Mirko Vuković: Ni trojcem ne upravljaju trojica

Ovo je, rekao bih, "dva u jedan" pitanje. Pa, krenimo redom: otkud ja u književnosti? Pitanje je upućeno na "pogrešnu adresu", njega bi trebalo postaviti Onome ko zasigurno neće htjeti (dakle: ne neće moći, nego - neće htjeti) da odgovori na nj'. Svoje književno veče u I. Ilidži, koje je i bilo povod za ovaj razgovor, počeo sam stihovima jedne svoje pjesme: "Ni trojcem ne upravljaju trojica./Četvrti neko bez lica, /četvrti neko,/ ipak", a potom sam otpojao dio 136. psalma da bih, zapravo, prizvao tog četvrtog nekog.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Mirko Vuković, pisac i pjesnik objašnjavajući otkud u svijetu književnosti. Banjalučki umjetnik, koji je prošle sedmice gostovao  na 23. Festivalu poezije za djecu i mlade održanom u Istočnom Sarajevu, uz vrlo zapaženo književno veče, dodaje da odgovor na ovo pitanje nije u njegovim rukama, već Onog ko drži sve konce u rukama.

- Dakle: otkud ja u književnosti? Vjerovatno otkuda i Vi u novinarstvu, otkud Novak Đoković u tenisu, otkuda moj drug, dr Predrag Ilić, u konjarstvu. Ne veli se tek tako Gospod Svedržitelj, Sve - držitelj drži ovaj pregojeni svijet o koncu svoje ljubavi, Sve - držitelj drži sve naše konce u svojim rukama, što će reći, svakom od nas daje pomno biranu ulogu u ovome svijetu. A, opet, svaka ta pojedinačna uloga je "napisana" tako da korespondira sa drugim rolama. Sv. Maksim Ispovjednik kaže: "Svi smo stvoreni jedni zbog drugih". Njegoš, pak: "Nad svom ovom grdnom mješavinom/ipak umna sila toržestvuje". Ne znam otkud ja u književnosti, i nema potrebe da znam, sve dok znam ko drži konce i ko je četvrti na mome trojcu - navodi Vuković.

GLAS: A drugi dio "dva u jedan", koja je Vaša primarna preokupacija u umjetnosti?

VUKOVIĆ: To najdirektnije proizlazi iz ovog "prvog". "Gospodar" mi je, nesporno, dao talenat (pet, dva, jedan? - ne znam, ali sam i na jednom beskrajno zahvalan), ne želim, kad se vrati, da čujem iz svojih usta: "Znao sam da si tvrd čovjek, žanješ gdje nisi posijao, i skupljaš gdje nisi vijao"... Ne iz neke sujevjerne bojazni, nego zato što sam na svojoj bijednoj koži, na svom životiću osjetio koliko On nije "tvrd čovjek" i kako je mekotna Njegova "duša". Sa tim iskustvom mogu da ustvrdim: Ko god je jednom osjetio ljubav Božiju na sebi, kasnije više ne može da živi bez nje. Može da padne, izda, može da zaluta, ali će mu uvijek silno nedostajati. Povodom moje prve knjige, na RTS-u, u omladinskoj emisiji "Garaža" išao je prilog neuobičajeno duge minutaže. 
Nakon toga drug me vodi u manastir Crna Reka, kod svog duhovnika, oca Nikolaja, koga je bio glas o prozorljivosti. Drug ocu priča ovo što ja Vama govorim, a on me ne udostojava pogleda, gleda u daljinu i kaže: "Kako je to tužno, dobijete toliko prostora da se obratite najširem auditorijumu, a vi nemate ništa dušekorisno da im poručite, nego pričate o svojim ljubavima". (Riječ je o knjizi ljubavne poezije!) Tada sam rekao sebi: Vukoviću, ili ćeš imati nešto da poručiš, ili više nećeš pisati! To je prelomna tačka u mojoj "književnoj žiznji". Sve čime ću se zanimati, i sve što ću potom napisati, zapravo je pokušaj da ne iznevjerim taj mali, lični kosovski zavjet (jer, ovo što pričam se događa u mojim studentskim danima, na Kosovu).

GLAS: Da li ste svojevremeno vidjeli sebe između redova poezije i književnosti?

VUKOVIĆ: Nisam ja imao ni vremena ni prostora da "se vidim", ja sam "bio u"! Bio sam "in"! Nisam imao priliku da se vidim "sa strane". Ili, da iskoristim slikoviti potencijal Vašeg pitanja: ja sam se od malih nogu sukao među tim redovima, plijevio, nagrtao, čeprkao, čupkao zaperke, sladio se plodovima. I, što je najbitnije (meni najbitnije) zauvijek ostao omađijan ozračjem tog malog "rajskog povrtnjaka". 
Glavom sam na zemlju pao pored oca književnika i nastavnika srpskog jezika. Opasan njegovim knjigama i stalno propitkivan (uzduž i poprijeko) u vezi sa gramatikom i jezikom. Bratu i meni ništa nije imalo toliku slatkoću zabranjenoga voća, koliko da krišom, dok je on na poslu, preturamo po njegovim rukopisima. Neke od tih, tako otkrivenih, njegovih pjesama su mi trajno obojile optiku i začinile život. Pjesme poput "Plač budne trave" ili "Provedi jednu noć u šumi" su trajno probudile moju senzitivnost za svijet koji me je okruživao. U svom romanu, u poglavlju "Što mačka rodi" (nastavak je, naravno, "to miše lovi"!), sam se našalio sa tim: "Moj otac, pisac i sam, najviše je volio Vaska (i Disa! Ja sam, možda, volio i neke druge, ali šta to vrijedi kad je on volio Popu i ovog iz Zablaća!)."

GLAS: Rođeni ste u Crnoj Gori, a bili ste svojevremeno i na Kosovu. Šta ste tamo radili i kuda Vas je put života odveo?

VUKOVIĆ: Moj život, što bi Đoka Balašević rekao, to je "Rat i mir"! I kad smo kod Tolstoja, ja sam u djetinjstvu pročitao njegovo "Djetinjstvo, dječaštvo, mladost" i pomislio: Kakav je život taj čovjek imao, o čemu ja da pišem sa ovakvim trivijalnim životićem! Međutim, "život piše romane" i svačiji je život roman za sebe, u to vas sam život uvjeri. Pitanje mjesta i okolnosti mog rođenja je toliko komplikovano da ga moramo zaobići "u širokom luku", ali - da, ja sam iz  Crne Gore, odrastao sam u kolijevci Srbije, u Staroj Raškoj, u Novom Pazaru, studirao na Kosovu, tamo u crkvi Sv. Nikole u Prištini susreo Boga, krstio se u Visokim Dečanima, na liturgije odlazio u Kosovo Polje, na večernje u Gračanicu, Gospod mi je nakon petnaest godina pomoću čudotvorne loze Sv. Simeona sa Hilandara podario sina (čime nas je "orodio" sa Sv. Simeonom i Sv. Savom), posljednjih četvrt vijeka živim u Republici Srpskoj... Šta više jedan Srbin, jedan "Sorab", rab Božiji, da poželi od života?!

GLAS: Kako, po Vašem mišljenju, približiti poeziju djeci, i da li je to teško u trenutnoj poplavi digitalnih tehnologija, društvenih mreža i svega što oni nose sa sobom - da li su djeca zainteresovana za poeziju?

