Đorđe Vuković, književnik i profesor, za “Glas Srpske”: Kakvi ljudi, takve i države!

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo književnik, kolumnista i profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković, osvrćući se na trideset godina svog književnog rada. U čast tog jubileja, večeras od 19 časova u vijećnici Banskog dvora biće održan razgovor s njim, koji će voditi Jelena Kojović Tepić. Promociju organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ".

- Živio sam kako sam želio, pisao i govorio ono šta sam htio, mislio i osjećao, družio se s ljudima koje sam sam birao, sjedio po kafanama koje se meni sviđaju, išao na proteste, prkosio moćnicima, igrao basket, rimovao na predavanjima, gledao u pučinu, čitao, volio, patio i radovao se... Tek ponešto sam pretočio na papir, ali sve što sam proživio urezalo se u pogled, izoštrilo pero, učvrstilo stav, razigralo duh - dodao je Vuković.

GLAS: Vaša prva zbirka “Neko tebi sličan” objavljena je prije više od trideset godina, a “Molitva kamenih usana” prije trideset i da je to samo mali dio onoga što ste napisali. U cjelokupnom životnom iskustvu, koliko Vam je književnost i pisanje bila značajna stavka od početaka do sada i koliko je uobličilo sve što sada jeste?

VUKOVIĆ: Upravo shvatih da su dvoje od troje moje djece danas stariji od pisca pomenutih knjiga. Knjiga u kojima sam ih sanjao i prizvao stihovima. Hoću reći da mi je pisanje svjedočilo snoviđenja, osvjetljavalo put kojim bih vjerovatno lutao i tumarao da sam skrenuo ka stomatologiji, ekonomiji, mašinstvu ili, u duhu vremena, ka nekažnjivom kriminalu ili praktičnoj politici. A ja ne bih mogao i ne bih znao da živim bez pisanja. Ili, bolje rečeno, živio bih pogrešno, neispunjeno, nedorečeno da sam bilo kad sapleo pjesnika u sebi. Početkom 2011. na Fakultetu političkih nauka u Beogradu branio sam doktorsku disertaciju iz političke kulture, a čuveni profesor Ratko Božović je na kraju sa osmijehom rekao da sam ja, bez obzira da li pišem naučnu knjigu, novinski tekst ili književni rad, prvenstveno pjesnik. I u tome je vidio moju prednost, a ne zamku. Poslije sam godinama pozivan da držim predavanja u Beogradu, a profesor i ja smo postali saradnici i prijatelji.

GLAS: Među riječima kojima je najavljeno književno veče povodom gore pomenutog jubileja, izdvojili ste tri Ranka (Risojevića, Pavlovića i Preradovića), Đuru Damjanovića i Boru Kapetanovića te Gugu Lazarevića i Branka Milanovića. Šta su Vam, svako posebno, značili za usmjeravanje ili inspirisanja? I koliko danas mlad čovjek koji krene putem umjetnosti može da naiđe na sličnu vrstu usmjeravanja?

VUKOVIĆ: Svi oni su mi izuzetno dragi i sve ih poštujem, ali ne bih baš mogao reći da su me usmjeravali. Prije bih rekao da su mi bili vjetar u jedra. Risojević i Pavlović su bili recenzenti mojih prvih knjiga i besjednici na prvim promocijama, Preradović i Kapetanović su me od prvog dana doživljavali kao sebi ravnog iako sam bio ubjedljivo najmlađi član Udruženja književnika RS. Đuro Damjanović, koji nije imao dlake na jeziku, mene je naročito gotivio. Profesori Lazarević i Milanović, iako mi nisu predavali, brižno i nenametljivo su me pratili i podržavali od početka. Da ne zaboravim Stevku Preradović, Zdravka Kecmana, profesore Šindića, Šekaru i Perka Vojinovića, kao i mnoge druge. Imao sam čast da me u Udruženje književnika prime dok je predsjednik bio Nikola Koljević. Na istoj sjednici primljen je i Gugo Lazarević, koji će deceniju kasnije biti i recenzent moje zbirke kolumni. Oni su moje veliko bogatstvo, njihove podrške su mi postale obavezujuće, ne toliko u pisanju koliko da nikada ne iznevjerim onog mladića u kojeg su vjerovali i vidjeli nešto. Kasnije sam sarađivao s mnogim piscima i profesorima, ali nikada nisam zaboravio koliko mi je značila svaka lijepa riječ na početku. Nadam se da i današnji klinci mogu u meni naći sličnu podršku.

