Rade Rakočević za "Glas": Želim da mi knjige liče na rok albume

Pisao sam pjesme od rane mladosti, poslovne kolumne i tekstove već godinama unazad, ali su me dva događaja pokrenula da sve to izađe na svjetlost dana. Prvi se desio kada je prije 13 godina, moj tada petogodišnji sin Andrej, donio iz vrtića crtež koji je nazvao „Mašina za pravljenje Boga". Ja sam bio zatečen, kako jedno dijete može da nacrta tako nešto, a onda sam shvatio, da jedino djeca to i mogu. Godinama sam se poslije toga vraćao u mislima toj slici i zapisivao ideje i stihove.

Rekao je ovo za "Glas Srpske", Rade Rakočević komentarišući nastanak i objavljivanje svoje prve zbirke pjesama "Mašina za pravljenje Boga", koja je

izašla je iz štampe ovog jula u izdanju izdavačke kuće "Neven" iz Beograda. Rakočević ističe da su ga dva preloma trenutka, od kojih ga je jedan vezao za postelju, uticali na to da vrijeme iskoristi za pisanje i dotjerivanje pjesama, koje su nastale kao umetnički odgovor na sinovljev crtež.

- Drugi događaj je nesrećni lom koljena na jesenjem lišću, pred dječijom školom, koji me vezao za krevet mjesec i po dana. Poslije odgledanih svih filmova i serija, krenuo sam satima da pišem nove i brusim stare pjesme i od nekih stotinu pjesama, ovih osamnaest je stvorilo moj odgovor na Andrejev crtež, moju Mašinu.

GLAS: Za Vas berza, fleg fudbal i poezija dijele istu potrebu za fokusom, disciplinom i preuzimanjem rizika. Koji je bio najveći rizik s kojim ste se suočili pri objavljivanju "Mašine za pravljenje Boga", da li je to reakcija čitalaca, izlaganje sopstvene intime ili sučeljavanje sa samim sobom kroz stihove?

RAKOČEVIĆ: Cijeli život se igram sa rizikom, procjenjujem ga, donosim odluke i ne želim pravo na izgovor, kroz berzu, kao trener, a evo sad i kao pjesnik.

Nisam se plašio da podijelim svoje strahove, greške i dileme u ovim pjesmama. Nekad bi me stihovi iznenadili, kao da prsti sami otkucaju ono što treba prije nego im ja dam dozvolu, poput pjesme Smrdibuba (omiljena mojoj ženi), ali ih nisam brisao. Za mene su te pjesme dio lične spoznaje, prihvatanja ko sam bio, ko sam sada i ko želim da budem, a tu ne smije da bude foliranja inače ću dobiti šarenu lažu.

Iskreno, ako me neko zbog toga što objavljujem svoje stihove doživi kao lošijeg selektora ili dekoncentrisanog menadžera fonda, taj ni ne zaslužuje da bude u mom društvu. Za sad su reakcije sjajne, kao da vidim i u drugima malu iskru želje da probaju nešto slično, da neku skrivanu tajnu želju puste napolje – to me čini dodatno srećnim.

GLAS: Naslov zbirke, kao i crtež na koricama, potiču od Vašeg sina Andreja kada je imao pet i po godina. Šta za Vas lično predstavlja ta "Mašina za pravljenje Boga", da li je to ljudska potreba da kontrolišemo sopstvenu sudbinu ili, suprotno tome, povratak dječijoj čistoti i spoznaji onog što je zaista najvažnije?

RAKOČEVIĆ: Meni se taj crtež u glavi odmah izmiješao sa Ničeoim uzvikom "Bog je mrtav!", bez ikakve namjere da zvučim bogohulno. Moj dragi prijatelj je svešteno lice i kad sam ga pitao kako bi opisao moju naslovnu pjesmu, pošto ju je pročitao, rekao je samo – izazivačka.

To je taj ljudski poriv koji voli i boli, da probamo da kontrolišemo sudbinu – sad ćemo Andrej i ja da zategnemo gdje treba i eto spremne mašine koja će raditi kako mi želimo, koja će napraviti Boga koji će nas slušati! Ali, niko nam ne može zabraniti da pokušavamo, ja sam to uradio ovom knjigom, koja, kako prolazite kroz nju, daje na kraju i moj odgovor, šta je to što je najvažnije u životu.

GLAS: Da li je pisanje ove zbirke za Vas bilo intenzivno, u "jednom dahu", ili je to bio dugogodišnji proces slaganja mozaika

RAKOČEVIĆ: Neke su pjesme bile godinama u meni, neke napišem dok čekam semafor u Beogradu (mada i to zna da potraje). Želim da mi knjige liče na rok albume, gdje svaka pjesma ima svoje mjesto, i taj proces izbora koja će pjesma ući u koju knjigu, na kom mjestu, mi je veoma važan. Zato u MZPB imam tri poglavlja – prvo "Udahni" ima samo tri pjesme, ali tu su zato što je sjećanje varljivo i ako su te tri scene iz mog djetinjstva opstale toliko dugo u meni, zaslužile su da budu u knjizi. Drugo poglavlje je "Ne diši", nabijena bučna sadašnjost, virtuelna realnost u kojoj živimo i nismo ni svjesni da smo zaboravili da dišemo. Zato je treće poglavlje "Izdahni", jedan dugačak, smirujući izdisaj prihvatanja, ljubavi i mirnoće. Naslov poslednje pjesme čine prva slova članova moja porodice, a svaki stih je posvećen nekom od njih, i to je kraj ali i početak.

GLAS: Neko ste ko godinama podržava pjesničko stvaralaštvo. Ko su Vaši pjesnički uzori? Čija Vas je poezija najviše oblikovala kao autora?

RAKOČEVIĆ: Vasko Popa je pjesnik koji me odmah privukao svojom hrabrošću i umijećem da se igra sa riječima, percepcijom, da nas privuče stihovima koje na prvu loptu i ne shvatamo, ali nas golicaju ili grebu u stomaku, a onda se otvori spoznaja - prelijep je osjećaj kad naiđete na pjesme kao što je njegov ciklus "Igre". Veliku je ulogu odigrala i moja srednjoškolska profesorica iz, tada Bosanskog Šamca, divna Refika Mujanović. Mi smo po tri mjeseca radili "Gorski vijenac" ili Markesovih "Sto godina samoće", nije je zanimao školski program i knjige ubačene u njega po političkom ključu –  tu strast ka književnosti i beskompromisni stav još uvijek nosim u sebi.

GLAS: U pjesmi "Anti-Hronos" direktno se suprotstavljate vještačkoj inteligenciji i algoritmima, pitajući zašto nam nude "najkraću rutu umjesto najljepše". Kako vidite borbu čovjeka da sačuva emociju u svijetu instant rješenja?

RAKOČEVIĆ: Boriti se moramo, nema nam druge. Prije 5-6 godima sam shvatio sa kim se borimo, kada je direktor firme Netflix izjavio da je njegov najveći konkurent – san. Protivnik je nikad teži, zavodljivo ogledalo naših slabosti. Spas je u malim pobjedama, prihvatanja da nam je nekad potrebna virtuelna anestezija, ali i ostavljanju vremena za šetnju, druženje, književnost. Korporacijama smo svi mi samo brojevi, žele našu pažnju, na tome zarađujem na berzi, ali ja bih njima naplaćivao vrijeme koje im dajemo, a ne obrnuto - eto ideje za biznis! Emocije su neuništive, ništa ih i nikad neće moći pobijediti.

GLAS: Rekli ste da želite da čitalac tokom čitanja doživi "veselu jezu". Šta je za Vas bio posljednji književni ili umjetnički doživljaj koji Vam je izazvao taj isti osjećaj?

RAKOČEVIĆ: Veselu jezu nose filmovi Kventina Tarantina, neke stare pjesme "The Cure" ili "Azre", manga-strip "Demon Hunters", a trenutno me u to stanje dovode priče nedovoljno priznatih ruskih pisaca iz prve polovine HH vijeka, čitam tu antologiju od 3.500 hiljade stranica i uživam. To je taj osjećaj kad moram da spustim knjigu zbog neke rečenice, koja kao da je otvarila neki tajni portal u koji sam provirio, pa se u meni miješa strah i uzbuđenje da opet provirim. Moje pjesme nisu hermetičke, pune teško razumljivih fraza, ali traže da je čitalac prisutan, uvuku vas lagano ali onda ne puštaju, da ne kaže niko da ga nisam upozorio!

GLAS: Kakav Vam je plan za budućnost, imate li u pripremi novu zbirku poezije ili možda proze?

RAKOČEVIĆ: Pišem paralelno dvije nove zbirke, različitog senzilibiliteta koje se razlijavaju u dva pravca poput meandra iz "Mašine za pravljenje Boga", sljedeće godine dolazi sigurno jedna od njih, radni naslov joj je "Zamalo".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.