Foto: Promo
| Jelena Vukotić
Nagrada„Zlatna sova“ je za mene potvrda da sam napokon, budući da sam autor kome je fokus bio na pisanju kratke priče, stasala i prerasla kratku formu te da imam potencijala da čitaocima ponudim i jednu ozbiljnu proznu vrstu kakva je roman.
Rekla je ovo za Glas Srpske knjiženica Jelena Vukotić komentarišući koliko je pobjeda njenog rukopisa za roman "Gospođa Mara" na konkursu Zavode za udžbenike i nastavna sredstva istično Sarajevo za najbolji neobjavljeni roman u 2026. godini, bila podsticajna za njeno autorsko sazrijevanje. Žiri za nagradu "Zlatna sova" je posebno istakao "sugestivan i zavodljiv pripovjedni postupak ali kako talentovana umjetnica kaže da je svaki trenutak kada rukopis iz tišine radne sobe, konačno krene ka čitaocima, magičan za sebe.
Kretanje rukopisa u svet, zapravo je jedan magičan trenutak jer ni vi sami, ni izdavač ne može ni da zamisli koga će sve on tamo sresti i kakve će emocije i promišljanja izazvati, koga ćemo nadahnuti ili, ne daj Bože, razočarati, rekla je Vukotić
GLAS: Mara Branković je u našoj istoriografiji i kolektivnom pamćenju najčešće posmatrana (ili bolje rečeno nije posmatrana) kroz prizmu svog oca kneza Lazara, supruga Vuka Brankovića i brata despota Stefana. Koliko Vas je to privuklo baš njenoj životnoj priči i šta je bio presudni okidač da njenu tihu sudbinu stavite u samo središte romana?
VUKOTIĆ: Mara nije žena iz senke, ili barem to nije onoliko koliko se očekuje, ona jeste isprva prepoznata pre svega kroz muškarce koji je okružuju ali kad ostane sama, kad više nema Vuka, njenog supruga, ni oca, a brat je na suprostavljenoj strani ona se pokazuje u svetlu sjajne, stamene žene koja, postajući stub svoje kuće, ulazi u svet muškaraca i u tom svetu dobija potvrdu.
GLAS: Ističete da "Gospođa Mara" nije istoriografski rad, ali da ste svim istorijskim ličnostima pristupili autentično, proučavajući i svakodnevni, privatni život srednjovjekovne Srbije. Gdje ste za sebe povukli granicu do koje seže dokument, a odakle počinje sloboda književne imaginacije, posebno kada je riječ o osvjetljavanju unutrašnjeg svijeta Vaših junaka?
VUKOTIĆ: Svaka intimna misao, svaki damar duše pre svega moje glavne junakinje, svaka misao koja nije vezana za politiku produkt su moje lične procene i iskustva kako bi se žena mogla osećati u određenim situacijama. Čovek je promenio stil života, uslove u kojima živi ali ono u nama: osećanja, htenja, očekivanja, strahovi nisu se menjali ma koliko se naš svet razvijao.
GLAS: Čitaoce posebno fascinira izuzetna preciznost Vaše rečenice – u relativno sažetom obimu romana uspjeli ste da obuhvatite čitavu epohu, složene porodične sukobe i duboke intimne lomove, bez ijedne suvišne riječi. Koliko je rada, brušenja i odricanja od viška teksta bilo potrebno da biste postigli takvu gustinu izraza?
VUKOTIĆ: Na romanu sam radila dugo, ili se možda meni to čini kao dug period i nekome bi moglo biti smešno da čuje da je roman nastajao dve godine, ali sam ja na tekstu „Gospođe Mare“ radila svakodnevno. U svako doba sam znala gde su manjkavosti, gde sam preterala. Neretko su me budila iz sna rešenja za delove koji su mi u trenutku zadavali poteškoće. Najvažnije je da u toku procesa nisam bila usamljena, oko mene su bili ljudi od zanata i moje je bilo da se oslobodim sujete, što čini mi se piscima ni malo nije lako, i budem otvorena za sugestije.
GLAS: Najpotresnije stranice romana tiču se rascjepa između Brankovića i Lazarevića nakon Kosovskog boja, gdje je Mara rastrgnuta između sopstvene porodice i doma u koji je udata. Smatrate li da je upravo ta dilema, šta ostaje od žene kada pripada svima i ispunjava tuđa očekivanja, a na kraju ostane sama, ono što ovaj roman čini duboko savremenim, jer djeluje da se neke stvari sporo mjenjaju kada je u pitanju sudbina žene, majke, kćerke, posebno u društvenom kontekstu?
VUKOTIĆ: Žena mora da zna da ima utočište, da u trenutku najveće nesreće može da pogleda ka roditeljskom domu. Na žalost nije se mnogo promenilo. I danas imamo slučajeve da je žena predata negde tamo i njeno pripadanje je pomereno. „Kćer je tuđa kuća“ čućete i danas i to ne u ruralnim područjima, već na mestima gde ne biste ni sanjali da se neguje takvo uverenje.
Zato ja zatvaram roman rečenicom „Kćeri su život koji poklanjamo drugima“ koja sugeriše žensku snagu s jedne strane, a s druge jasno govori da smo nekome poklonili najveći od svih darova i time potvrđujemo ne samo vrednost žene nego i snagu primarne porodice iz koje ta žena potiče.

GLAS: U Vašem prikazu Vuk Branković nije samo kontroverzna figura iz epske tradicije i udžbenika, već čovjek koga upoznajemo kroz Marino sjećanje i ljubav, baš kao što i bol za izgubljenim sinom Lazarom nadilazi vijekove. Koliko je za Vas kao pisca važno da književnost vrati ljudsku, ranjivu dimenziju ličnostima koje je istorija pretvorila u puke simbole ili mitove?
VUKOTIĆ: Nadam se da neću preterati ako kažem da je humanizacija, jer mitologiziranje istorijskih ličnosti, pa još nastajanje njihove epske biografije, doživljavam kao vid dehumanizacije, nužna kada književnost progovori o ličnosti koju istorija i legenda pamte na određeni način.
Vuk Branković je kroz književnost, ne samo kroz moj roman, već kroz nekolika ostvarenja u kojima je epizodni lik ili čak protagonista, rehabilitovan. Možemo da ga vidimo pre svega kao biće sa svim vrlinama i manama koje su nam kao ljudskim bićima date i takav nam postaje blizak, a kad se zbližimo s nekim ko je na određenom pijedestalu ili, kao što je ovde slučaj, pod stalnom sumnjom i procenjivanjem onda lakše razumemo život i okolnosti epohe i shvatamo koliko je svet nijansiran i da je crno-bela perspektiva isprazna i naporna.
GLAS: U romanu vješto kombinujete spoljašnju perspektivu trećeg lica sa intimnim glasom prvog lica, gdje ostarjela Mara u tišini manastirske kelije ponovo proživljava svoj život. Zašto Vam je baš taj dvostruki ugao pripovijedanja bio neophodan da biste dočarali njenu unutrašnju borbu?
VUKOTIĆ: Lično verujem da niko na ovom svetu ne može da prenese nekom drugom kako se ja osećam čak i ako mu sve do detalja poverim. Iz tog uverenja započeta je priča u prvom licu. Mara je morala da ima glas, da nam sama predoči svoje strahove, sumnje, tuge, ali i radosti i ushićenja. Sa druge strane sve što se tiče, volim da kažem, muških poslova bojevi, politika, okupljanja moglo je da bude predstavljeno kroz vizuru, tačku gledišta, pripovedača.
GLAS: Čak i epizodni junaci u Vašem romanu, poput dubrovačkog trgovca Nikola, imaju jasno izgrađen karakter i svrhu, bez osjećaja da su tu samo da popune prostor. Kako izgleda Vaš stvaralački proces kada gradite likove i šta za Vas, u širem smislu, predstavlja suštinu dobre književnosti danas?
VUKOTIĆ: Glavnim likovima, prirodno, posvećujem mnogo pažnje. Zavirujem im pod kožu, analiziram ih, posmatram, vrednujem. S njima sam, što bi rekli, „smrtno ozbiljna“ zato volim trenutke kada scena zahteva epizodni lik. Oni mi služe da se razonodim, zabave me. Oni su neretko harizmatični, specifični, neočekivani.
Suština književnosti, ne samo danas, već rekla bih oduvek je priča, dobra, originalna priča nakon koje će čitalac ostati neko vreme u tišini.
GLAS: Roman je jako lijepo primljen od čitaoca ali i kritike, znamo da živimo u nezahvalnom vremenu za planove, ali kakvi su dalji planovi oko promocije romana ali i samog pisanja?
VUKOTIĆ: Kad su u pitanju promocije romana sebe bih nazvala hiperaktivnim piscem. Intenzivno radim na promovisanju romana i druženju sa čitaocima. U narednom periodu imam jedan značajan talas predstavljanja "Gospođe Mare" i veoma se radujem svim prilikama koje su mi pružene. A ako Bog da sledeće godine možda baš na ovom mestu budemo govorili o novoj knjizi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike