PRIČA: Đorđo i Dušan
Prije prošlog rata poznavao sam jednog Crnogaću koji bijaše kamenorezac, lovac, a i seoski ženskaroš.
Imućan i pomalo čudan... jer, htio je napraviti generalnu probu svoje sahrane. Smislio je i scenario... Dok masa “ožalošćenih” ozbiljno jede i pije, on iz prikrajka pažljivo gleda i sluša... Zanima ga, ko je najžalosniji. Ko to tamo glumi.
Ne znam da li je čuo za izraz: bizarno.
Inače, imao sam nesuglasica s njim. Naime, nagovarao me da glasam za Antu Markovića, a ja sam sumnjao u tog Hrvata koji je mitingovao na Kozari – tom sinonimu stradanja srpskog naroda. Đorđo, reče, kao da nije Srbin: “Neka se stidi svaki onaj koji hoda po ovoj crnoj zemlji, a ne glasa za Antu...” Vidio je, uzalud govori i povika: “Mi, moramo...” Prekinem ga: “Ništa se ne mora – samo se umrijeti mora.”
Što se tiče Ante, kasnije će se ispostaviti - bio sam u pravu.
Često pijem kafu ili čaj sa Dušanom, kojeg su u Bihaću drukčije nazivali... Nije mi rod, a ni pomoz Bog. Kako bi rekli stari ljudi.
Kada je počeo prošli rat, on, premda bijaše akademski umjetnik – uze pušku u ruke.
Znao je, skrivanu, istinu: “Početkom Drugog svjetskog rata u Bihaću i Garavicama ubijeno je petnaest hiljada Srba. Ovim zločinima nastavljen je kontinuitet ustaške ideologije – jednu trećinu Srba pokrstiti, jednu pobiti, a jednu raseliti. Nekadašnji komunistički sistem uspostavio je sistem zaborava zločina nad Srbima, rekavši da su to žrtve fašizma, iako su ustaše - Hrvati i muslimani i u Bihaću pobili Srbe, Jevreje i jedan broj Roma.”
Nažalost, Dušan je na djedovini ostao bez noge.
Poslije rata, otišao je u Bihać gdje naiđe na poznanika koji je nekad bio musliman a sada je Bošnjak. Ovaj jedva dočeka, da kaže: “Selam alejkum... Eto, Duškić, šta si ti dobio od rata? Ništa! Izgubio si nogu... A vidi mene...” Smije se i veselo poskakuje, naročito na onoj nozi koju Dušan nema. Nije mnogo čekao na odgovor: “Slušaj ti, ja nisam išao da nešto dobijem – a ni da izgubim. Nisam išao na tebe - nego sam branio svoje ognjište!
Kasnije, taj “veseljak” oboli od dijabetesa. Ostane bez jedne pa i druge noge.
Dušan ga je nadživio... ali, ostao je i bez ognjišta.
Uzmem mobilni i nazovem Dušana vajara. Znam, njegov telefon oglašava se pijanim baritonom: “Dušaneee, probudi seee... ha, ha, ha...” Ubrzo čujem glas kao iz kace, uz to neispavan i umoran: “Alo, ko je to? ... Vi, vjerovatno trebate Dušana... Ja sam njegov brat... Da, brat. … Došao sam, jer Dušan je umro!”
Udari me to, k’o grom iz vedra neba.
Sjetim se našeg zadnjeg susreta... Lijep dan kvarila je njegova melanholija. Ništa ga, pod Bogom milim, nije interesovalo. Čak ni Đoković. Pokažem sliku nedovršene skulpture od otpadnog željeza i upitam ga za savjet – kako da je završim. On se naljuti: “Samo radi... ja sam imao hiljade ideja!” Vjerovatno je vidio u mojim očima razočarenje, jer reče: “Štošta me žulja, a najviše proteza.” Negdje sam pročitao: “Depresija je nemogućnost stvaranja budućnosti.” Posumnjam i u anksioznost i PTSP, pa pokušam nastaviti razgovor... Pričam viceve, šalim se – najviše na svoj račun. Uzalud mi trud. Dok sam, uz izvinjenje, prelistavao štampu – on je češkao dugu sjedu bradu, odsutno gledao u nebo i ćutao. Kao da nije bio tu.
Sjetim se... Đurinog, Jevtaša...
Glas iz mobilnog ponavlja, već rečeno... ali, oštrijim tonom. Kao, kad se sumnja u lošu vezu ili sluh. Posumnjam i ja... Odlučim, da ga prekinem grubo: “Slušaj... pozdravi Dušana! A kad se vidiš u ogledalu, reci, život je lijep! Dodaj: Volim te!”
Vidio sam na VMA ratnika koji nije imao ni noge ni ruke, a radovao se svakom novom jutru...
P.S. Ogledalo - preporučuju i psiholozi. Dobar je čaj od kantariona, valerijane...
- Ideš li rode?
(Tekst je dio neobjavljenog romana “Opstajanje” - napisanog u izolaciji)
Za “Glas Srpske” piše Milorad Ostojić
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
