Svijet se oprašta od legendarnog glumca Džina Hekmana

LOS ANĐELES- Gubitak velikog umjetnika uvijek je razlog i za žalost i za slavlje. Džin Hekman je bio sjajan glumac, inspirativan i veličanstven u svom radu i složenosti. Žalim za njegovim gubitkom i slavim njegovo postojanje i doprinos.

Ovim riječima se režiser Frenis Ford Kopola oprostio od glumca sa kojim je snimio remek-djelo "Prisluškivanje", legendarne holivudske zvijezde i oskarovca Džina Hekmana. Naime, slavni glumac i njegova supruga Betsi Arakava pronađeni su mrtvi u svojoj kući u gradu Santa Feu Nju Meksiku u srijedu uveče.Par, koji je bio u braku od 1991. godine, pronađen je pored svog mrtvog psa, a šerif okruga Santa Fe Adan Mendoza nije naveo uzrok smrti, navodeći samo da ne postoje tragovi nasilja. Trostruki dobitnik "Oskara" napunio je 95 godina krajem januara. Posljednje dvije decenije živio je daleko od očiju javnosti, jer nije glumio od 2004. godine, kada se povukao iz svijeta filma i živio sa drugom suprugom u Sante Feu daleko od Holivuda.

Društvene mreže su preplavljene porukama opraštanja, kako njegovih poštovalaca, tako i slavnih ličnosti.

"Nikad neće biti drugog glumca poput njega. Apsolutni gigant filma". "Tragične vijesti o smrti legendarnog glumca. Nikada nisam propustio film u kojem je glumio. I toliko sam ih gledao iznova i iznova. Odabrao je sjajne scenarije i dao još bolja izvođenja. Komediju, akciju, dramu uradio je sve. Jedna era je završila. Počivaj u miru", samo je dio poruka koje su propratile tragičnu vijest.

Kao glumac prvi put je bio u centru pažnje kada je 1967. glumio u filmu "Boni i Klajd",a potom je glumio u nizu omiljenih filmova kao što su "Supermen", "Francuska veza", "Prisluškivanje" i brojnim drugim rolama koji su ga pretvorili u globalnu zvijezdu i jednog od najcjenjenijih glumaca u Holivudu. Pripadnik takozvane linije ličnosti u glumi u većini svojih filmova glumio je uglavnom samog sebe, bez velikih metodskih ulaženja u karaktere, ali je rezultat svaki put bio fascinantan, bez obzira na žanrovsku formu filmova.

Kao mlad glumac nije imao prodorne plave oči ili isklesanu vilicu kao Voren Biti ili Robert Redford, ali njegov put do holivudske legende započeo je kao karakterni glumac, koji može odglumiti sve. Neko ko je poznavao svoj zanat do savršenstvai neko ko je svaki film s lakoćom prilagođavao samom sebi. Kada ste željeli da glumac igra nekog strašnog, sposobnog da bude i svirep i nasilan, napet i emotivan, opasan ili simpatičanDžin Hekman je bio taj glumac. Režiser Alan Parker sa kojim je sarađivao u filmu "Misisipi u plamenu" definisao je Hekmana kao filmskog glumca ekonomičnog i efikasnog.

- Briljantnost Džina Hekmana je u tome što može da gleda scenu i da može da presiječe ono što je neophodno i to čini sa izuzetnom ekonomičnosti, on je suštinski filmski glumac. Nikada nije upadljiv , ali je uvijek u pravu - rekao je Parker.

Rođen je kao Judžin Alen Hekman u San Bernardinu (Kalifornija), od oca Judžina Ezre Hekmana i majke Lajde Grej. Roditelji su se razveli dok je još bio dječak pa se često selio, dok na kraju nije dospio u Danvil (Ilinoj), gdje je živio sa svojom bakom Bitris. Majka mu je nastradala u požaru 1962. godine,a sa 16 godina napušta kuću i pridružuje se američkim marincima, gdje je služio tri godine kao radio-operater. Nakon odsluženja seli se u Njujork, gdje je radio nekoliko poslova prije nego što će se upisati na Univerzitet u Ilinoisu, gdje sa 30 godina ulazi u svijet glume. Upisuje se na Pasadena plejhaus u Kaliforniji, gdje je upoznao Dastina Hofmana sa kojim je ostao dobar prijatelj. Kasnije se seli u Njujork, gdje su mu bili cimeri Robert Duval i Dastin Hofman.

