Milan Vulić za "Glas": Život bez pjesnika je nezamisliv

Neko je u potrazi za apsolutnim istinama, neki su sigurni da su njihove istine apsolutne, a treći sumnjaju, ne samo u istine prvih i drugih, nego i u sopstveni sljedeći korak. Moje valjda (i "Valjda") je ishodište i odredište likova iz priča (tačnije, ljudi koji su poslužili kao osnova likova).

Rekao je ovo za "Glas Srpske" pisac Milan Vulić, komentarišući naslov svoje druge knjige "Valjda", koja je izašla u izdanju Službenog glasnika Republike Srpske nekoliko godina nakon njegove zbirke poezije "Zbirka grešaka" ("Besjeda", 2017). U periodu između dva izdanja, Vulić je osvojio i prvu nagradu na konkursu "Ša festa" i Narodne biblioteke "Ćirilo i Metodije" iz Prijedora za priču "Pomen", koja je svoje mjesto pronašla upravo između korica nove knjige.

Govoreći o suštni ove odrednice, autor ukazuje na to da pomenuta riječ simbolizuje trajnu nesigurnost životnih ciljeva njegovih junaka, ali i unaprijed prihvaćeno pomirenje sa neuspjehom uslijed brojnih prethodnih razočarenja.

- Riječ valjda je izvor i ušće njihovih životnih rijeka i ciljevi kojima teže su ne samo trajno, nego često i nasljedno nesigurni i nepredvidljivi, pa i onda kada izgledaju sasvim izvjesni i dokučivi. Tačno je da to valjda koje nosimo kroz život dopušta izvjesnu mogućnost da će napor izaći na dobro, ali je uglavnom i pomirenje sa nepovoljnim konačnim ishodom, jer dolazi iz mnoštva pređašnjih razočarenja, rekao je Vulić.

​GLAS: "Valjda" počinje kao pjesnička zbirka, ali se kasnije transformiše u prozu. Šta je uticalo na ovaj netipičan prelaz iz lirskog u narativni tok unutar ove obimom nevelike knjige te kako Vi terminološki definišete ovo djelo, da li je to zbirka pjesama i kratke proze, ili nešto sasvim drugo?

VULIĆ: Moderno bi bilo kad bih rekao da je knjiga konceptualno uređena na ovaj ili onaj način, međutim ne smatram se pretjerano modernim, pa ni u ovom slučaju nije do koncepta. "Valjda" je, prije svega, zbirka kratke proze u koju je, priređujući je, Milan Milošević ukomponovao stilski i tematski bliske pjesme, a s obzirom na to da se radi o vrsnom književnom stručnjaku, nije bilo razloga da se pretjerano jogunim. Što se mene tiče, knjiga je svojevrstan prelaz iz češće pjesničkog u češće prozni izraz u budućnosti.

GLAS: Kroz knjigu otvarate temu odlaska radi zarade, onu klasičnu dramu "trbuhom za kruhom" koja mijenja kako porodičnu strukturu, tako i pojedinca. Koliku cijenu plaća unutrašnji svijet čovjeka koji je vječito rastrzan između "ovdje" i "tamo"? Da li je ta potraga za boljim životom istinsko rješenje ili samo još jedna iluzija?

VULIĆ: Temu sam otvorio, a za detaljno raščlanjivanje fenomena gastarbajterskog iliti pečalbarskog života bi mi bio potreban ogroman prostor sa mnoštvom različitih primjera i argumenata za i protiv. Da li je odluka prava ili nije zavisi od čovjeka do čovjeka, od mogućnosti koje im pruža život ovdje i život tamo, od ciljeva koje sebi zadaju i od njihovih sposobnosti.  U dvije priče unutar zbirke su dva gastarbajtera - jedan koji je stekao i vratio se i drugi koji je stekao sve što je mislio, poželio još i nije se vratio. Ni jedan ni drugi nisu našli mir, tako da se jasno vidi koja mi je misao bila vodilja u spisateljskom radu. Meni, a nije da nisam probao, život u tuđini ima smisla ako sa sebe "otkačim" sve lance koji me vežu za moju zemlju, pa sam se vratio pošto nisam bio spreman ni sposoban za taj korak, jer bih sagorio u rastrzanosti. Čovjeka lako i ubrzano ubijaju nemir, neumjerenost i višak želje poduprt manjkom mogućnosti, bez obzira na to da li je čvrsto vezan za rodnu grudu ili je sklon odlasku trbuhom za kruhom. Bitno je, dakle, u svemu naći mjeru.

GLAS: Prošlost odnosno istorija je u knjizi prisutna kao duh koji neprekidno nagriza sadašnjost kroz ratne traume i propast velikih i malih. Može li čovjek na ovim prostorima sačuvati dostojanstvo pred naletom istorije, ili je naš usud da svakih nekoliko decenija sve naše uspomene i rad budu pretvoreni u prah i pepeo?

VULIĆ: Dostojanstvo je teška, često izgovorena i rijetko primjerima poduprta riječ. Mi ljude koji su nezavisni, ne vuku repove i istinski su dostojanstveni, izopštavamo. Naše društvo je teško bolesno decenijama, a mi, umjesto da odstranimo karcinom koji je zahvatio naše biće, odstranjujemo ljude koji su sposobni da ga izliječe, a zašto –  zarad sitne kratkoročne lične koristi. Dok god bude tako, pomenuti usud će nas pratiti. O tome, između ostalog, govori pjesma "Sebi u utrobu". Kad destruktivnost nadjača kreativnost, svako ljudsko stvaralaštvo je besmisleno, prah i pepeo, jer se nema kome prenijeti.

