Zoran Jelić za "Glas Srpske": Dug put od tmine do svjetlosti

Imao sam veliki strah, jer je ipak u pitanju prvi roman. Nekako, uvijek postoji bojazan kakve će biti prve reakcije čitalaca i publike na promociji, bez obzira na to što ste sigurni u svoje djelo. Ali, na moje iznenađenje, prve reakcije čitalaca su bile sjajne i više nego pozitivne. Čak do te mjere da su me ljudi, nakon što bi pročitali roman, zvali odmah da mi čestitaju i nisu krili oduševljenje.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Zoran Jelić komentarišući prve reakcije čitalaca nakon promocije njegovog prvog romana a "Svjetla iznad Arhangelska". Ovaj talentovani scenarista i pisac kaže da je pomenuta banjalučka promocija bila jako dobra razmjena energije i utisaka.

- Takođe, prva promocija je prošla odlično: osjetila se neka uzajamna energija između mene i publike i ja sam se osjećao kao svoj na svome. Sigurno će biti i negativnih komentara na roman, ali to je onaj momenat kada shvatite da on počinje da živi sopstvevni život i vi više nemate kontrolu nad njim - rekao je Jelić.

GLAS: Roman "Svjetla iznad Arhangelska" kako navodite nastao je iz istoimenog filmskog scenarija koji je 2024. godine zapažen na konkursu. Koliko je bilo zahtjevno preliti vizuelnost i dinamiku filmske forme u književni prostor proze?

JELIĆ: Zapravo i nije bilo zahtjevno, jer sam ja upravo i htio da moj roman ima snažnu vizuelnost, što je za scenario važno, jer ta forma služi kao predložak za film. Opet, dinamika koju nosi scenario je bila takođe neophodna za roman, kako vizuelnost, koja se u mom romanu pretvara u neku vrstu poetske vizuelnosti, ne bi preopteretila čitaoca. To je na kraju doprinijelo, na jedan spontan i nenamjeran način, da izgradim svoj lični stil i autorsku poetiku kada je proza u pitanju.

GLAS: Šta je Vas, kao autora, privuklo ovim motivima istrage zločina Udbe, iako ste rođeni u godinama kada je zloglasna služba polako odlazila u istoriju ili se taj "odlazak" u stvari nije desio?

JELIĆ: Prvenstveno me motivisao život našeg pisca Dragoslava Mihailovića, koji je mnogo postradao od komunističke vlasti bivše Jugoslavije, a kojeg izuzetno cijenim i volim kao pisca. Tu su i lični motivi, jer prvi dio priče je inspirisan stvarnim događajima iz moje porodice pa sam na neki način osjetio potrebu da sublimacijom te dvije priče, u svojoj stvaralačkoj mašti, preoblikujem tu građu i napravim jednu autentičnu priču. Generalno, smatram da je to jako važna tema i danas te da mlađa generacija treba da sazna neke pojedinosti, jer će bolje shvatiti sadašnjost. Na primjer, moje mišljenje da je ta služba samo promijenila "odijelo" i ime nakon petog oktobra i da je nastavila posao. To je, zapravo i ključni dio radnje koji otvara roman.

GLAS: U centru priče je Rastko Janković, čiji se život mijenja nakon susreta sa dosijeom nekadašnje tajne službe. Koliko nam ovaj motiv otkriva o čovjekovoj potrebi da se suoči sa nasljeđem koje mu je prepušteno bez izbora?

JELIĆ: U mom romanu junak prima tajanstveni poziv koji ga pokreće da otkrije neke stvari u vezi sa svojim životom, porodicom i da na kraju dođe do istine, ali i do smisla. Dakle, njega pokreće poziv - kao što u većini priča postoji taj princip o kojem je govorio Džozef Kembel i on "prelazi prag", suočava se sa preprekama, sa samim sobom, i na kraju donosi "eliksir" za sebe i svoju zajednicu, figurativno rečeno. Po mom mišljenju, to nije samo cilj fiktivnog, književnog junaka, već svakog od nas. To je put sazrijevanja pa samim tim je neophodno da se čovjek suoči sa prošlošću i sa samim sobom.

GLAS: Put glavnog junaka vodi od Beograda i Markovca sve do Arhangelska. Zašto je baš ovaj udaljeni ruski grad izabran kao simbolična tačka razrješenja i suočavanja prošlosti i sadašnjosti?

JELIĆ: Prvi put sam čuo za taj grad čitajući roman "Roman o Londonu" Miloša Crnjanskog. Naziv mi se jako dopao, a onda sam krenuo da istražujem i saznao da je tu u srednjem vijeku postojao manastir koji je bio posvećen arhanđelu Mihailu pa vremenom, zbog naziva manastira, sam grad dobija ima Arhangelsk. Kada sam počeo da pišem roman, nekako mi se odmah javila misao da treba tako da nazovem roman, jer moj junak slavi Aranđelovdan - roman počinje od te slave. Sve to nosi i jaku simboličku notu: arhanđel Mihailo je njegov zaštitnik i sve kreće od slave, kako u sadašnjosti, tako i u retrospekciji. Grad Arhangelsk se nekako savršeno uklopio tu kao oaza u koju Rastko treba da stigne i gdje ga zapravo poziva i čeka, simbolički, sam arhanđel Mihailo. Aurora borealis koja se noću pojavljuje iznad grada, kao i sam grad, predstavlja nadu, spasenje i smiraj jednog stradalničkog puta.

GLAS: Hladnoća sjevera u romanu naglašava osjećaj samoće i neizgovorene boli, dok "svjetla" iz naslova nose simboliku nade. Šta za Vas lično predstavljaju ta "svjetla" u kontekstu ljudskog pomirenja sa prošlošću?

JELIĆ: Kod mene se pojavljuje polarna svjetlost kao dio radnje, mjesečina koja opet na neki način učestvuje u radnji romana, nestvarna isihastička svjetlost za kojom se čezne i koju junaci nose u sebi, kao i sibirska izmaglica i vjetar, koji takođe učestvuju kao neki aktivni likovi u romanu i koji su neka vrsta saveznika glavnog junaka. Tako da ja na te pojave u mom romanu, koje poprimaju i jednu poetičku karakteristiku, ali i stil, gledam na taj način. Taj kontrast hladnoće, magle i svjetlosti koji se provlači kroz roman može da predstavlja i put glavnog junaka od tmine do svjetlosti.

GLAS: Kao diplomirani dramaturg, čiji je rad obilježio i angažman u Banjalučkom studentskom pozorištu, koliko Vam je pozorišno i filmsko iskustvo pomoglo u gradnji likova i napetosti u ovom romanu?

JELIĆ: Pomoglo je mnogo. To je ključno. Ja zapravo pišem godinama, od početka studija pa sve do sad, dakle sve vrijeme, samo što scenariji nemaju svoju publikaciju kao knjiga, a kada se nešto realizuje, malo se ko pita ko stoji iza scenarija. Svakako da je ta praksa važna i da se na tome dosta radilo i na akademiji pa je pomoglo u svakom slučaju.

GLAS: Pored književnog i pozorišnog rada, publici ste prepoznatljivi i po vrlo zapaženom serijalu "Iza razglednice" na društvenim mrežama. Koliko je teško, a koliko inspirativno približiti manje poznatu istoriju Banjaluke savremenoj publici?

JELIĆ: Pa zavisi od formata u kojem snimate sadržaj. Danas na platformama imate jako mnogo ljudi koji pokušavaju da snimaju neke lokacije i da naprave sadržaj, međutim sve mi se čini da je malo ljudi koji se bave storitelingom, a to je ključno po mom mišljenju. O Banjaluci se mnogo zna, ali je poenta da se naprave priče iza svake lokacije, bilo da su manje poznate ili ne. U tom kontekstu, moj omiljeni video koji sam napravio je onaj o kralju Alfonsu - ulica koju svi znamo, ali malo ko zna da je taj čovjek zadužio grad tako što je spasao 16 Banjalučana od sigurne smrti. Kada na taj način postavite priču, ljudi se lakše vežu za jedan grad ili mjesto.

GLAS: Nakon ovog romana i projekata na polju kulture i istorije, šta čitaoci mogu očekivati od Vas u budućnosti - ostajete li u svjetu proze ili se vraćate filmskoj kameri?

JELIĆ: Imao sam dugo želju da napišem roman. Kada sam napisao scenario "Svjetla iznad Arhangelska" shvatio sam da je to ta priča koja će biti roman. Kada sam napisao roman i objavio ga, shvatio sam da želim da nastavim da se bavim proznim pisanjem, znao sam to i ranije. Svakako da nastavljam da pišem i za kameru. Po mom mišljenju, to ne samo da ne treba da se razdvaja, već može samo jedno drugo da pospješuje i meni kao autoru pomogne u stvaralačkoj aktivnosti na svim drugim poljima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.