Čitajmo Desanku, nenadmašnu srpsku poetesu
BANjALUKA - Sada kada je postalo jasno da od realizacije nauma da se iz školskih programa u Srbiji izostavi djelo znamenite srpske pjesnikinje Desanke Maksimović neće biti ništa, zdravorazumskim ljudima, koji su završili bilo koji stadijum školovanja (da ne pominjem stručnu i kulturnu javnost koja je osudila i obesmislila ovakav pokušaj!), preostalo je samo da se čude i pitaju da li je i tako nešto moguće.
Kako od čuđenja nema nikakve koristi i kako ljudi iz struke imaju odgovornost i obavezu da se oglase povodom ovakvih pokušaja (moram naglasiti sumanutih!), držimo da je ovim povodom suvislo postaviti nekoliko načelnih pitanja koja se tiču odnosa prema nacionalnom identitetu, dvovjekovnoj sudbini srpskog jezika, književnoj i kulturnoj tradiciji, kulturnoj politici i strategiji, kao i o nekim zabrinjavajućim etnopsihološkim indikatorima.
Očigledno je da se radi o neskrivenom pokušaju izmjene nacionalne svijesti, neskrivenom zato što se pokušalo iz nacionalnog pamćenja istisnuti jedno od kapitalnih djela nacionalne literature, ali i pjesnikinja koja je bila i ostala metonimijska figura najplemenitijih svojstava srpskog nacionalnog bića. Treba znati da se te strategije sprovode već više od dva vijeka u srpskoj kulturnoj politici i da su one nanosile ogromnu štetu srpskoj kulturi. Dovoljno je samo pomenuti učestala preimenovanja srpskog jezika, na koja više niko i ne reaguje, pa da se ukaže na praksu koja nije zabilježena nigdje i nikad. Za ovu priliku navodimo samo još jedan izrazit primjer. Iz edicije “Srpska književnost u sto knjiga”, koja je više od pola vijeka oblikovala kulturnoistorijsku svijest srpskog naroda, izostavljena je dubrovačka književnost, jedan od najvažnijih i najznačajnijih segmenata srpske književne i duhovne baštine. Najzad, danas je valjda i najdobronamjernijem pripadniku srpskog naroda jasno da nakon trideset godina patriotskih tirada, u srpskim državama, pod (nadajmo se) srpskom vlašću, niko ozbiljno nije bio namjeran da srpskom ćiriličnom pismu izbori ravnopravan status, i da je sve što je na tom planu (ne)činjeno bio trivijalni marketing, jeftini (plitkoumni) patriotizam koji je Jovan Sterija Popović ismijao i razobličio u svojim znamenitim “Rodoljupcima” prije 170 godina. Nevolja je u tome što se loše matrice kod nas neprestano ponavljaju, a njihova razorna dejstva bivaju očiglednija. No, da čitaoce više ne opterećujemo ovom sumornom evidencijom, za navođenje sličnih primjera nije dovoljan ovaj osvrt već čitavi feljtoni! Postavimo, najzad, nekolika pitanja?
Ko su kod nas stručnjaci koji rade po agencijama, zavodima i ministarstvima, koji odlučuju o ovoj problematici? Ko je i kada postavio pitanje njihove kompetentnosti i znanja? Kako je moguće da ministri nauke, kulture i obrazovanja postaju oni koji nemaju nikakvog iskustva u ovim, za svaku zemlju i svaki narod, ponajvažnijim resorima? Kako je moguće da njihove suvereno izložene reformatorske zahvate (neznalice obožavaju da reformišu!) niko iz akademske i intelektualne javnosti kritički ne razmatra i obesmišljava? Kako je moguće da u politikama naših vlasti, već trideset godina, problemi pripadajući ovim temeljnim oblastima nemaju praktično nikakav značaj? Svi svjedočimo, istina nijemo, da su resori kao što su nauka, obrazovanje i kultura predmet potkusurivanja političkih partija! Ako sve ovo znamo, onda možemo samo da citiramo Andrića koji je govorio: Ničemu se ne čudi, svačemu se nadaj, i da već utrnuli od kojekakvih eksperimenata, čekamo nove reformatorske kreacije. I, naravno, da čitamo Desanku, nenadmašnu srpsku poetesu i božijeg čovjeka.
Ako sam tačno zapamtio, sporni prijedlog reforme školskih programa u Srbiji je Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, što je već po svome nazivu krajnje upitna instanca, najprije što se tiče naziva, a onda i nakon pokušaja kakav je ovaj o kome govorimo! Mi smo majstori unapređenja i reformisanja, čiji rezultat bude da dospijemo do tačke koja je, kako Matija Bećković duhovito primjećuje, znatno iza početne pozicije! Strah me samo da će ovaj i slični poduhvati, kroz dvadeset godina, proći bez ikakvog protivljenja i osporavanja, kada, još uvijek, nacionalno ukorijenjenu srpsku nacionalnu elitu smijene duhovno rastemeljeni bolonjci, pa još, ne daj blagi i dobri Bože, oni što će škole završavati na daljinu, putem, što se netačno već mjesecima ponavlja kod nas, virtuelne nastave. E, onda će vrag đavolu doći u svatove, što bi rekao veliki Njegoš, nad kojim je već djelimično sproveden reformatorski eksperiment sličan onome koji je sada bio namijenjen Desanki Maksimović.
(Za “Glas Srpske” piše profesor Duško Pevulja)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
