Nadežda Lazarević Kovačević o neispričanoj prošlost Banjaluke”: Tragično je što stalno počinjemo od nule

Riječi su to Nadežde Lazarević Kovačević koja je za “Glas Srpske” govorila o knjizi “DirižaBL - put u neispričanu prošlost Banjaluke” koja će večeras od 19 časova biti predstavljena u koncertnoj dvorani Banskog dvora.

- I tako je bilo sve do oktobra 1929. kada je država promijenila naziv u Kraljevina Jugoslavija i bila podijeljena na devet banovina, i desetu Upravu grada Beograda, a Banjaluka postala centar Vrbaske banovine. Kralj Aleksandar je želio da se taj kraj oporavi i bio je galantan, a za prvog bana je, promišljeno, postavio generala Svetislava Tisu Milosavljevića, dotadašnjeg ministra saobraćaja. Milosavljević je bio vojnik po vokaciji i za njega je postojao samo red, rad i disciplina i zadatak koji je trebalo da obavi, a pri tome je bio iskonski pošten i čestit čovjek. I uspjeh nije mogao izostati. To je imalo za posljedicu da se sva zapretana energija stanovnika Vrbaske banovine i Banjaluke razbukti - dodala je ona.

GLAS: U kakav svijet nas odvodi “DirižaBL”?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: U  periodu o kojem govorim  Banjaluka je dobila arhitektonska i kulturna obilježja omanjeg srednjoevropskog grada, kojima se i danas diči. Tada je izgrađen Gradski park, palate Banske uprave i Banskog dvora, zgrada Hipotekarne banke - današnja Palata Republike, zatim Dom kralja Petra Prvog Oslobodioca - današnja zgrada Pozorišta RS, hotel “Palas”, Sokolski dom, sedam stambenih zgrada za banovinske činovnike. Svakodnevno su se otvarale trgovačke i zanatske radnje u kojima se mogla kupiti ili izraditi i vrlo luksuzna roba. Banovinsko pozorište, koje je osnovano 1930. prvo je bilo smješteno u preuređenoj “sokolani”, zgradi u kojoj se nalazila fiskulturna sala Učiteljske škole koju su koristili i sokolaši dok nije izgrađena njihova dvorana. Poslijeratne generacije tu građevinu pamte kao bioskop “Kozara”. Nedavno je srušena, što smatram nedopustivim, da ne upotrijebim težu riječ. I u toj prvoj pozorišnoj sezoni 1930/31. odigrano je, vjerovali ili ne, 35 premijera, uvijek pred prepunom dvoranom.

GLAS: Kako su živjeli Banjalučani tada?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Tridesetih godina prošloga vijeka, baš nekako u ovo vrijeme, od početka decembra do sredine marta, Banjalučani su išli sa bala na bal, sa zabave na zabavu. Svečano je proslavljan 1. decembar, Dan ujedinjenja, pa kraljev rođendan sredinom mjeseca, ali i rođendan kraljice Marije, 9. januara. Organizovane su proslave međunarodne, ali i pravoslavne nove godine. Prestižni su bili Svetosavski i Sveslavenski bal, ali i godišnja zabava Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Gajret”, pa “Krajišnikove lude noći”, nezaboravni maskenbali u organizaciji ovog najznačajnijeg sportskog kluba u gradu, ali i “Crno-bijela reduta” sportskog kluba “Balkan” i da ne nabrajam više. U to vrijeme, ta Banjaluka od 25.000 stanovnika je imala desetak fudbalskih klubova, klizalište, hipodrom, organizovani su aeromitinzi. U to i takvo vrijeme nas vodi “DirižaBL”.

GLAS: Ova knjiga nas vraća među Banjalučane tog vremena, kako posmatrate Banjaluku danas? 

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Otuđeno. Ponekad, nažalost, rijetko kada otpješačim do posla glavnom ulicom, dogodi mi se da ne sretnem nikog poznatog, što je porazno. A još gore je što, uglavnom, koristimo automobile, jer “štedimo vrijeme” koje nam uvijek nedostaje. Gubi se bliskost, toplina, empatija među ljudima. Kompjuteri i mobilni telefoni su korisne stvari koje olakšavaju život ako se racionalno koriste. Samo je opasno što im ljudi, a pogotovo mladi, sve više robuju. A, čini mi se da ima i previše sebičnosti, nestrpljivosti, a premalo elementarne pristojnosti i uljudnosti. Mada mislim da je to generalna pojava i da se ne odnosi samo na Banjaluku.

GLAS: Koliko je bilo zahtjevno sakupljanje podataka za ovu knjigu, ko su Vam bili izvori i kako ste prikupljali fotografije?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Proučavanjem perioda između dva svjetska rata u razvoju Banjaluke, počela sam se intenzivno baviti 2011. To je zahtjevan posao i potrebna je velika posvećenost. Ali, sve vrijeme u tome nalazim i zadovoljstvo koje, mogu reći, prerasta u strast. Sagovornici su mi bili potomci porodica, koje su obilježile to vrijeme, a u tome su mi pomagale i porodične veze i prijateljstva. Nije uvijek bilo lako udobrovoljiti te ljude da se “otvore” i prisjete vremena koje je dugo gurano pod tepih, pa čak i anatemisano. A, poslije su mi rado davali fotografije iz porodičnih albuma koji su čamili u nekim zabačenim mjestima njihovih domova. Ali, pročitala sam i svu dostupnu literaturu koja govori o tom vremenu, kao i svu onovremenu štampu. Naravno, i dalje to radim i radujem se svakom novom podatku.

GLAS: Po čemu je prepoznatljivo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Nažalost, samo po malobrojnim sačuvanim građevinama, većinu sam već nabrojala. Moramo uzeti u obzir da je Banjaluka tokom Drugog svjetskog rata 1944. u dva navrata bombardovana od strane saveznika, a da je u razornom potresu 1969, takođe, stradao veliki broj građevina. I kada tome dodamo, mnoge, meni nerazumljive poteze urbanista, čini mi se da grad gubi identitet i dušu. A, osim toga, tokom Drugog svjetskog rata 90 odsto srpskih porodica je izbjeglo u Srbiju, jer se Banjaluka našla u sastavu NDH, a gotovo svi Jevreji su završili po nacističkim koncentracionim logorima, a najviše u Jasenovcu. Poslije rata mali broj izgnanih Srba se vratio u Banjaluku, a od 560 Jevreja, koliko ih je u Banjaluci bilo do 1941, ne znam da li se danas mogu nabrojati na prste jedne ruke. A, atmosferu u gradu stvaraju njegovi žitelji.

GLAS: Postoje li neke anegdote iz tog vremena?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Radi se o dvije poznate porodice. Divjaci, mnogobrojni, avangardni, gotovo uvijek za korak ispred drugih, nezaobilazni u svim društvenim dešavanjima grada. Imali su prvi autobuski saobraćaj, prve autobuse sa spuštenim krovom, benzinsku pumpu, bili zastupnici Forda i Linkolna, imali prvi Radio salon, bili na čelu najznačajnijeg sportskog kluba “Krajišnik”, bili začetnici skijaškog sporta. Druga porodica su, takođe, brojni Dimitrijevići. Nekoliko dana pred Božić trideset i neke, u radnju “Braće Divjak” u Gospodskoj ulici (donedavno je tu bio “Mango”) je ušao sav usplahiren Ljubomir Ljupko Dimitrijević, koji je u to vrijeme imao agenturnu radnju, takođe, u Gospodskoj ulici. Tamo je zatekao Mirka, pater familijasa Divjaka, njegovu suprugu Sofiju i mlađeg brata, neodoljivog Lazu. Požalio im se da mu je neko ukrao božićnu pečenicu i da ne zna šta će, da više nema gdje da je nabavi, sve je rasprodato. I nakon što je očajni Ljupko napustio radnju Divjaka, Mirko, Sofija i Lazo su se dali na posao. Svojim vezama su uspjeli nabaviti prasence, koje su stavili u korpu, zatim mu oko vrata vezali crvenu mašnu i stavili ceduljicu na kojoj je pisalo: “Mene je poslao moj tata da zamijenim svoga brata!” I neko od šegrta je korpu dostavio Ljupku na kućnu adresu. Ne treba ni pričati koliko je to ovu porodicu usrećilo. Izabrala sam ovu anegdotu, jer se tu oslikava bliskost i empatija koja je vladala među ljudima, a materijalna vrijednost poklona je u drugom planu.

GLAS: Smatrate li da podsjećanje na prošlost grada na Vrbasu i važne ljude koji su tada djelovali, može da nam posluži kao putokaz za bolju budućnost u našem gradu?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Svakako. Odmah da kažem da ne mislim da je tada sve bilo idealno i idilično. Ali, moramo znati da svako vrijeme ima dobre i loše strane. Čini mi se tragičnim što na ovim našim turbulentnim prostorima stalno počinjemo od nule, držeći se pravila da ono što je bilo “prije” ne valja i da ga treba potpuno uništiti. I zato smo stalno, u najboljem slučaju, na pozitivnoj nuli ili plutamo, tek toliko da ne potonemo. Na sve ono što je bilo dobro i prosperitetno u našoj prošlosti, bez sujete, treba da budemo ponosni i uzidamo u čvrst temelj na kojem počiva naša sadašnjost i gradi se budućnost.

Poglavlja

GLAS: Šta je to novo što nam donosi ova knjiga?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: “DirižaBL” ima tri poglavlja. U prvom poglavlju je deset priča koje su ekranizovane u dokumentarno-animiranom serijalu “K'o lepi san”, koji je realizovan u produkciji RTRS-a, a čiji sam autor i scenarista. Drugo poglavlje “O njima...” govori o sagovornicima. Nisu to faktografske, suvoparne biografije, nego moje impresije o tim ljudima. U trećem poglavlju se mogu pročitati prikazi i najinteresantniji komentari na serijal “K'o lepi san”. Naravno sve je bogato ilustrovano. A, intenzivno pripremam i “DirižaBL 2” i nadam se da ću barem dio tih novih priča uspjeti ekranizovati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.