Draško Sikimić, književnik, za “Glas Srpske”: Otuđenjem bismo se oteli kolektivnoj nesvijesti

Milanka Mitrić, Foto: Radovan Dangubić
Foto: Radovan Dangubić

Roman je naslikan kao široki pejzaž, razvučen na petogodišnji period u životu glavnog junaka, sa fokusom na određene događaje, ili ekskluzivnim uvidom u nekoliko njegovih životnih situacija. U njih sam pokušao da “sakrijem” što više današnjeg života, mada život sam se sakrivao u priču. Neke stvari iz romana i sam tek otkrivam čitajući ga iznova. Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Draško Sikimić, čiji roman “Čvor na omči” će biti promovisan u četvrtak u crvenom salonu Banskog dvora. Razgovor sa autorom, koji organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” počeće u 19 časova, a vodiće ga književnik Stevo Grabovac.

 

- Na početku je postojala ideja o ljubavnoj priči, ali onda sam morao, pišući je, da sebe uvjerim da je vrijedna pisanja. Moglo se desiti i da se razuvjerim, što često zna biti slučaj, posebno u pisanju poezije - na pola pjesme čovjek shvati da ne treba da je piše - dodaje Sikimić.

GLAS: Ko je Vuk, glavni junak Vašeg romana?

SIKIMIĆ: Vuk je jedan od “uhapšenih ljudi”. Ima taj citat na početku romana, Emil Sioran kaže: “Istinu govoreći, ne živim van vremena, ali živim, govoreći metafizički a ne istorijski, kao uhapšen čovek. Za mene ne postoji nikakav izlaz, jer nema smisla da odstoji izlaz.” Vuk ne pokušava da “nađe izlaz” u svom životu, samo rješava situacije kako mu koja naiđe. Konobar je, i zatim to više nije. U nekom momentu shvata da je nesreća zbog koje je ostao bez posla možda oslobađajući momenat koji mu daje mogućnost da konačno “nađe sebe”. Šta je, u stvari, “uhapsilo” Vuka? Omča vremena u kome živi i omča njegovog života. On je jedan mogući čovjek u gradu u kome živim. Otuđen je od svega, osim, čini se, samog sebe, ali osuđen je na odnos sa drugima. Ili je osuđen na samog sebe? Možda je odgovor u romanu.

 GLAS: Koliko sebe i svoje priče ste unijeli u djelo?

SIKIMIĆ: Sve je ovo “moja priča”, sve sam proživio, ali ako me pitate koliko toga se stvarno dogodilo, to nije važno, reći ću samo da nije sve. Čovjek koji piše gotovo uvijek unese cijelog sebe u tekst na kome radi, to je potrebno da bi priča bila uvjerljiva i vrijedna štampanja, pa onda i čitanja. U svoje priče unosim i druge ljude, one koje sam u stanju da “uzmem”.

 GLAS: Šta biste rekli, kakva muka natjera ili navede čovjeka da počne da se bavi pisanjem?

SIKIMIĆ: Mnogi pisci su počeli tako što su to željeli da budu, jer “pišu od malena”, ili zato što su im roditelji na neki način vezani za književnost. Kod mene ništa nije tako. Najpoštenije bi bilo da kažem da sam počeo da pišem zato što ne znam (ili ne mogu) ništa drugo da radim. Slučajno sam saznao da mi ne ide loše, pa sam odlučio da pokušam, a onda sam to i zavolio. Muka koju ovdje pominjemo je sami život, a pisanje je  jedan od načina da se preživi.

GLAS: Da li autor u svojim djelima mora da bude potpuno iskren, ogoljen bez zadrške od emocija i iskaza?

SIKIMIĆ: Mora da bude iskren i pošten. Važno je razumijevanje vanjskih i unutrašnjih događanja, i umijeće izražavanja. Kad kažem da pisac mora da bude “pošten”, mislim na to da njegova ambicija mora da bude u skladu s njegovim sposobnostima, ili tek malo iznad njih, radi napretka. Ako ambicija prevazilazi realne mogućnosti pisca, onda dolazi do “proklizavanja” koji su lako uočljivi u tekstu.

GLAS: Mislite li da su književnici i svi umjetnici uopšte danas dovoljno hrabri u progovaranju o suštinskim temama u djelima koja stvaraju?

SIKIMIĆ: “Hrabrost” je ili precijenjena, ili je pogrešno percipirana. Iznad hrabrosti uvijek treba da bude umijeće. Danas imamo previše hrabrih ljudi u svim oblastima. Mnogi se busaju u prsa da su “hrabri” jer “progovaraju o nečemu”, ali iza toga se često krije ambicija i želja da ih  prepoznamo kao hrabre. Tu je hrabrost sama sebi cilj. Umijeće je iznad svega. Malo je pisaca koji “smiju” da pišu o ratu i svim dešavanjima vezanim za ratove, a kod nas imamo sasvim suprotnu situaciju. Ne može svako dobro da piše o, recimo, pravima žena, o diskriminaciji, i svim sličnim važnim temama. Kad “pogrešan čovjek” uzme da se bavi nekom temom samo zato što je to danas “hrabrost”, često dobijamo negativan efekat, a uzrok tome je nedostatak umijeća da se na pravi način iznese zahtjevna tema. Hrabro je odustati od nečega i pustiti da to radi neko ko je bolji od tebe.

GLAS: Koliko smo danas otuđeni od sebe i od svijeta? Šta dobro ili loše to donosi individualcu, ali i cjelokupnom društvu?

SIKIMIĆ: Otuđeni smo od svega važnog, jer ovo je vrijeme bavljenja politikom i raznim aktivizmima, a najviše od svega ovo je vrijeme “imanja stava”. Ne znam koliko će proći vremena prije nego shvatimo da je sve to pogrešno. Čovječanstvo je uvijek bilo u tome, ali danas je to, tehnološkim napretkom, toliko umasovljeno da se izgubila svaka moguća (samo)kontrola. Ja priželjkujem otuđenje, to bi onda značilo da se ljudi otimaju ovoj kolektivnoj nesvijesti i da odustaju od mijenjanja svijeta na dnevnom nivou. Ako odstoji individualizam koji pominjemo, onda je potpuno površan. Kada bi se ljudi zaista otuđili, imali bi vremena da sazru kao ličnosti, i onda bi odstojala realna mogućnost da se od stabilnih individua stvori odgovorniji kolektiv, društvo ljudi koji, kada izađu na neki protest, neće prvo reći: “Vidite koliko nas je!” U tome se ogleda sva naša slabost.

GLAS: Da li ljubav može da spasi svijet (ili ga manje-više uvijek spašava)?

SIKIMIĆ: Ništa ne može da spasi svijet. Zato je i zanimljivo živjeti. Možemo samo da se smijemo u lice toj nezaustavljivoj propasti, a usput ako nekoga volimo, to je samo propadanje u velikom stilu.

POEZIJA I PROZA

GLAS: Kako ste odlučili da načinite taj korak prelaza iz poezije u prozu?

SIKIMIĆ: Nema odluke. Prirodan slijed događaja. Možda sam od početka bio u oboje, samo je roman izašao četiri godine kasnije. Nedavno mi je jedan dobar pjesnik rekao da mi mnogo bolje ide proza, i povjerovao sam mu sasvim. Međutim, ja i dalje ne znam “u čemu” ću se probuditi nekog sljedećeg jutra.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana