Žarko Šarić: Čovjek "Bosne" i biblioteke

Za Boru Kapetanovića, pjesnika, davno sam čuo, možda negdje ranih osamdesetih, ali naročitu pažnju nisam obraćao vjerujući da je u četu literarnih junoša stupio još jedan mladi stihotvorac nadobudnik, jedan od onih koji već poslije prve pjesme objavljene u kakvom časopisu ili novinama, počinje da vjeruje u svoju besmrtnost. Vrijeme je proticalo, ponekad bi mi na stranicama novina ponovo pogled preletio preko imena koje mi i dalje nije ništa govorilo. I tako sve negdje do neke devedeset šeste-sedme, ne sjećam se tačno, do simpatične emisije TV Republike Srpske „Mali noćni razgovori“, u kojoj je još simpatičnija voditeljka Teodora Urukalo najavila svog gosta Boru Kapetanovića .

Na ekranu je od samog starta emisije počelo nekakvo nadigravanje i natpjevavanje – na lucidna pitanja, razložne i umjesne upadice voditeljice nadovezivali su se jasni i uvjerljivi odgovori kakvi se mogu očekivati samo od jakog i stamenog čovjeka bistrog uma i blistavog duha. Sa osobitom pažnjom ostadoh prikovan uz ekran nepun sat i na kraju emisije istitnski zaženjeh da upoznam tog pjesnika i čovjeka.

U kultnom banjalučkom hotelu „Bosna“, na neupadljivom mjestu u uglu kraj zida, nekako s proljeća, mislim da će biti devedeset sedme, prepoznadoh onu fizionomiju koja je koju veče ranije naprečac osvojila moje simpatije. Sjedio je sam nad rasklopljenom knjigom (primijetio sam da je to bio Borhes) i odbijao bjeličaste dimove jeftine cigarete. „Vi ste pjesnik Boro Kapetanović, ja sam taj i taj, želio bih, ako ne smetam, da s vama popijem jednu dobru kafu.“ Na njegovom licu koje se do maločas doimajlo gotovo hladnim i nepristupačnim, razlio se topao osmijeh prijatnog iznenađenja. Ustao je, pružio mi ruku i kao da me ugošćuje u svom toplom domu, pokaza stolicu kraj sebe.

Tako je počelo naše prijateljevanje i moje pronicanje u pjesničko i ljudsko biće ovog čovjeka. Pokazaće se da tu nije bilo potrebno ulagati poseban napor. Jer on je od onih ljudi iz kojih već u prvom kontaktu isijava urođena sposobnost za uspostavljanje iskrene prisnosti, on odmah postaje sagovorniku blizak i kao starom znancu odmah će se pokazati u svoj svojoj intimi. Govoriće o svom životu sve, ništa neće sakriti ni prećutati. I nekako nenametljivo i spontano daće do znanja da ni od koga ništa ne očekuje. Takav Boro će mi se potvrđivati uvijek ubuduće i baš zbog toga biće nekako poseban. Svakako, ta njegova posebnost ne bi padala u oko i bila pamćena i isticana bez poetskog dara i djela koje je stvorio.

Rijetki su ovovremeni pjesnici tako omiljeni i od publike tako toplo doživljavani kao pjesnik Boro Kapetanović. Rijetko ko ako on uspijeva da kod čitalaca, a posbeno kod slušalaca razbudi i do ushita dovede opšte ljudsku potrebu za lijepom rječju, sročenom i složenom u stih i strofu. Njega sa jednakim zanosom slušaju djeca i domaćice, univerzitetski profesori i bivši ratnici, seljaci i istinski književni znalci. Boro, gdje god se kao kazivač svoje poezije pojavi, na mah postaje suveren scene za koju magijski prikiva pažnju publike. Malo je pjesnika koji znaju tako uspješno sa varoških trotoara i iz zadimljenih bircuza  pokupiti one „dripačke“ manire, fore i fazone pa ih simpatično uobličiti u u stihove i strofe. Ali iz njegovih stihova znaju da se otmu i bolni uzdasi, da zacvili ranjena duša, da iz stiha procuri krv.

