Od rođenja Ivana V. Lalića ove godine obilježavamo devedeset, a od smrti 25 godina: Poezijom slavio svijet i kad je najmračnije

Milanka Mitrić/Agencije
Od rođenja Ivana V. Lalića ove godine obilježavamo devedeset, a od smrti 25 godina: Poezijom slavio svijet i kad je najmračnije

Srpski pjesnik, esejista i prevodilac, jedan od velikana srpske poezije, bio je Ivan V. Lalić, od čijeg rođenja ove godine obilježavamo 90 godina, a od čijeg odlaska je prošlo 25 godina.

Trag njegove poezije ostao je, kako to stihovi obično ostanu, natopljen mastilom na mirišljavim stranicama knjiga, gdje povremeno neko sa slova skine prašinu i pronađe riječi koje ga odvedu u sjenovite, zakukuljene, emotivne, haotične, a opet skladne svjetove.

Poeziju Ivana V. Lalića moguće je posmatrati iz raznih uglova, posvetiti svakom stihu po čitav jedan rad, udisati riječi kao da su posljednji dijelovi vazduha u zatvorenom prostoru, prepustiti se njenoj jačini, uživajući i promišljajući o svakom stihu.

U pisanju, inspiraciju je tražio i u antici i Vizantiji, tražeći mjeru u pjesmi. Stvarao je kao po nekoj ravnoteži, uz liniju duhovnosti koja mu je pomagala da donese sabranost u pisanje. O njegovom stvaranju pisali su, a i danas pišu mnogi, jer su mu riječi bile izvorište svega onoga što leži u mraku i svjetlu čovjeka, i u ustima i peru pjesnika oživljava.

- Lalić je držao do svoga pogleda na svijet i do njegovoga uobličenja u poeziji i esejistici, istinski se radujući susretima s pjesnicima sličnog odnosa prema svijetu. Nihilizam mu je bio stran, rekli bismo čak da ga je prezirao kao komfornu i sasvim lagodnu, neobavezujuću poziciju, najrasprostranjeniju u modernom pjesništvu. Rijetki su nihilisti koji svoj nihilizam žive, češći su oni koji od njega žive. Pojednostavljeno, ali tačno rečeno, Lalićev osnovni stav je bio: reći Bogu - da, svijetu - da, čak i u trenucima najbolnijeg i najvećeg gubitka - zapisao je Jovan Delić u radu “Lalićev dijalog sa savremenom srpskom poezijom - ka eksplicitnoj poetici Ivana V. Lalića”, objavljenoj u zborniku “Postsimbolistička poetika Ivana V. Lalića”.

Toliko sjete, tuge, i bola moguće je naći u njegovim stihovima. A u isto vrijeme, baš taj bol i ono najmračnije u nama, daje nam nadu i snagu da pronađemo svjetlo, kojeg uvijek ima. Svjetlo iz najmračnijih ponora duše mora da obasja svijet nekad i proslavi ga, jer na kraju, čudesno je šta sve mali čovjek u velikom svijetu, može da ponese na svojim plećima. Toliko bola i radosti, a opet iz svega, prije smrti i kraja, izađe ljubav i život. To dovodi do glavnih niti u njegovoj poeziji, a to je vjera u svijet, a to je baš ono što ju čini tako relevantnom i čitaocu koji danas tek upoznaje Lalića, ali i onom koji ga godinama čita, izučava i vraća mu se. Biti čovjek sa sobom nosi sve, to je život, i to je vrijedno slave, samo postojanje. Pjesme kao zakukuljene, a opet jasne priče, stihovi života, smrti, kraja i početka, poput onih u pjesmi “Šapat Jovana Damaskina”, koji glase “Oprosti mi to šaptanje u tmini, u sozercanju taštine, što ište nasušno čudo koje svetlost čini, kad usred mraka stvara utočište; Oprosti, ali boli ova šaka u zglobu prerezana, ovi prsti kojima drobim hleb, kojima se krstim; oprosti mi što krvarim iz mraka”.

Njegovi stihovi, bili su najjednostavnije ljudski, u svom punom značenju, ali često, na neki način dodirnuti božanskim, što je mnogo puta u njegovoj poeziji iznjedrilo spajanje razlika u pogledu na vrijeme i trajanje.

- Poezija Ivana V. Lalića puna je plačeva, opela i molitava. Spomenimo samo “Plač letopisca”, “Opelo za sedam stotina poklanih u Glini”, “Šapat Jovana Damaskina” i celokupna “Četiri kanona”, šta su drugo Lalićevi kanoni nego molitve Bogomajci i proslavljanje ljubavi. Lalić je uspio, kao rijetko koji naš pjesnik, da aktivira izvanrednu srpskovizantijsku tradiciju i da je neočekivano moderno uposli i aktuelizuje - bilježi Delić o Laliću i njegovoj poeziji.

Ivan V. Lalić rođen je u Beogradu, bio je urednik Radio Zagreba, urednik u “Prosveti” i “Nolitu”. S obzirom na to da se bavio prevođenjem i kritikom, u književnu kritiku ušao je kao hroničar časopisa, a kritika koju je bisao bila je odlikovana objektivnošću, i potkovana iskustvom koje je unosio u pisanje.

Među djelima koje je objavio izdvajaju se “Bivši dečak” (1955), “Argonauti i druge pesme” (1961), “Strasna mera” (1984), “O delima ljubavi ili Vizantija” (1987), “Vetrovito proleće”(1956), “Čini” (1963), “Krug” (1968), “Pesme” (1987), “Pismo” (1992) i “Četiri kanona” (1996).

 

“Molitva”

 

Ljubavi, neka bude volja tvoja

Na ovom nebu, strašno nesigurnom,

Ko i na zemlji. Sad je doba boja

I južnog vetra u listanju žurnom.

Noći su plave, mekane ko voće

I pune zvezda ko plitki bunari.

Neka se ljudi ljube kako hoće

U privremenom krugu malih stvari.

Ljubavi, neka bude volja tvoja

U gradovima što su nepokretni

I neće moći da beže iz stroja,

I ispod lišća što još nema rane,

I među ljudima što žive sretni

Jer veruju u stare lukobrane.

 

Nikad samlji

 

Nikada samlji nego krajem jula

Kada je letu pedalj do zenita,

A hlorofilu aršin do rasula

U metastazi žutila i ruja,

 

Tamnije kada zelene su boje

U vrtovima, a strnjika suva,

Tamnija donja amplituda bruja

Vetra što obnoć u vremenu duva.

 

Nikada samlji nego krajem jula

Kad sve je, misliš, na dohvatu čula

Oštra ko nož još topao od točka

 

Brusača, ali bitno nedostaje:

Anđela koga slutiš nećeš sresti.

A vazduh trudan je od blagovesti.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana