni je uvijek bilo lakše nešto nacrtati vizuelno nego pričati i meni je lakše bilo gledati slike nego čitati. Istina, nisam to ni znao, pošto u to doba nisu ni znali što je disleksičan i tako da je to ključna stvar koja je odredila moj život. S druge strane, pošto sam ja bio dijete vojnog lica, jedino dijete, onda se dešavalo da smo se stalno selili. I to ono, mislim, u tri dana Maribor, Zagreb itd. Tako da ja nisam baš nikad ni ulagao previše u prijatelje, prosto nije imalo smisla vezivati se. Morao sam se igrati sam sa sobom, ne govorim to seksualno, čisto da se zna (smijeh), jer sam bio premali. Kad sam bio u Bijeljini, kad sam imao sedam godina, mi nismo imali puno novca, a naravno da ni moj prijatelji nisi imali puno novca, onda bi skupili novac, pa bismo kupili stripove, pa bi to išlo u krug. I onda sam, a da to tada nisam ni znao, bio dizajner, jer sam uvijek bio razočaran kada bi dobio strip koji ima savijeni ugao, pa je izlomljena boja, pa je zgužvano negdje. Uvijek me to užasno živciralo, maltene sam ih želio peglati da budu kako treba. Posljedica toga je da imam trenutno oko 200 originalnih crteža stripova. Veći dio tih crteža su stripovi iz tih magazina koje nisam mogao kupiti kada sam bio dijete, naime, tako se liječe kompleksi. Sa druge strane, ja nisam svog oca previše volio, on je bio zastavnik, vojno lice i to obično ne funkcioniše u sprezi sa umjetnicima i meni je jedina šansa bila da što prije odem od kuće. Moji su se već razvodili i tako dalje, tako da sam ja shvatio da je jedina šansa za odlazak od kuće da sam počnem zarađivati novac. Ne znam, možda sam postao umjetnik zato što nisam znao ništa bolje, to je bilo jedino što me moglo spasiti od dosade i siromaštva.

GLAS: Kao mlad čovjek aktivno ste umjetnički djelovali u panku i novom talasu kojem ste davali omote i ilustracije. Šta je Vama zauzvrat dao pank?

ILIĆ: Pank je nastao u Engleskoj kao odgovor na politički sistem Margaret Tačer gdje su bile devalvacije, nije bilo posla i mladi su bili u beznađu. Pank koji nastaje u Jugoslaviji, to je posle Tita, zapravo skoro u istoj situaciji, uslovi su jednaki. S druge strane, pank je u Engleskoj, a naravno i u cijelom svijetu, bio šamar društvenom ukusu, što bi rekao Majakovski. To je bio način da se boriš protiv sistema, ali na svoj način, ne ići na ulicu, već raditi koncerte, izgledati kako nećete da izgledate itd. Tako da se meni sve to izuzetno svidjelo i odgovaralo mi je, tako da je prvi pank koncert u Zagrebu bio na mojoj izložbi, prvi nastup "Pankrta". I na tom nastupu je bio i Džoni Štulić, pa je napisao poslije toga: " Brijem bradu brkove da liče na Pankrte" i ja sam mu dizajnirao taj omot. Meni je pank bio lijepi odgovor na moje frustracije. Nisam se samo borio protiv sistema, sistem je manje-više svuda isti, ali sam se i u svojoj profesiji borio da se izrazim na svoj način. Međutim, mene to i dalje zanima, mislim ne radim baš puno bendova, ali sam radio recimo "Rage Against The Machine", oni se zovu kako treba, a mene još uvijek veseli.

GLAS: Koliko je kod Vas na ličnom planu bio otpor prema patrijarhalno vojno-partijskim sistemu u kojem se individualno iskakanje nije baš cijenilo?

