Svjetlana Ognjanović: Mjera ljudskosti u malim stvarima

Slobodan Jović je seoski uča sa Majevice. Isto tako, on je i doktor pedagoških nauka, dugogodišnji urednik časopisa za književnost i umjetnost "Bokatin Dijak", zaljubljenik u pisanu riječ i prirodu - i pjesnik.

 Knjiga "Podneblje" mi je došla do ruku sasvim slučajno. Naime, na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Istočnom Sarajevu prvi put se pojavio i ovaj pjesnik iz Lopara sa svojim štandom i primjercima časopisa koje nikada do tada nije prodavao; samo ih je poklanjao. Pomislivši da treba podržati lokalne izdavače, uzela sam primjerak sa prevodima savremene ruske pjesnikinje Ane Dolgareve, da bi mi drugu knjigu, o kojoj ću da prenesem svoje utiske, poklonio ovaj dobri čovjek, misleći da bi mi se mogla dopasti. I nije pogriješio. Slobodan Jović piše stihove kao odraz misli svih nas koji to ne umijemo da pretočimo u poeziju.

Njegova knjiga "Podneblje" podijeljena je u šest cjelina kojima je Jović dao nazive "Podneblje", "Ultrazvuk", "Treba dodati", "Rat u pet slika", "Šest zapisa" i "Vidjeh, Gospode". Prvi dio se sastoji od trideset četiri pjesme koje nisu duže od šest stihova i u kojima pjesnik opisuje svoje okruženje: travu, zelembaće, krave, mrave, kišu, skakavce, sirotinjske kuće, pse, goveda, kukuruz, jabukov plod, miša, puževe, konopac za veš, slamke suvog sijena. Svaka od ovih epigramskih pjesama u samo nekoliko stihova daje slikovit opis sela u kojem je danas, u većini slučajeva, tek pokoja kuća naseljena i koje ne možemo da ne posmatramo nostalgično, kao stvar koja nestaje i odumire. Njegove pjesme mogu se podvesti pod žanr pastorale koja predočava idilični ugođaj i slavi ljepotu života u prirodi: "Pjenušanje mlijeka / u vedrici -/ dovoljan razlog /za malu radost". Ili: "Lavež psa, / Rikanje govečeta/ I treperenje lišća na vjetru - Noć sjedinjuje / U isti zvuk". Jović ne objašnjava ono što želi da saopšti; on to pretvara u sliku.

Međutim, i to je ono što je izuzetno u njegovoj poeziji, Jović uspijeva da u svega nekoliko stihova sažme i kritički sagleda savremeni svijet koji više nije u stanju da se divi ljepoti prirode i živim oblicima koji su njen dio. Savremeni čovjek, zapravo, više nije u stanju da sagleda ni svoju ljudskost i otkrije u njoj nešto vrijedno divljenja. Koliko ljudi danas pokušava da kupi sekunde u raju tako što za trenutak porazgovara sa devedesetogodišnjakinjom ili skloni puževe sa ceste? Koliko nas mari za mrava da bi pokušao da ga spasi iz vode ne povrijedivši ga? Ipak, nije riječ samo o odnosu prema prirodi. Briga za mrava, puža ili napuštenu životinju postaje kod Jovića šira mjera ljudskosti u eri u kojoj su sve moralne vrijednosti, čini se, atrofirale. Međusobno razumijevanje, poštovanje, čast, iskrenost, prijateljstvo, ljubav - sve ovo su arhaične vrijednosti koje pripadaju nekom vremenu iz prošlosti baš kao i seoska idila koju evocira Jović.

Umjesto njih, otuđenost, nerazumijevanje, usamljenost, agresivnost, laž, pohlepa. I nije da pjesnik piše o svim ovim stvarima, ali one izbijaju iz njegove žive riječi koja opominje i kudi na svoj originalan i sveden način. U pjesmi o nestanku struje Jović ne govori direktno o nedostatku komunikacije među ljudima, čak i unutar porodice, ali aludira i na ovu problematiku: "Nestanak struje: Tek tada ukućani, Saznaju jedni za druge. Ponovo otkrivajući razgovor. Sjedaju ukrug, Okrenuvši glave

Od televizora - Svijeća je malo ognjište". U njegovim pjesmama situacija sama govori. I to bih nazvala nekom vrstom tihe ironije: pjesnik ne moralizuje direktno, nego nam pokazuje apsurd situacije i ostavlja nama da sami osjetimo njegovu težinu.

Isto tako, u svoje dvije pjesme o ratu iz prvog dijela knjige Jović ne govori direktno o političkim uzrocima rata, što bismo mogli očekivali od angažovane antiratne poezije, ali se ipak svrstava i u ovaj red pjesnika. Njegova emocija nije bijes ili ljutnja, već duboka, parališuća tuga koja izaziva muk: "Ovdje su se djeca igrala, U kraterima načinjenim od bombi, A djevojčice su Kolačiće mijesile, Od zemlje začinjene uranijumom" ili: "I to je rat: U džepu poginulog vojnika, Našli su plastičnog zeku, Figuru društvene igre: "Čovječe, ne ljuti se".