GLAS: Kako piše u recenziji, posljednja petina knjige posvećena je vječnim drugoplasiranim likovima koji život provode kao podstanari, u dugovima, tražeći spas u rakiji i fantazijama o moći i privlačnim ženama. Da li je to bježanje u maštu jedini način da prežive surovu stvarnost, ili ih upravo te neostvarive fantazije sprječavaju da ikada izađu iz sopstvenog sivila?

VULIĆ: Tačno je i jedno i drugo. Bježanje, usljed sopstvene slabosti da se uhvate u koštac sa anomalijama sredine i životnim porazima, u maštu je odličan mehanizam preživljavanja za ljude koji misle da je njihov uticaj neznatan, a njihov život isuviše vrijedan da ga žrtvuju. Samim tim, zaokupljeni svijetom mašte, sve dublje zalaze u sivilo, sa tendencijom da to primijete tek kad sivilo pređe u crnilo iz kojeg nema povratka.

S druge strane, "dohvatiću" se riječi profesora Vladete Jerotića:"Čovek je fantastično biće. Kad je stvaralac, pa ima fantaziju - milina. A kad nije stvaralac, a ima, mi lečimo."

GLAS: Tema ljubavi se ne javlja u klasičnim, romantizovanim pakovanjima. Ona je, kao i zavičaj, prećutana, nošena u grču i obojena melanholijom, bilo da je riječ o težačkom braku Stojana i Grozde ili o tajnoj igri pogleda u kiosku. Gdje je mjesto ljubavi danas? Da li je ona na ovim prostorima preživjela samo kao prećutana zajednička muka, ili živi jedino u našoj fantaziji daleko od stvarnosti?

VULIĆ: Nedavno sam čuo definiciju da je ljubav neraskidiva dok je ovjenčana zajedničkim stambenim kreditom. To zvuči onako surovo, ali ne treba bježati od činjenice da svako vrijeme nosi svoje običaje, pa su i oblici "ljubavi" različiti.

Šalu na stranu, mjesto ljubavi je na svakom uglu, u svakoj ulici, na svakom trgu, za svakim stolom, u svakom krevetu koji ujedinjuje i nije rezervisana isključivo za njih, ali uglavnom je svojstvena ljudima koji se bespoštedno predaju drugima. Pritom, ne mislim samo na ljubav između emotivnih partnera, nego i na onu između prijatelja, familije... Nikad je nije bilo više, a ni manje. Oduvijek je jednako raspoređena, samo različito ispoljavana i na različite načine eksploatisana. Od eksploatacije jednog uzvišenog osjećanja treba bježati glavom bez obzira. Od ljubavi ne treba bježati. Ako vam to zvuči patetično, ne mari. I do patetike se mora uzdignuti.

GLAS: U knjizi se, kroz kritički osvrt, provlači gorka teza da se pjesnik još uvijek prepoznaje kao "siroti zabavljač masa u nedostatku skuplje dekoracije". Kako Vi vidite poziciju i ulogu pjesnika i pisca danas?

VULIĆ: Profesor Milošević je u recenziji ukazao na to da prost narod tako vidi pjesnika i ta njegova rečenica, iako tačna, prostom je narodu nerazumljiva. Dakle, tačno je da je pogled većine na pjesnika podozriv, ali ako zovemo pjesnikom svakoga ko piše pjesme, život bez pjesnika je nezamisliv. Pitanje je osjećaja, ukusa i trenutka u kojem čovjek osjeti potrebu za pjesmom da li će odabrani pjesnik biti neko od autora popularnih pjesama poput Envera Šadinlije, Marine Tucaković, Aldina Kurića, Laze Pajčina, Tome Zdravkovića ili neko od klasičnih pjesnika poput Vladislava Petkovića, Brane Petrovića, Nenada Grujičića, Ljubivoja Ršumovića, Ljubomira Simovića. Što se prozaista tiče, u nezavidnoj su poziciji. Malo smo tržište da bi pisac mogao da preživi isključivo od pisanja. Nema sistemskih rješenja poput dugoročnih stipendija, izdavači su nam mali i nemoćni, ali se bore, a imamo talentovanih pisaca kojima valja dati malo vjetra u leđa kako bi se posvetili stvaranju.

GLAS: Knjiga je objavljena u izdanju "Službenog glasnika" i nedavno ste održali promociju u Banjaluci. Kakvi su dalji planovi oko promocije i generalno oko književne karijere, iako živimo u vremenima nezahvalnim za planiranje?

VULIĆ: Zaposlenima iz Službenog glasnika sam zahvalan na trudu koji su uložili i vremenu koje su mi posvetili, kao i na promociji koju su organizovali. Pored urednika Steve Grabovca i direktora Lukića, posebno zahvaljujem na odnosu i uloženom trudu Danijeli Joksimović. Takva pažnja i odnos nije mala stvar za nevelikog stvaraoca. Što se daljih promotivnih aktivnosti tiče, planiram za sada promociju u Prijedoru i dogovaram promociju u Novom Gradu, ali mjerkam pravu priliku i pravi termin.

I dalje sam kuvar na privremenom književnom radu, tako da je budućnost maglovita i teško predvidljiva. Još bišćem po prošlosti, pišem novu knjigu, ali manjak vremena uslovljava završetak započetog. Biće, u svakom slučaju, nešto novo u malo kraćem vremenskom razmaku nego što je bio između prve i druge knjige; valjda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.