Na početku je igrao nekoliko predstava van Brodveja, da bi 1964. godine dobio ponudu da igra i na Brodveju. Poslije pozorišnih predstava počinje da igra i na filmu. Njegov prvi film je bio "Lilit" u kojem je igrao sa Vorenom Bitijem. Poslije toga igra Baka Baroua u filmu "Boni i Klajd" i za tu ulogu dobija "Oskara" kao najbolji sporedni glumac. Drugu nominaciju dobija za dramu "Nikad nisam pjevao za svog oca" (1970), gdje je igrao sredovječnog profesora koledža, koji se bori da odbaci sjenku svog dominantnog, ostarjelog oca. Urbani film o odnosu oca i sina opterećen optužbama i napuštanjem, a njegov vrhunac nije pucnjava, već dva muškarca koji okrivljuju jedan drugog. Godinu kasnije igra policajaca Popaja Dojla u filmu "Francuska veza"(1971) režisera Vilijema Fridkina, za koga je nagrađen "Oskarom" kao najbolji glavni glumac.

Da bude zanimljivije Fridkin je odbacio Hekmanakao loš izbor za tu ulogu, a dvojica policajaca konsultanta na čijem je stvarnom slučaju zasnovan film mislili su da je potpuno pogriješio. Samo snimanje je bilo obilježeno sukobima Fidkina i Hekmana, koji je mrzio neobavezni rasizam i nihilizam svog lika.Ono što je Hekman tražio, kako je rekao njegov kolega Roj Šreder, bio je način da Dojla učini čovjekom, da od Dojlanapravi potpuni lik, a ne užasan stereotip. Fridkinova spremnost da dozvoli glumcima da improvizuju svoj dijalog pomogla je da Hekman pronađe pravu crtu karaktera i kako je produkcija odmicala, Popaj Dojl postao je nepredvidljivi pandurski tornado sa prljavim ustima, dostojan za "Oskara".

Nakon ove role koja je bila tektonski potres u Holivudu tog vremena, sva su mu vrata bila otvorena, što je on koristio za nevjerovatan niz rola od blokbastera poput "Posejdonova avantura""Supermena" i "Supermena 2", policijskih trilera poput "Misisipi u plamenu" i "Uski prolaz" ili vesterna poput "Neoprošteno"," Džeronimo" i "Brzi i mrtvi" do komedija poput filma "Kraljevski Tenenbaumovi",sportskih drama "Rezerve" ili trilera "Apsolutna moć", "Grimizna plima", "Državni neprijatelj" i mnogih drugih filmova.

Na samo vrhuncu karijere jednako poštovan od struke i publike,nagrađen "Zlatnim globusom" 2003. godine za političku satiru "Dobrodošli u Mosport",on je2004, na opšte iznenađenje, objavio da je završio s glumom. Spakovao je svoje stvari, otišao iz Los Anđelesa u tišinu Novog Meksika i nikada se nije osvrnuo. Neki su u početku mislili da je šokantna odluka imala veze s njegovim brakom, ali je navodno gluma postala previše stresna za njegove zdravlje zbog problema sa srcem pa je u dogovoru sa porodicom spakovao kofere i otišao iz Holivuda u jednom pravcu.

On sam je za "Rojters" rekao:"Nisam održao konferenciju za štampu na kojoj bih najavio povlačenje, ali da, neću više djelovati. Rečeno mi je da to ne govorim u posljednjih nekoliko godina, u slučaju da se pojavi neki stvarno divan film, ali zaista ne želim to više raditi". Takođe u jednom od rijetkih intervjua, nakon penzionisanja objasnio je i svoju strast za pisanjem romana.

- Zapravo mi se sviđa usamljenost. To je na neki način slično glumi, ali je privatnije i osjećam da imam više kontrole nad onim što pokušavam reći i učiniti. Uvijek postoji kompromis u glumi i na filmu, radiš sa toliko ljudi i svi imaju svoje mišljenje. Ne znam da mi se to više sviđa od glume, jednostavno je drugačije. Smatram da je to opuštajuće i utješno - rekao je Hekman.

Kako je lično tvrdio on nije izgledao kao filmska zvijezda na ekranu, niti je sebe smatrao zvijezdom, već samo glumcem, čovjekom od zanata. Ima relativno malo intervjua u njegovoj karijeri i još manje publiciteta u stilu slavnih i bogatih. Iza njega su ostala dva braka, troje djece, brojne nagrade i stotinu filmova, od kojih svaki nije bio odličan, ali ni u jednom od njih nema lošeg nastupa čovjeka koji je bio glumac i ništa više niti manje od toga.

HANIBAL

Zanimljivo je da je krajem osamdesetih Hekman kupio prava na jedan čuveni kriminalistički roman.

Želio je da ga adaptira,bio je nevjerovatno filmski napisan, a film mu se vrtio u glavi dok ga je čitao. Govorio je i o režiji,a možda čak i igranju centralne uloge. Ali na molbu porodice da odustane zbog previše nasilja odustao je prije nego što je završen prvi nacrt scenarija. To će na kraju postati "Kada jaganjci utihnu" (1991). Šta je Hekman mogao donijeti ulozi Hanibala Lektora možemo samo zamišljati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.