Preminula književnica Vesna Krmpotić: Ugašen glas bezvremenog pjesništva

Rođena je 17. juna 1932. godine u Dubrovniku. Osim u rodnom gradu, školovala se u Beogradu, Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju, Vašingtonu i Akri. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nju Delhiju. Početkom šezdesetih godina radila je kao urednica u Literarnoj redakciji Radio Zagreba, zatim kao urednica u “Prosvjeti” i “Globusu”, ali i u kulturnoj redakciji beogradskog Radija. U toku svog dugogodišnjeg književnog rada iza sebe je ostavila obiman književni opus od 108 knjiga. Djela koja je stvarala obuhvatala su poeziju, prozu, eseje, romane, drame, pripovijetke, antologije i prevode. Autorka je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 dž 108”. Navedena zbirka sadrži 11.664 pjesme. Svojim višedecenijskim radom čitaocima je donosila bezvremeno pjesništvo, prožeto zaljubljenošću u indijsku civilizaciju. Na motive Indije uticalo je i to što je Krmpotićeva svojevremeno boravila u Indiji, u periodu od 1962. do 1964. godine. Njena brojna putovanja uključivala su i Egipat i Ganu. Inspiracija koju je crpila iz posjeta dalekim kulturama bila je vidljiva u njenim djelima. Od 2004. godine živjela je i radila kao književnica u Beogradu i Zagrebu.

Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima se izdvajaju: “Ivan Goran Kovačić” za roman “Brdo iznad oblaka”, godišnja nagrada “Vladimir Nazor” (1975), te nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo (1999), priznanje “Tin Ujević” (2013) za doprinos hrvatskom pjesništvu i za zbirku pjesama “Žar ptica”, te odlikovanje za zasluge u kulturi (2008). Godine 2008. Društvo hrvatskih književnika nominovalo ju je za Nobelovu nagradu za književnost. Bila je članica Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca. Među prvima je počela da prevodi indijsku književnost u Hrvatskoj.

Uredila je i sastavila “Antologiju indijskih književnosti od najstarijih vremena do 17. stoljeća” i “Antologiju stare egipatske književnosti”. Prevodila je djela Vatšijana, Erskina, Kaldvela, Stajnbeka, Tagorea i drugih.

Među brojnim zbirkama pjesama i proznim djelima izdvajaju se: “Plamen i svijeća” (1962), “Jama bića” (1965), “Hiljadu lotosa” (1971), “Čas je, Ozirise” (1976), “Dvogovor” (1981), “Orfelija” (1987), “Plamen neupaljene svijeće” (1987), “Brdo iznad oblaka” (1987), “Pir sunca i mjeseca (1989), “Tvoja takvoća” (1990), “To ljubav ide prema nama” (1993), “Tisuću lotosa” (1994), “Troočica s planete svjetlosti” (1995), “Druga strana ničega” (2003), “108 dž 108” (2006) i “Među najljepšima najljepše” (2006) - komplet od šest knjiga u kojima su priče, basne, anegdote i bajke.

Mnogostruki život

Biće da živimo istodobno na mnogo zvijezda,

u mnogo raznih života,

kad smo tako čudno iznemogli,

od čega za jedninom,

a sve nam živote veže tanka nit.

I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,

da samo karika sam golemog mog žića,

samo jedno svoje čulo, dimenzija jedna,

samo miljuntina svoje snage

što svemirom troši se

i luta

ja osjećam,

da ni u ovom času nisam presjekla nit

koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,

i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,

jer i sada me škrope nečije daleke misli

neosjetno,

k'o ponoćna rosa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.