GLAS: Poezija, revolt, sloboda. Kakva su njihova značenja sada? Ima li danas revolta u poeziji i slobode rođene nakon revolta?

VUKOVIĆ: Nisam pristalica teze da značenja pojmova mogu da se mijenjaju kao modni trendovi, nečijim odlukama, dekretima, propagandom ili iz nužde vremena u kojem živimo. Naročito ako to vrijeme karakterišu socijalni bankrot, moralni sunovrat, ideološka poremećenost, konzumerizam, savremeno varvarstvo i sl. Pa zar slobodom danas orvelovski nazivati ono što je vijekovima bivalo ropstvo? Ili da revolt protiv zla, nasilja, gluposti, bahatosti, laži i nepravde danas može da se podvodi kao nešto drugo, delinkventno ponašanje ili nacionalna izdaja? Zar da poeziju zamijene jeftina rimovanja lažnim bogovima, pijana arlaukanja ispod šatora, prdeži uma, grčevi taštine? Možda svi problemi današnjice i nastaju zbog toga što ljudi misle da su umjetnost, kultura, nauka, moral i sloboda pojmovi kojima se možemo frljacati, mijenjati značenja, odbacivati ili prilagođavati mjerilima novokomponovanih proračuna, trivijalnosti, postistine.

GLAS: Koja je cijena slobode, ako ko uspije da je dokuči? I premda je to pojam čija suština varira za svakog pojedinačno, šta za Vas predstavlja (bilo da je posmatrate u umjetničkom, društvenom, ličnom ili drugom kontekstu)?

VUKOVIĆ: Sloboda je stanje duha, duhovna kičma bez koje čovjek ne može da živi uspravno, da oblikuje ličnost i postiže ravnotežu s vlastitom sudbinom, karakterom, identitetom. Bez slobode čovjek je biće lišeno svoje suštine.  U bilo kojem kontekstu da je posmatram, mislim na jedno te isto. Umjetnički, društveni, lični život bez slobode i nije život, ali to ne znači nikakvu samovolju, samoživost, razobručenost, odsustvo odgovornosti, baš kao ni robovanje autoritetima, pravilima, neznanju, nagonima. Iskreno govoriš i pišeš ono što misliš i osjećaš, ne plašeći se nikoga, ali preuzimajući odgovornost za svoje odluke, stojiš iza svojih riječi, orijentišeš se prema vlastitim načelima, ali ne činiš drugima ono što ne želiš da oni čine tebe, poštuješ u svakome ličnost jer poštuješ ličnost u sebi.

GLAS: Koristeći pisanje (van akademskih i profesionalnih krugova), kao neku vrstu samosagledavanja, ali i sagledavanja svijeta i svega što jeste, koliko ste uspjeli da dođete do oslobađanja od tišine iz prošlosti i krika zbog budućnosti? Umije li umjetnost to da izrodi iz čovjeka i koliko je to blagotvorno po onoga ko piše?

VUKOVIĆ: Sokratov otac je bio vajar, umjetnik, a majka babica. Prema slavnom antičkom filosofu razgovor predstavlja način - porađanja znanja. Pa i razgovor sa samim sobom. Sagledavanjem sebe i svijeta oko sebe, oblikuje se vlastiti duh koji ispunjava prostor između tišine i krika. Kada zaviruje u svoju unutrašnjost, svaki čovjek traga za onom najvažnijom spoznajom: ko je, šta je, pa tako i sam sebi stvara priliku da se mijenja, ostvaruje, u najboljem slučaju - da prihvati sam sebe i živi svoj lični i društveni život u njegovoj punoći i neponovljivosti. U tom trajnom samorađanju ličnosti, svaki čovjek postaje umjetničko djelo.

GLAS: “Vjerno ponavljaš primarni krik, uzalud si dobio najskuplji dar života, oslijepiće tvoja publika ako je svako mjesto pozornica” stihovi su jedne Vaše pjesme. Ako ih usmjerimo u ovaj trenutak, da li je (skoro) svako mjesto danas pozornica, gdje za publiku bivaju igrane predstave, a publika već odavno ne gleda?

VUKOVIĆ: Može i tako da se tumači. Zapravo, ovim pitanjem demonstrirali ste jedno od najvažnijih i najljepših uporišta književnosti, umjetnosti. Čitajući tekstove drugih i sami postajemo pisci, umjetnici. Misli i osjećanja autora i čitaoca međusobno razgovaraju, prožimaju se, dopunjuju i stvaraju novu vrijednost. Kada je riječ o ovom trenutku, on nije prava pozornica gdje najbolji glumci najmanje glume, a najbolja je predstava u kojoj oni na sceni i oni u publici dišu kao jedno biće. U ovom svijetu svi bi da nose iste maske, vrte iste floskule, glumataju ono šta nisu, neće i ne umiju ništa bez inspicijenta, suflera. Takve predstave publika nije spremna da gleda kao jeftine, kitnjaste, obezduhovljene, jer ih nalazi svuda. Istovremeno im okreće leđa, ali i tada je dio njih. Znaju da ne vrijedi, a opet misle da ne može mimo njih. Zato su aplauzi naučeni i naručeni, publika se izvodi silom na trgove, birališta, frontove. I zato se nijedna takva predstava neće pamtiti po dobrom, a košta nas kao sam đavo!

GLAS: Svako vrijeme nosi sa sobom različite sunovrate, nedaće, zablude i propasti? Šta biste rekli da je najveći sunovrat ovog vremena (ako je moguće izdvojiti)? I koliko su ljudi zaglibili u zabludama?

VUKOVIĆ: U pravu ste, svako vrijeme je prepuno različitih iskušenja. Nesreće i provalije, sunovrati i zablude, često mijenjaju ruha i forme, ali uvijek su iste posljedice. Za razorne zemljotrese, krvave ratove, poplave, suše, socijalne bijede, ulično i porodično nasilje, razvrat, nastranost, bijelu kugu, seobe, pandemije i šta sve ne, od grčkih mudraca do danas objašnjenja se traže u čovjeku i njegovim unutrašnjim raspećima, moralu, karakteru. Kakvi ljudi, takve i države! Kakvi ljudi, takva i vremena! Ne možemo se igrati s prirodom, provocirati Boga, varati prijatelje, zanemarivati djecu, jurcati za parama, tolerisati krađe, prevare, laži pa očekivati da živimo skladno i srećno. Forsira se vještačka inteligencija, a ubija čovjek. Više se ulaže u pametne telefone nego u pametnu djecu. Persone bez zrna znanja, morala, dostojanstva nagrađuju se i napreduju u karijerama. A hoćemo bolju budućnost!?

GLAS: S obzirom na to da poezija nije Vaše primarno usmjerenje, kakvo je njeno preklapanje i nadopunjavanje s Vašim profesorskim i akademskim radom i može li jedno bez drugoga?

VUKOVIĆ: Odavno sam razjasnio tu dilemu. To sam šta sam, sa svojim vrlinama i manama, afinitetima i emocijama. Ništa nisam potiskivao, preslagao, krotio, disciplinovao. Kada pišem pjesmu, priču ili novinsku kolumnu ne lažem profesora u sebi, niti sam spreman da dok pišem naučni članak ili držim predavanja poričem kreativnost, umjetničku slobodu. To ne znači izmišljanje fakata, poigravanje sa činjenicama ili nešto tako. Čovjekov identitet se ne sastoji od jednog usmjerenja. U svakome od nas jedinstven mozaik nastaje preklapanjem različitih talenata, znanja, iskustava, ideala, stremljenja i samosagorijevanja. Srećan sam što predajem predmete koji su interdisciplinarni pa mogu da se bavim politikologijom, kulturom, filosofijom, antropologijom, istorijom i medijima.

Sudbine

GLAS: Prošle godine objavili ste knjigu “Oslonac srpski”. Da li sada pripremate nešto novo i da li možete da nam otkrijete nešto o tome?

VUKOVIĆ: Pišem knjigu o sudbini srpskih intelektualaca od Karađorđevog i Miloševog vremena do danas. Po čemu su se razdvajali i razlikovali istinski intelektualci i diplomirani primitivci, poluintelektualci, korisni idioti. Kakav je ko imao odnos prema vlastima, režimima, vođama, zbog čega su stradali oni koji su se borili za univerzalne i nacionalne vrijednosti, žrtvovali za javni interes, slobodu i istinu plaćali glavama, dok su drugi povijali šije i vjerno služili, u zamjenu za fotelje i sinekure. Kako se ponašala svjetina prema onima koji joj nisu laskali, šta je to što nam se stalno ponavlja i kuda to vodi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.