U drugom dijelu knjige, Slobodan Jović nam poklanja novih sedamnaest pjesama koje objedinjuje pod naslovom "Ultrazvuk", što je ujedno i naslov jedne od pjesama u kojoj opisuje svoju posjetu kardiologu. Govoreći o srcu kao metafori osjećajnosti, autor nesvjesno daje najbolji i najtačniji opis svoje poezije čija je centralna slika upravo srce u svim njegovim značenjima: i ljubavi, i saosjećanja, i iskrenosti, i hrabrosti, i vitalnosti, i duhovne čistote. Za razliku od primamljivih današnjih knjiga čiji su jedini kvalitet "plastificirane i šarene korice", kako ih opisuje Jović i ulizivačkih pjesnika koji brzo savijaju kičmu i ljube zlu čizmu, ovo je knjiga koja zasijeca u čitaoca poput motorne testere, ali istovremeno ostaje knjiga pjesnika koji svuda vidi ljepotu i patnju pretvara u zlato.

U pjesmi "Smetljište" stoji: "Papirnate vreće još pamte, mirise kuhinje. U odbačenoj boci, bdije dobri duh, što ognjište je čuvao. Zato kad prođem, Pokraj smetljišta, pomislim na nečiji dom". Jovićev pjesnički svijet čine tragovi života: ono što je ostalo iza čovjeka, ali još svjedoči o njegovoj prisutnosti. Iz tih naizgled malih i svakodnevnih prizora pjesnik otvara i mnogo šira pitanja pa se među temama ostalih pjesama iz ovog dijela knjige prepoznaju smrt, prolaznost, umjetnost, superiornost prirode, rat, otadžbinski ponos i licemjerje. Pri tome, autor ne gubi iz vida ni činjenicu da je danas u svijetu važnije izgledati mlađe "negoli pod rebrima skrivati islikanu fresku", dovodeći tako u pitanje i vlastito mjesto u svijetu čije vrijednosti sve teže prepoznaje kao svoje.

Ovaj svijet Jović bliže opisuje u narednom dijelu svoje knjige "Treba dodati" u kome svih deset pjesama ima isti naslov: "Svijet nema vremena da voli". To je svijet koji se zadovoljava jeftinim efektima uzalud trošeći svoj jezik kojim se više ne razmjenjuju poruke; to je svijet vještačkih ushićenja, TV reklama i aerobika u kome je najvažnije gomilanje i razmjena kapitala. Ovo je takođe svijet kome rat nije stran i koji pjesnik u narednom dijelu prikazuje u pet upečatljivih slika: kroz sliku lova na divljač, sliku krojača koji šije uniforme od šatorskih krila, sliku skeleta za volanom spaljenog kamiona, sliku razmjene vatre pa onda i ljudi i, na kraju, kroz sliku, odnosno pjesmu, koja glasi: "Crno brašno, crn hljeb, crne vijesti".

U ovoj gotovo telegrafskoj slici, ponavljanje pridjeva "crn" pretvara hljeb i vijesti u simbole svijeta obilježenog ratom, glađu i beznađem.

Nakon ovog dijela slijedi šest zapisa iz svakodnevnog života u kome je najupečatljivija slika prazne kuće iz čijeg dimnjaka ne ide dim, koja svjedoči o pjesnikovoj ličnoj usamljenosti, ali i univerzalnom osjećanju tuge između ljudi čija se komunikacija svela na klikove, lajkove i poze. U završnom dijelu knjige dijelu pod nazivom "Vidjeh, Gospode", kao svoje svjedočanstvo Bogu o svijetu koji je vidio, pjesnik kaže: "I vidjeh ljude gdje se licem u lice gledaju, ali dušama bjehu, miljama udaljeni, jedni od drugih; i slušah kako bi im se, tek ponekad s usana, otkinula pokoja riječ, potrošena poput plastične kese, koja je najvjernija slika, vremena što ga živimo."

I upravo je ta sposobnost da u jednostavnim slikama i svakodnevnim prizorima prepozna mnogo šire i dublje istine ono što me je, nakon prvog susreta sa "Podnebljem", podstaklo da saznam nešto više o njegovom autoru. Tako sam otkrila da je rad Slobodana Jovića poznat i cijenjen među pjesnicima i poznavaocima književnosti iz regiona; saznala sam da je dobitnik brojnih nagrada, a među njima i vrijedne nagrade "Meša Selimović", saznala sam i to da je Slobodan Jović, osim "Podneblja", objavio još čak šest pjesničkih knjiga - "Riječi o očovječenju" (2009), "Prostor molitve" (2010), "Privid lebdenja" (2012), "Strah od savršenstva" (2018), "Isusov trn" (2021), "U kostreti" (2023).

Ipak, meni i dalje pred oči izlazi lik blagog čovjeka koji kao da je ogolio svoju dušu svijetu, ne zbog priznanja, slave i uspjeha, već zbog unutrašnje potrebe da posvjedoči i, možda olakša, svoju patnju zbog ružnoće svijeta oko njega u kome mu je teško pronaći smisla i utjehe. Prijateljica, koja lično poznaje ovog pjesnika, u razgovoru o njemu ga je nehotice nazvala Miškinom. To mi se učinilo gotovo savršenom odrednicom za Jovića: poput čuvenog junaka Dostojevskog, on u svijetu cinizma i neosjetljivosti ne pristaje na njegova pravila, već pažnju i saosjećanje pretvara u način gledanja.

Dok mi prolazimo pored mrava, puža, napuštene kuće, smetljišta ili dječje igračke pronađene u džepu poginulog vojnika, Jović zastaje i gleda ono pored čega bismo mi prošli. Možda je upravo u tome najdublja vrijednost "Podneblja": u vremenu koje nas uči da gledamo brzo, njegove kratke pjesme vraćaju nam sposobnost da zastanemo i u malim, gotovo neprimjetnim stvarima ponovo prepoznamo mjeru ljudskosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.