Neodoljivi zov zavičajnosti

BANjALUKA - Ako naši profesionalni životi i ono što nazivamo "radni vijek" uglavnom započinju završetkom studija, onda je to kod Rajka Latinovića 1973. godina, kada je u Sarajevu završio Veterinarski fakultet. Kao i svaki pametan i organizovan čovjek on se obremenjuje teorijskim znanjima, koje oplemenjuje praktičnim, konkretnim iskustvima, radom u privredi, na primjer, u velikom sistemu nekadašnje zajedničke jugoslovenske države, Agrokomercu iz Velike Kladuše. Ja nisam pozvan da o tome govorim niti je ovo veče upriličeno tim povodom.

Ipak, napominjem da je Rajko Latinović doktorsku disertaciju odbranio u Sarajevu 1987. godine.

Rajko Latinović je znatan dio svoje kreativnosti posvetio svome zavičajnom podneblju. Svi slovesni ljudi osjećaju taj neodoljivi zov zavičajnosti, emotivno i bićevno skoro svako na njega odgovara na svoj način, prema svojoj pameti, samo rijetki odgovore stvaralački. Rajko Latinović je jedan od njih.

Njegove zavičajne priče, brižljivo istraživani i sabirani "darovi naših rođaka" (V. Jerotić), pronašle su svoje zaokruženje i ovjekovječenje u nekoliko njegovih dragocjenih knjiga: "Petrovačka basa i sirac", "Mlijeko: istine i laži", "Kolunić, selo glagoljice". Mi ćemo ovdje izdvojiti tri djela iz ovog prtljaga zavičajnosti: "Život i hrana mojih predaka", "Hiljadu đedovih riječi" i "Kolunić: selo, škola, ljudi!".

Knjiga "Život i hrana mojih predaka" do sada je objavljena u tri izdanja. Svako naredno je izmijenjeno, ili preciznije rečeno: dopisano. 

Zanimljiva i korisna, ova knjiga nastala je kao plod ukrštanja autorovih naučnih, stručnih iskustava, te pamtiteljskih znanja sabranih od glasova predaka. Znalački i posvećenički napisana, ona je lijepi savjetnik i podsjetnik u vremenima kada je hrana postala uzročnik svakojakih bolesti, a ponajmanje lijek, što je bila za naše pretke. Naš autor ne želi da za nos ili uho drži svoga čitaoca, i da mu, u maniru savremenih nutricionista, sveznadarski saopštava  "ovo smiješ, a ovo ne smiješ", već blagonaravno naglašava šta je korisno, a šta može da bude štetno, šta su istine, a šta zablude o hrani, kako su živjeli i šta su jeli naši starovnici, a šta danas jedemo i kako mi živimo. 

Počesto se na stranicama ove knjige vidi da ono što razglašavamo kao izuzetna otkrića, naši preci znaju kao neporecive istine egzistencije. Hranom i načinom života ponajviše se otkriva tip savremenog, užurbanog i neurotičnog čovjeka, koji u svome sveopštem neznalaštvu, pretenciozno uobražava da mu je sve na korist. Knjiga je pregledno napisana, nije opterećujuća nijednim svojim momentom, iako sadrži mnoštvo fotografija, ilustracija, izreka, grafikona i tabela krcatih podacima.

U samim temeljima nove srpske književnosti je rječnik, bolje rečeno jedna knjiga koja se tako zove, ali čiji sadržaj samo djelimično potvrđuje njen naslov. To je Srpski rječnik iz 1818. Vuka Stefanovića Karadžića. Vuk je ovom nacionalno važnom knjigom, pored svega ostalog, ustanovio jedan poseban književni žanr, a to je rječnik. Vukova glasovita knjiga je riznica najrazličitijih znanja o srpskom narodu, posebice ono njeno izdanje iz 1852. godine, u kojoj su riječi poslužile samo kao okidači za priče, poslovice, pjesme, legende, vjerovanja, itd. O Vukovom Rječniku, Miodrag Popović je napisao knjigu pod tačnim i uspjelim naslovom Pamtivek. 

Rajko Latinović nije filolog niti istoričar književnosti. On je zavičajac u najplemenitijem određenju tog lijepog pojma. Pa, ipak, njegova knjiga "Hiljadu đedovih riječi" ima svoj daleki prauzor u znamenitoj riznici Vuka Karadžića. Hiljadu đedovih riječi Latinović otima od zlehudog zaborava, dobro znajući da je u njima pohranjeno znanje o precima, odnosno preci sami. I kod njega su pojedina objašnjenja male, nepretenciozne priče, ili nenapadna kratka objašnjenja, da ne kažemo "uputstva za upotrebu", zapravo, čvrsto uvjerenje da riječi potvrđuju život i da su proizašle iz suštog života. Đed, David Latinović je, prirodno, centralna figura ove knjige. Njegova jednostavna molitva ("Svevišnji Bože, pomozi") i istrajnost u vjeri "slatkog pravoslavlja" su i autorov moralni putokazi i neka vrsta moralne kičme knjige "Hiljadu đedovih riječi".

Najveći dio onoga što je Rajko Latinović napisao, a nije iz područja njegovih specijalizovanih znanja, vezano je za njegovo rodno selo Kolunić. Koautorska knjiga "Kolunić: selo, škola, ljudi" (čiji su autori još i Aranđel Smiljanić i Čedo Jeličić) predstavlja reprezentativnu sumu tih znanja. Kao što se vidi iz naslova, u središtu zanimanja trojice autora su istorijat sela, njegovi ljudi i kolunićka škola. Ova monografija je napisana sa smislom za ravnotežu između priča i predanja. Ona su često predragocjena, a još češće nepouzdana i podrazumijevaju obazrivost. Zato autori posežu za izvorima posredstvom kojih se moglo doći do pouzdane građe. Ona je duhovni spomenik Koluniću, ali i uzoran obrazac, kako ove knjige treba pisati, koliko za ovakve poslove treba posvećeničkog strpljenja i depatetične obazrivosti. Brojna naša sela ostala su bez svojih monografija, a o nekima su napisane knjige koje nisu dostojne tog odgovornog izazova. Na kraju ove knjige nalaze se kratke i netipične biografije njenih autora. Bilješka o Rajku Latinoviću, završava se ovom rečenicom: "On ni u jednom trenutku ne govori o sumornom i teškom životu i radu od praskozorja, teškim nedaćama, seoskim svađama, već o selu punom idile, zelenim cvjetnim pašnjacima i livadama, brojnim stadima ovaca, voćnjacima, plodnim brazdama, te o brojnim drugim ljepotama".

Rajko Latinović zavičajni svijet rodnog Kolunića ne sagledava optikama savremenosti. Naši i njegovi preci nisu patili od izmišljenih bolesti, već su prirodi i njenim darovima, ljudima i životu, blagodarili. Naši i njegovi preci dobro su znali da je u korijenu riječi radost – rad. Pjesma i radost su dolazili nakon teških poslova, kao vid zahvalnosti. Oni su svijet oko sebe znali tačno i nepogrešivo da imenuju, jer su bili saživljeni sa unutrašnjom stranom svake stvari koja ih je okruživala.

Valja naglasiti i to da je pomenute  Latinovićeve knjige objavio i štampao "Grafid" iz Banjaluke. Sistematično pisane i znalački uobličene, one su i tehnički, grafički i dizajnerski lijepo opremljene, kvalitetno odštampane, pa i na taj način predstavljaju lik svoga autora, ali i njegovog izdavača.

Od kada je započela sa radom Kuća srpske kulture, Kuća Milanovića, Rajko Latinović je jedan od najčešćih i najdražih njenih posjetilaca. Gospodstven i mnogostruko delikatan, uspravnog hoda i elegantnog pokreta, sa crnim šeširom kao modnim, a pomalo i šmekerskim  začinom, on je dio ove Kuće. Latinović je i jedan od zadrugara u Metafizičkom podrumu, važnom dijelu Kuće Milanovića, gdje se  povremeno družimo i u svakovrsnoj slozi i dogovoru, osmišljavamo programe koje Banjalučani rado posjećuju. Na jednom takvom prijateljskom saborovanju, osmislili smo i ovo veče posvećeno našem dragom Rajku Doci Latinoviću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.