ILIĆ: Da, da, to sigurno. Da vam ispričam jednu anegdotu koja lijepo objašnjava krutost tog vremena. Imao sam jedan bedž koji sam sam sebi napravio, na kojem je bila crna zvijezda u sredini, a pisalo je: "Smrt fašizmu, sloboda narodu"! I onda mi je došao Jasenko Houra, koji je negdje išao da se fotografiše. I rekao mi: "Čuj, stari, daj mi posudi taj bedž, izgleda kul!" Ja govorim: "Okej, ali sutra mi ga vrati". Vidim ga ja sutra, pitam ga gdje mi je bedž, a on mi odgovara da ga je uzela murija. "Kako ti je uzela murija"? "Lijepo, idem ja po ulici, zaustavi me milicija i kaže šta je to? Kako možeš to nositi, skini? I oduzmu mi bedž. Pitam ga je li tražio neki papir? "Kakav papir"? "Pa kad ti oduzmu nešto, moraju ti izdati papir. Znaš, kakva bi to bila vijest: "Policija oduzela Houri bedž na kojem piše: Smrt fašizmu, sloboda narodu"!

GLAS: U Ameriku ste otišli kao umjetnik sredinom osamdesetih. Koliko Vam je bilo teško da se prilagodite ovoj sredini? Djeluje da ste se vrlo brzo adaptirali na nove okolnosti.

ILIĆ: U principu prestanem nešto raditi kada mi postane dosadno. Tako da sam je okrenuo i sve mi je tu kod nas bilo dosadno. Bez pretjerivanja. Da sam ja možda imao psa ili osobu koja me je voljela, možda bih ostao. Napravio sam manje-više što sam mogao. I onda sam morao birati zemlju u koju ću se seliti. Onda sam odlučio da mi je Amerika najbliža i po muzici i po filmovima, da sam u svim evropskim zemljama gastarbajter, dok u Americi to nikog ne zanima. Tako da sam ja otišao u Njujork sa nikakvim znanjem engleskog sa turističkom vizom i dva kofera. Ja sam rekao ok, ako upali, upali, ako ne, biću konobar. Zašto da ne?

GLAS: Negdje ste jednom rekli da nije umjetnik onaj ko ne može dati otkaz. Da li stvarno niste nikad radili u stalnom radnom odnosu i koliko je Vam je ta sloboda odredila autorski put?

ILIĆ: U Americi sam prije svega bio ilustrator, jer to mi je bilo puno lakše. Da biste bili dizajner, u to vrijeme je trebalo da imate veliki studio, trebalo je da znate dobro engleski, itd... Razmišljao sam, naravno, kako postati dizajner, jer mi je ilustracija postala dosadna. U to vrijeme sam radio skice i ideje za naslovne strane za "Tajm" magazin.  Dao bih skice, onda neko drugi to radi, fotografiše ili bilo šta drugo. I onda su oni shvatili da ja imam tu nekakvu određenu vrijednost u idejama i da znam politiku. I ponudili su mi radni odnos da budem art direktor, zadužen za sva strana izdanja. Međutim, shvatio sam da ja mogu preko noći postati dizajner. Kada ste art direktor "Tajma", onda ste veliki umjetnik i svi vam nude posao. To je jedna stvar koja nije loša, a druga stvar je, da to dobro zvuči u biografiji. Da vam to sada mogu reći, ja sam onda prihvatio posao. Znam da mi vi ne vjerujete. Moje prvo radno mjesto u životu je bilo art direktor "Tajm" magazina. I to sam bio šest mjeseci i onda sam rekao hvala najljepše. I onda mi je "Njujork tajms" ponudio isto mjesto. Rekao sam ok, ali ostaću godinu dana i idem. I to su jedina dva radna mjesta koja sam imao.

GLAS: Koliko ste u vodama medijskog dizajna bili ograničeni samom temom teksta ili temata broja koji ilustrujete ili Vam je to olakšavalo posao?

ILIĆ: To je puno lakše. Ako ste vi pravi umjetnik, vi možete do kraja života slikati jednu sliku i da nikad ne bude dovoljno dobra. Ali ako neko kaže, to mora biti sutra do deset gotovo, onda štagod da ste napravili do deset dajete i ako plačete, uzimaju vam iz ruke, a vi plačite. Zato ja neću unutra na izložbu, jer vidim sve stvari za kojima sam plakao ili nisu bile dovoljno dobre. Tako da je taj "deadlajn", on je ujedno i Bogom dat. Morate završiti i mene to jako veseli, mene je uvijek radovala ideja da ja negdje sjedim, kao sad sa vama, razgovaram, a neko sad piše knjigu za koju ja sutra trebam nacrtati naslovnu stranu o temi o kojoj ja nemam pojma. I onda ja moram na brzinu naučiti o tome. To mene uvijek veseli.

GLAS: Provokacija, suberzivnosti i satiričan humor često su oruđa Vaših radova, koliko je postalo teško koristiti ova oruđa u vremenu "kansel" kulture i stalnog lova na novog neprijatelja političke korektnosti, gdje se umjetnost prečesto tumači u ideološkom ključu?

ILIĆ: Najgluplje je uvrijediti nekog slučajno. To je užasno glupo. Međutim, ako vi namjerno hoćete krenuti na nekog, zašto da ne? Prema tome, ako vi radite "Otela", koji je crnački kralj, koji udavi svoju kraljicu bjelkinju, vi ne možete napraviti bijelog Otela na plakatu, ako nije bijeli u predstavi. Onda neko može reći: "Gle crnac davi bjelkinju". Mislim, kako onda to možete politički napraviti korektno? Gledajte, svi su postali, nažalost, jako sebični. I svako misli samo na sebe. I samo na svoj mali problem. I niko ne pokušava vidjeti veću sliku. Pravo je pitanje, kako ne misliti samo na sebe. Ne misliti samo ja, ja, ja, jer se onda sve mora prilagođavati za jednu osobu. I to se zove diktatura. Prema tome, mora se misliti na druge, ali najlakše je misliti samo na sebe i najlakše je misliti kao većina.

GLAS: Za kraj profesor ste na Školi vizuelnih umjetnosti u Njujorku , objavili ste nekoliko knjiga o umjetnosti, šta je suštinski nauk koji pokušavate prenijeti Vašim učenicima i poštovaocima?

ILIĆ: Prije svega, shvatio sam da moramo liječiti svoje komplekse. Prema tome, ako ste disleksičan kao ja i niste mogli čitati previše, zašto ne postati pisac i pisati knjige. Pošto sam počeo raditi sa sedamnaest, samo sam završio srednju školu, nikad nisam završio akademiju. Dakle, ako imate kompleks da niste završili fakultet, imali li nešto bolje nego predavati postdiplomski u školi vizuelne umjetnosti u Njujorku? Nema. Inače, upravo sam postao počasni profesor u Budimpešti na njihovom Univerzitetu i sad ću vjerovatno uskoro dobiti doktorat. Istina, ne u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije, ali negdje vani sigurno hoću.

Strip

GLAS: Zanimljivo je da iako ste jedan od osnivača strip pokreta "Novi kvadrat",  niste, u većem dijelu karijere, aktivno djelovali u vodama stripa, već uglavnom u ilustraciji i dizajnu da bi se stripu vratili tokom pandemije, što je ova izložba ispratila.

ILIĆ: Crtao sam strip prvo zato što me veselilo, a drugo zato što nisam imao dovoljno posla, pa sam mislio uvijek mogu crtati strip, pa onda kad nacrtam probaću ga i prodati, da nemam pauza u radu. I onda mi je to, tako su mi bar rekli, jako dobro krenulo, počeo sam objavljivati po svijetu i onda su htjeli naručiti, da li možemo dobiti toliko strana i to je za mene, za moj skromni talenat, jer ga nemam baš puno, izgledalo naporno.

I onda sam se bojao da ću nešto što volim, pretvoriti u posao koje neću voljeti. I onda je to i meni postalo malo dosadno i bilo je najbolje da prestanem. Kad se desio "kovid", imao sam nešto manje posla kao i svi, sjedio sam kod kuće, što je otprilike ista situacija kada sam imao 17 godina i počeo da crtam stripove. Imao sam "ajpod" koji mi je ležao tamo, nisam ga nikad otvorio i pomislio sam, šta ako ja napravim identičnu stvar i počnem crtati stripove dok se nešto drugo ne desi i zamislite, ponovo se dopalo ljudima...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.