Nema sumnje, Boro Kapetanović je osobena pojava i u svom stvaralaštvu i u životnom stilu. U vremenu herojske borbe većine za preživljavanje rijetki su primjeri krajnje nezainteresovanosti, gotovo neodgovornosti  čovjeka za vlastiti egzistencijalni minimum, koji su ravni Bori. Čini se da su mu njegove pjesme i njegove knjige jedini razlog života. On je originalan u svemu pa i u (ne)organizovanju svoje svakodnevice. I niučemu se ne osvrće na pravila i formu. Tako se bar doima onim što iznosi na izlog. U unutrašnjosti „dućana“, međutim, malo je drukčije. Ako ga pažljivo zagledate tamo „ispod košulje“, otkrićete da je emotivan i ranjiv. I ne bi se baš moglo reći da mu ništa ne smeta. Čini se da mu više od neimaštine, te vjerne i vječite pratilje dobrih pjesnika, više smeta što u društvu u kome živimo gotovo i ne postoji neka poštena verifikacija i procjena književne, umjetničke i duhovne produkcije uopšte. Smeta mu što je u ovom vremenu ispreturanih i naglavačke postavljenih vrijednosti stvaralaštvo lišeno bilo kakve društvene pažnje i tretira se kao privatna stvar pojedinca. S te strane dolazi kod njega do razignacije koju sve bezuspješnije skriva. Izlaz nalazi u onoj šantićevskoj odanosti devizi da pjesma sladi v'jek, da je tuzi l'jek, da je trunak raja.

Pjesnik i čovjek Boro Kapetanović je sam na svojoj strani, ali kod njega su svi dobrodošli. I dolaze. U hotelu „Bosna“, u onoj prizemnoj kafani, nekad poznatoj kao penzionerski raj, ukrštaju se putevi pisaca i svih drugih poklonika duha; namjernika sa sve četiri strane Republike Srpske koji u „prestonici“ imaju nekog posla; univerzitetskih profesora i drugih umnih glava; dokonika raznih fela koji tu mogu pročitati novine; narodnih poslanika i drugih poznatih faca; literarnih poletaraca i glumaca kojima se umjetnički svijet tek otvara; novinara i ... „Prestonički“ centar, reklo bi se, je upravo ta „Bosnina“ kafana, a centar tog centra je sto pjesnika Bore Kapetanovića koji on, s neprevedno nepriznatim pravom „posjeduje“ godinama. Zauzima ga svagog jutra prije devet i sve negdje do pola tri ugošćava pripadnike gore pomenute strukture. Svi koji žele mogu tu posjejsti da čuju koju pametnu, ako im se posreći, neko će im paltiti kafu, ako su pri parama i sami će platiti turu i primiti zahvalnost onih što su se kao čičci okupili oko Bore za „njegovim“ stolom, za kojim se vode isključivo akademski razgovori. Ako Bore trenutno tu nema, onda je u biblioteci.

Za Andrića Dobrica Ćosić je rekao da je čovjek Bosne i biblioteeke, što će reći posvećenik bosanskog vilajeta čiju je prošlost strasno otkrivao i proučavao i sve to smjetio u svoju litereturu i svoju doktorsku disertaciju. Boro Kapetanović takođe je čovjek „Bosne“ i biblioteke. Istina „Bosne“ sa navodnicima, Bosne koja nosi naslov banjalučkog hotela. „Bosna“, biblioteka i pozornica su njegova „prirodna sredina“. Tu on jedino umije da diše i pliva i nekim sebi svojstvenim magnetizmom privlači, uglavnom, slične „plivače“, ljude od duha. Zato je ta okupljaonica u „Bosni“, u pjesničkom bratstvu i dobila poetičan naziv – akademija. Prvi čovjek „akademije“ je, tu dvojbe nema, pjesnik Boro Kapetanović. I ma koliko neki „samoznačajni stvaraoci“ pojam akademije  izgovaraju sa pežorativnim prizvukom, „akademija“ u banjalučkom hotelu „Bosna“ je institucija. Stvorio ju je (predlažem da bude doživotni predsjednik) pjesnik Boro Kapetanović.

Jednog tužnog dana kad Boro ode, pjesnička bratija, ako se bude okupljala u „Bosni“, trebalo bi da čuva njegovu praznu stolicu. I da mu svaki put poruči „kratki espreso“, onu kafu od svega tri srka. Bio bi red. A uprava hotela da više te stolice okači njegovu sliku. I to bi bio red.

(Iz knjige Kamen i riječ, autora Žarka Šarića, izdanje „Besjeda“ Banja Luka i „Ars Libri“ Beograd, 2011. god.)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.