VUKOVIĆ: Čujte ovo: kad god smo se moj sin i ja, još dok je bio sasvim mali, vraćali sa sela u stan, ja bih naglas (diskretno, ali "za njegove uši") u autu izgovarao večernje molitve, pri tome pojući tropare, Dostojno jest, Otče naš, na crkvenoslovenskom. U jednom trenutku on, ničim najavljen, počinje da poje sa mnom - zna melodije, zna crkvenoslovenski (tepa, ali zna). Krajičkom oka vidim da očekuje moju reakciju. Iskuliram, završimo večernju, a on će: "Tata, jesam li bio dobar?" Dobar? Bio si savršen, mačoru moj. On će na to: "Vredelo je slušati te tri godine!" To vam je princip po kojem funkcionišu stvari kada su djeca u pitanju. Na tom principu funkcioniše vaspitanje i, ako hoćete, čuvanje tradicije. Tu telefoni, fejsbuci i takve drangulije ne mogu ništa ako - naglašavam! - ako se na vrijeme stvari postave na pravo mjesto. Naravno da ne možete očekivati da će vaše dijete voljeti poeziju, školu, znanje, kulturu, duhovnost ili bilo šta sa ovog spiska koji bi trebalo da bude A spisak (a nije, vidimo!) ako mu sa godinu dana tutnete telefon u ruke da biste vi mogli da "fejsbučite" i četujete sa kojekime. Da biste "imali vremena za sebe"! Drugim riječima: ako prepustite da vaše dijete vaspitava telefon, sprava, a ne vi. Srpska izreka veli: Šta si posijao, to ćeš i požnjeti. To je, naprosto, tako. Najbolje i najčistije što imamo, to su djeca. To su čiste table u koje mi upisujemo to što upisujemo. Ako favorizujemo Baju Maloga, kafanskim pjevaljkama dajemo prednost nad profesorima, intelektualcima i umjetnicima, ako smo obesmislili obrazovanje i moral, ako javne ličnosti još javnije prostače, psuju i demonstriraju neznanje i primitivizam - to je ono što smo upisali u te "tabule čiste". Sami "zbrajajte" šta će biti ako im ponudimo nešto suprotno od ovih splačina. Ako im, recimo, ponudimo tu poeziju. Učinili jedno ili drugo, učinili nažao ili na korist našoj djeci, nad nama kao mač vise one riječi Gospodnje: "Ukoliko učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste". 

Kao mladić, sa svojim kumom Boškom Glavčićem iz "Kraljeva grada" odlazim u manastir Sv. Stefana kod Vranja, gdje je igumanija bila njegova sestra Stefanida, a duhovnik otac Pajsije, bivši iguman Hilandara. Ispomažemo na izlivanju ploče. Ljeto, četrdeset stepeni, mozak ključa, a otac Pajsije licem prema Suncu, u mantiji, sa prslukom, žmuri i okreće brojanicu. Neki majstor mu dobaci: "Je li vruće, oče?", a on će: "Jeste, ko to primećuje." Kakav je položaj književnika danas? Moj odgovor je: Jeste - ko to primjećuje! Ja sam odlučio da se ne bavim položajem (svojim, ili bilo čijim), nego da se bavim - književnošću! Meni se to čini kao pametniji izbor. Oni koji "to primjećuju" i kojima je do položaja, baviće se, i bave se, time. Međutim, svi moramo znati da niko ne može imati i jare, i pare. Što se mene tiče, jare mi je uvijek bilo ljepše, čistije i mirisnije od para. A, evo, proljeće je i svakog trenutka očekujem da mi se koze pojare, jedva čekam da uzmem jarence u ruke, omirišem ga i zamekećem sebi u bradu: "Fakat miriše b'jeee-lo".

FESTIVAL

GLAS: Kako biste ocijenili ovogodišnji, 23. Festival poezije za djecu i mlade, održan u Istočnom Sarajevu?

VUKOVIĆ: Ovo će biti najkraći odgovor u ovom intervjuu. S razlogom. Ne želim da ičim razvodnim ovo što želim da kažem: Vitomir Mitrić je čovjek koji radi jedan veliki, pregalački i nasušno potrebni posao, ne samo za Istočno Sarajevo nego i za cijelu Republiku Srpsku. I to ne samo ovim festivalom nego i svim književnim, pozorišnim i filmskim festivalima koje organizuje u ovim oskudnim i više no neblagonaklonim okolnostima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.