Jelena Lengold, književnica, za “Glas Srpske”: Govoriti o ljudskoj patnji danas je sramota

Milanka Mitrić
Jelena Lengold, književnica, za “Glas Srpske”: Govoriti o ljudskoj patnji danas je sramota

Čini mi se da je upravo ljudska patnja najveći tabu današnjeg vremena. Nije poželjno biti nesrećan, zbunjen i nesnađen. Od ljudi se danas očekuje da lako i efikasno prevazilaze sve svoje traume, da budu praktični i da ne podležu emocijama.

Svi znamo da je to praktično nemoguće za normalnog čoveka. I tako će vam danas čak i neki neznanac lako prepričati bilo kakvu pikanteriju iz svog života, ali će najčešće da sakrije svaku svoju tugu, jer tuga je ono što je proglašeno za sramotu. To je već na korak od surovog, obezljuđenog čovečanstva.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Jelena Lengold. Ona je jedna od učesnica ovogodišnjeg Festivala književnosti “Imperativ” koji će biti održan od 30. maja do 3. juna u Banskom dvoru Kulturnom centru, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. Promocija njenog stvaralaštva biće održana 31. maja u 18 časova u crvenom salonu Banskog dvora.

GLAS: Kroz roman “Odustajanje”, između ostalog, pratite potiskivanje emocija kroz različita životna doba. Često je to vezano za mentalitet našeg naroda - ućutkuju nas odmalena, pa i dalje kroz život, uvijek neko ćutanje. Koliko ste dopustili sebi da progovorite u ovom djelu?

LENGOLD: Junakinju mog romana odlikuje upravo to ćutanje, dobro ste to primetili. Najveću i najtežu svoju tajnu ona ne govori nikome, nikada se ne otvara, i zbog toga je kroz čitav život prati ta odvojenost od sveta. Umesto bliskosti, ona stvara neki svoj izmaštani svet i od njega pravi alternativni prostor slobode. Uostalom, sloboda i jeste jedan apstraktni pojam i za različite ljude ona ima različito značenje. U tom smislu, moglo bi se reći da se ovaj roman, između ostalog, bavi upravo nekom vrstom paralelne, izmaštane slobode.

GLAS: Nalazimo se u turobnoj fazi sveopšteg propadanja čovječanstva, u svakom smislu. Gdje vidite izlaz, na individualnom nivou?

LENGOLD: To je nešto što niko ne zna. Možemo samo da nagađamo u kom pravcu će čovečanstvo da ide. Ako bi trebalo da nagađam, moja bi “proročanstva” išla u sledećem pravcu: još neko vreme će potrajati ova opšta dehumanizacija, verovatno još neku stotinu godina, a onda - ja verujem - doći će neka renesansa kada će ljudi napredovati i kada će se vrednosni kriterijumi promeniti, kada će čovekov duhovni razvoj biti centar, a ne zgrtanje novca. Možda je naivno, ali zaista verujem u takvu viziju budućnosti iako znam da to neću doživeti.

GLAS: Koliko sama umjetnost, na svjetskom nivou, može da utiče na individue, može li i dalje da pokreće važne promjene, i kod onih koji najviše poriču loše stanje? Jesmo li odustali?

LENGOLD: Uloga umetnosti nije da pravi bilo kakve promene u svetu. Niti da daje odgovore na velika pitanja čovečanstva. Umetnost postoji po sebi i nema nikakav zadatak, u smislu angažovanosti. To nije njen posao. A da li smo odustali? Sigurna sam da nismo. Nije u prirodi čovečanstva da odustaje. Čovečanstvo nije odustajalo ni u mnogo težim situacijama. Čovečanstvo uvek ide napred, čak i kad nam se čini da nazaduje.

GLAS: Koliko je štetna hiperprodukcija knjiga? Uspije li, na kraju krajeva, kvalitet da ispliva na površinu?

LENGOLD: Nedavno sam videla podatak da otprilike 20 odsto ljudi u civilizovanom svetu čita knjige. Dakle, četiri petine ljudi javno priznaju da uopšte nikad ništa ne čitaju. Ako znamo to - onda nema loše knjige, nema nepotrebne knjige. Svaka knjiga je dobra, samo dok se čita. Ako neko i pročita neku lakšu literaturu, tu uvek postoji šansa da posle te knjige zaluta i u područje dobre književnosti.

GLAS: Nedavno ste dobili nagradu za književnost i prevođenje. Koliko ta ili bilo koja druga nagrada može da bude inspirativna za dalje stvaranje i ima li uticaja na to? Mislite li da su dodjele pravedne?

LENGOLD: Nagrade su uvek plod nekoliko subjektivnih mišljenja i u tom smislu ne postoji savršeno objektivna književna nagrada. Ne treba se ljutiti na žirije, to nije ni inteligentno ni dostojanstveno. I sama sam više puta bila član književnih žirija i znam koliko je to težak posao. S druge strane, kad čovek dobije neku značajnu nagradu, to sasvim sigurno predstavlja veliki podstrek, a neretko je i finansijski značajno za pisca, jer se od književnosti prilično bedno zarađuje.

GLAS: Mislite li da postojanje festivala kao što je “Imperativ” može da poboljša i približi književnost i književnike na jedinstven način i da li nam je potrebno više manifestacija u slavu umjetnosti?

LENGOLD: Koliko sam ja primetila, na našim prostorima postoji mnogo književnih manifestacija i uopšte promocija knjiga, što je zapanjujuće ako uzmemo u obzir koliko su nam svima mizerni budžeti za kulturu. Ono što vidim kao problem to je koliko ljudi dolazi na ove književne večeri. Najčešće ih nema mnogo. Neretko pisac potegne nekoliko stotina kilometara i onda čita u polupraznoj sali. To je ono na čemu bi trebalo raditi, nekakav marketing, neko sistematsko promovisanje književnosti kao poželjnog načina da neki čovek provede jedno svoje veče. To je svakako mnogo razumnije nego da veče provedete ispred televizora slušajući vesti, koje vas uglavnom obmanjuju, vređaju i uzrujavaju.

Mladi autori

 

GLAS: Postoje li neki mladi autori u regionu koje biste po kvalitetu mogli da izdvojite, a možda još nisu dobili pažnju javnosti kakvu zaslužuju?

LENGOLD: Ima ih mnogo, samo ja nisam sigurna da dovoljno poznajem književnu scenu izvan Srbije kad su u pitanju još neafirmisani autori. Među mlađim autorima u Srbiji, jedan od onih za koje verujem da će napraviti značajno ime je Darko Tuševljaković. On se, inače, rodio u Zenici, imao je neobičnu biografsku priču jer je njegovo detinjstvo prošlo u ratnim godinama, u mešovitoj porodici, i sada živi i piše u Beogradu. Preporučujem vam da čitate njegove romane i priče!

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana