Knjiga starostavna

Istraživačima života i rada Petra Kočića nije nepoznata činjenica da je on suštinski bio autor jedne knjige.

U nedugom životu, ovaj pisac se književnom radu aktivno, stvaralački koncentrisano, nije uspio posvetiti ni čitavu jednu deceniju. Po paradoksalnoj zakonomjernosti svoje "željezne" sudbine, za ono što je bila njegova osnovna vokacija, on je "otkidao" od drugih važnih nacionalnih poslova. Uzaludno ga je Jovan Skerlić podsjećao da se ostavi politike i posveti spisateljskom daru. Još je jedna vatra snažno gorjela u ovome čovjeku "plamenih jezika". Čovjek i kad bi htio, ne bi mogao protiv sebe! U toj stvaralačkoj i pregalačkoj vatri, Kočić nije sagorio, kako su mnogi tumačili njegov život, on se ovjekovječio, odjenuo svoje djelo neugaslom svjetlošću. Šta drugo očekivati od onoga čiji maturski rad je nosio naslov "Srbinov poziv". Ovaj đački pisani sastav sugeriše dvije veoma važne značajke, dva ukrasa u životu velikog pisca: neupitnost srpskog nacionalnog osjećanja i življenje prema dužnostima kojima smo predodređeni. Poziv je predanjski glas koji obavezuje, zato je Kočić, koga s pravom u srbistici vide kao direktnog potomka najvećeg srpskog pjesnika, Petra Petrovića Njegoša, zavjetni pisac.

Izuzmu li se iz književnog opusa Petra Kočića članci i književnokritički napisi, poslanički govori i prepiska, on je odistinski autor jedne, obimom nevelike knjige. To je ova knjiga, koju predajemo čitaocima. Svi književni tekstovi našeg pisca su među njenim koricama. Svoje knjige, najbolje je naslovljavao sam Kočić. Tri zbirke pripovijedaka istovjetnim naslovom "S planine i ispod planine", te knjigu zapisa "Jauci sa Zmijanja".

Sabrane beletrističke tekstove klasika srpske pripovjedačke proze mi smo objedinili naslovom "Knjiga starostavna". Zato što je knjiga moćan simbol njegove cjeloživotne preokupiranosti snagom pisane riječi, a onda i zato što se u našoj usmenosti poklanjala velika pažnja pismenosti. Središnji glas koji odjekuje čitavim Kočićevim književnim svijetom je glas drevnosti, starostavnosti. On očeličava predačke poruke, njihov moral, postojanost, izdržljivost, nacionalnu pripadnost. I, što je najvažnije – jezik!

Kočić je dobro osjetio, manirom velikog pisca, da je snaga jednog naroda pohranjena u njegovom jeziku, pa su u piščevom jeziku, nimalo slučajno, zastupljeni različiti slojevi srpskog jezičkog pamćenja. Svome srpskom narodu Kočić je služio, služeći njegovom jeziku. Zato on u "Molitvi" moli Gospoda da mu podari jezik i riječi, kao neukrotivu snagu, ali ne za bilo koje riječi, već one koje će biti potvrđene životom. Samo te riječi plamte nesagorivom snagom sakralnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.