Potreban glas koji će prodrmati književnu scenu

Ilijana Božić, Milanka Mitrić
Potreban glas koji će prodrmati književnu scenu

Književne nagrade, kao i sva priznanja kojima treba da bude vrednovana umjetnost, odata počast za kvalitet njenom autoru, te nagrađeno pisanje, prolaze kroz svoje dobre i loše periode. U dobu kada pišemo više nego što ćemo ikada stići da pročitamo, u moru hiperprodukcije i dostupnosti literature, način vrednovanja i objavljivanja je možda promijenjen, a samim tim čini se da je vremenom umanjena i vrijednost književnih nagrada.

Profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Duško Pevulja kazao je za “Glas Srpske” da je nivo književnih nagrada na srpskom jezičkom području na jednom izrazito niskom nivou skoro 20 godina.

- Problem društvenih vrijednosti postoji, samo se s vremena na vrijeme digne prašina, što se desilo ove godine povodom dodjele NIN-ove nagrade. Svi samo posmatramo i po principu nezamjeranja prelazimo preko toga. Javna je tajna da se praktično sve književne nagrade, izuzimajući samo pojedine koje su zaista časni izuzeci, dodjeljuju na principu “ja tebi, ti meni” - rekao je Pevulja.

Naglasio je da su u tom smislu dodjele potpuno obesmišljene i nemaju nikakvu vrijednost, niti su kompetentni oni koji ih dodjeljuju.

- Stvari treba vratiti struci, koja se, nažalost, odavno izmakla u svim sferama društva. To je posebno primjetno u Republici Srpskoj, dok je u Srbiji djelimično drugačija situacija. Mi već decenijama imamo nekompetentna ministarstva koja se stavljaju u ulogu arbitriranja u oblasti kulture i književnosti. Praktično nemamo književnu scenu, književne časopise, ni kulturni život - kazao je Pevulja.

Naglasio je da tamo gdje gospodari neznanje i politički primitivizam struka prva strada.

- Ljudi iz oblasti književnosti, po pravilu, nisu galamdžije, više vole da se povuku i da sa strane posmatraju, nego da u takvoj atmosferi učestvuju i na bilo koji način daju doprinos. Tamo gdje su ljudi od struke, dokazani znanjem i autoritetom, te dugogodišnjim radom, u te nagrade čovjek može da povjeruje - istakao je Pevulja.

Prema njegovom mišljenju, jedna od nagrada čija vrijednost godinama opada jeste “Kočićeva nagrada”.

- Potpuno je jasno da je to dogovorena nagrada, te da ljudi koji nemaju kompetencija arbitriraju u žiriju. Tragičnije od ovog stanja kome svjedočimo je to što nema nikakvog glasa koji će malo prodrmati književnu scenu, tako da smatram da je pismo povodom dodjele NIN-ove nagrade dragocjeno - rekao je Pevulja.

Profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Igor Simanović za “Glas” je naglasio da, kada govorimo o književnim nagradama, uvijek dolazimo do onoga što je glavno pitanje - “Da li je književna nagrada pravi vrijednosni odraz nekog teksta?”, te “Da li se književne nagrade dodjeljuju kao rezultat čitanja i onoga što tekst vrijedi ili su, pak, rezultat nekih lobija?”

- NIN-ova nagrada treba da postoji zato što u današnjem dobu, u kome je čitanje u krizi, dodjela ovakve nagrade obezbjeđuje popularnost čitanja, ako ništa drugo. Istorijat te nagrade svjedoči kako o dobrim izborima, tako i o promašajima. Nagrada za knjigu Svetislava Basare “Uspon i pad Parkinsonove bolesti” je retroaktivna književna nagrada koju je trebalo da dobije 20 godina ranije za “Famu o biciklistima” koju niko nije tada prepoznao - istakao je Simanović.

Naglasio je da se isto desilo i piscu Miodragu Bulatović, kada knjigu “Crveni petao leti prema nebu” niko nije uvrstio u izbor, a nagradu je dobio za možda najlošiju “Ljudi sa četiri prsta”.

- Svaki žiri treba da ima određenu vrstu kredibiliteta koji daje afirmisanost kao čitaoca i kao književnog kritičara. To treba da bude neko ko se oglašavao u javnosti, jer imate mnogo onih koji su univerzitetski profesori, a nisu prisutni u kulturnom životu - rekao je Simanović.

Kako je kazao, najveća zamjerka za ovogodišnju NIN-ovu nagradu je činjenica da knjiga “Otkako sam kupila labuda” domaće autorke Tanje Stupar-Trifunović nije ušla ni u širi izbor za NIN-ovu nagradu.

- Riječ je o romanu koji je u najužem izboru za “Vitalovu” nagradu “Zlatni suncokret”. Zar je moguće da u jednoj književnoj produkciji, za jedan roman koji je tako visoko kotiran za “Vitalovu” nagradu, nije prepoznat čak ni za širi izbor NIN-ove nagrade. Tu možemo da govorimo o kredibilitetu onih koji su uključeni ili ne u žirije. Ali važno je napomenuti da se zamjerka uvijek nađe - rekao je Simanović.

Vlasnik izdavačke kuće “Imprimatur” iz Banjaluke i književnik sa diplomom profesora italijanskog jezika i književnosti Boris Maksimović naveo je da na srpskom govornom području imamo mnogo nagrada, sa mnogo različitih kriterijuma za izbor žirija i prijavljenih djela.

- Teško je tu izvući neke opšte principe. Naravno da uvijek ima ljudi koji zalutaju u žirije. Evo, ja sam prvi. Nije problem samo u tome. Književnim nagradama je drastično opala vrijednost, ali to se nije desilo juče, niti ima pretjerane veze sa aktuelnim sporenjima oko NIN-ove nagrade, već nekad otprilike 1990. godine, u vrijeme kada Metalurški kombinat “Željezara” Sisak prestaje dodjeljivati svoju do tada prilično cijenjenu i poznatu godišnju nagradu, otkupljivati nagrađena djela i dijeliti ih svojim radnicima, ukratko, kada književnost gubi ulogu koju je do tada imala - objasnio je Maksimović za “Glas”.

On je naglasio i to da su uglavnom književna priznanja najčešće bitna samo autorima i izdavačima.

- I jednim i drugima kupuju vrijeme tokom kojeg mogu živjeti u iluziji da ovo što radimo nekome nešto znači. Možemo ovdje uzeti za primjer “Vitalovu” nagradu, koja je i danas jako cijenjena. Sada je Tanja Stupar-Trifunović u užem izboru za “Vitalovu” nagradu i to je sjajna vijest. Ali koliko znamo ljudi koji mogu nabrojati bar dva ili tri dobitnika ove nagrade? Koliko ljudi zna nabrojati tri dobitnika nagrade “Meša Selimović”? I koliko ljudi uopšte zna da se dodjeljuju dvije nagrade koje nose njegovo ime? Odgovori na ova pitanja će nam reći skoro sve o važnosti književnih nagrada danas - dodao je Maksimović.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana