“Sumatra” Miloša Crnjanskog prije 100 godina prikazala drugačije misli, zanose i moral: Nakon najveće klanice u istoriji novi svijet bio nužnost

Ilijana Božić
“Sumatra” Miloša Crnjanskog prije 100 godina prikazala drugačije misli, zanose i moral: Nakon najveće klanice u istoriji novi svijet bio nužnost

BANjALUKA - Uz Ivu Andrića, Miloš Crnjanski je najznačajniji srpski književnik 20. vijeka. Poznata je stvar da je baš Andrić govorio kako je među njima, mladim poslijeratnim modernistima, Crnjanski jedini rođeni pisac, a to se moralo odnositi na njegov jedinstveni stil i mogućnost da o teškim temama piše lako i neusiljeno, gotovo neobavezno.

Rekao je to za “Glas Srpske” profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Ranko Popović povodom 100 godina od objavljivanja pjesme “Sumatra” Miloša Crnjanskog. Pjesma je prvi put objavljena u “Srpskom književnom glasniku” 1920. godine.

Popović je objasnio da o reakciji književne javnosti na pojavljivanje “Sumatre” najbolje govori stav Bogdana Popovića.

- Taj neprikosnoveni arbitar predratne literature tražio je, kao urednik obnovljenog “Srpskog književnog glasnika”, da pjesnik objasni svoju pjesmu jednim pratećim poetičkim tekstom i tako je nastalo Objašnjenje “Sumatre”. Ne radi se o tome da Popoviću nije bilo jasno nešto u samom tekstu pjesme, nego o činjenici da njemu, kao čovjeku jedne ranije epohe, nisu bili jasni duh i senzibilitet nove poezije uopšte. A Crnjanski u Objašnjenju i piše da najnovija lirska poezija pretpostavlja izvjesne, nove, osjetljivosti, ali i više od toga - nove misli, nove zanose, nove zakone, novi moral - naveo je Popović.

Istakao je da govoreći o tome, Crnjanski zapravo govori o neminovnosti jednog novog svijeta koji se mora stvoriti poslije najveće klanice u ljudskoj istoriji - Prvog svjetskog rata.

 - Zato mladi i ne govore samo o književnosti i potrebi njene korjenite promjene, nego o cjelokupnom životu i izmjeni poretka svih vrijednosti. Otuda je i bio tako snažan njihov juriš na tradiciju i tako glasan zahtjev za čistim oblicima ekstaze u umjetnosti. Sasvim je druga stvar što su njihovi ideali vrlo brzo udarili u tvrdi zid posvemašnje novostvorene jugoslovenske stvarnosti - ispričao je Popović.

Budući da je Miloš Crnjanski prepoznatljiv po sumatraizmu koji je utkan u njegovo stvaralaštvo, Popović je objasnio da na idejnom planu sumatraizam Miloša Crnjanskog nije neka posebna novina.

 - On je čvrsto utemeljen u misli o univerzalnoj analogiji, jednom poimanju univerzuma na kome je ponikla evropska simbolistička poezija, kao vid radikalnog raskida sa klasicističkom tradicijom - obrazložio je Popović.

Dodao je da je riječ o filozofiji koja poučava da je na ovom našem svijetu, kao i u kosmosu, sve sa svim u vezi, samo što te veze najčešće nisu vidljive, a prevashodni zadatak poezije je da ukaže na njih.

- O tome je ponajbolje pisao Bodler, rodonačelnik novovjekovne poezije. Na nešto slično svojevremeno je Laza Kostić polemički skretao pažnju Svetozaru Markoviću, tvrdeći da je realnost duše isto toliko realna koliko i društvena stvarnost. Ako i nije bio nov idejno, Crnjanski je to bio izražajno, odijevajući tu staru misao u novo lirsko ruho i prevodeći je na jezik svježih pjesničkih slika. A u poeziji je nov način izražavanja jedne misli uvijek važniji od same misli - kazao je Popović.

Dodao je da je drugo ime za sumatraizam Miloša Crnjanskog eterizam, te da se ta lirska filozofija u “Sumatri” najcjelovitije otkriva.

 - U njoj su umjetnički najubjedljivije te tajne, eterične, fluidne veze koje spajaju toliko udaljene fenomene: ljudsku nježnost sa snježnim vrhovima Urala, ljudsku ljubav sa koralima dalekih mora, ili kakav ljudski lik sa nekim potokom koji mjesto njega, rumeno teče. To je ono što je bilo strano krutim racionalističkim nazorima Bogdana Popovića i sličnih njemu - rekao je Popović i dodao da je Crnjanski, ne obazirući se na takve, i za svoje nasljednike krčio sasvim nove puteve srpskog pjesništva.

Seobe

Popović je objasnio da, kao što je Dostojevski neprestano sagledavao i istraživao nesagledivu ljudsku dušu ili Prust uporno tragao za izgubljenim vremenom, tako je Miloš Crnjanski bio opsesivno zaokupljen temama seoba i stranstvovanja.

- Bilo da je riječ o seobničkom usudu naciona, o čemu govori “Druga knjiga Seoba”, ili gorkoj emigrantskoj sudbini pojedinca, što je rečeno u “Romanu o Londonu”, te velike teme su, što se srpske književnosti tiče, privilegovani literarni prostor Miloša Crnjanskog - kazao je Popović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana