Sara Radusinović: Film je čista ljubav, koja liči na mazohizam

BANjALUKA - Da, definitivno to nije najpopularnija tema i čini mi se da je, posebno za mlađe autore, generalno teško razumjeti kroz šta prolaze ljudi koji su dvadeset ili trideset godina stariji od nas.

Rekla je ovo za “Glas” rediteljka Sara Radusinović komentarišući zašto se u svom novom filmu “Srećni praznici, Olga” bavi temom  zrelih godina u životu jedne žene, koja se žrtvovala za druge, gubeći sebe, što, mora se donekle priznati, nije baš čest motiv u kinematografiji.

Jedna od talentovanijih rediteljki mlađe generacije ističe da je kroz poslove koje je ranije radila često dolazila u kontakt s ljudima različitih generacija te ih je i te kako analizirala.

- Kroz poslove koje sam ranije radila često sam dolazila u kontakt s ljudima različitih generacija i dosta sam ih posmatrala i analizirala. To je vjerovatno bila kombinacija radoznalosti i ličnog preispitivanja - kakva ću ja biti u tim godinama. Čini mi se da sam dosta rano počela razmišljati o starenju (što je, iskreno, prilično ružna riječ) i svemu što ono sa sobom nosi, a to je kasnije i rezultiralo mojim interesovanjem za ovu tematiku. Naravno, daleko od toga da slične teme već nisu obrađivane (“Žan Dilman” režiserke Šantal Akerman ili “Ali: Strah izjeda dušu”  Rajnera Vernera Fasbindera su samo neki od primjera), ali filmova koji se time bave generalno nema mnogo, naročito na našim prostorima.

GLAS: Kada se pojavila prva ideja o zamisli da se napravi ova priča i koliko je trebalo da se ona pretvori u scenario, okupi vrsna ekipa saradnika, a potom stvori i konkretan filmski materijal? 

RADUSINOVIĆ: Iz ove perspektive nemam sasvim jasnu sliku o tome kada i kako se tačno rodila inspiracija za priču. Znam da sam prvu verziju scenarija imala prije otprilike dvije i po godine i da je tada bila prilično drugačija, čak s više potencijala za dugi metar. Scenario sam intenzivno dorađivala tokom master studija u Budimpešti, a od prošle godine u cijelu priču se uključila i produkcija sa Sašom Hajdukovićem na čelu. Ideja se, dakle, formirala 2023. godine, ali se proces produžio jer sam iste godine upisala master, pa smo u završnu fazu, odnosno snimanje, ušli tek početkom 2026. godine. To jeste dug period za jedan kratki film, ali su druge obaveze jednostavno usporile njegovu realizaciju.

GLAS: Film je realizovan u produkciji “Kvaka 22”, a projekat je podržan sredstvima Audio-vizuelnog centra Republike Srpske. Od kakve je važnosti AVCRS za mlade autore u usponu?

RADUSINOVIĆ: Od ogromne važnosti. Imam utisak da se u Banjaluci danas snima više nego u periodu kada sam ja tek zakoračila u svijet filma. Studentski projekti su produkcijski na znatno višem nivou i ti filmovi često izgledaju daleko bolje nego radovi moje generacije od prije osam ili devet godina. Naravno, dobra priča ostaje dobra bez obzira na produkcijske uslove, dobar film se može snimiti i telefonom, ali je lijepo vidjeti konkretne pomake i razvoj filmske produkcije u Banjaluci.

GLAS: Dio ste filmske scene u RS na mnogo načina, od studentskih dana u klasi Saše Hajdukovića do samostalnih radova. Kako iz perspektive “čovjeka iznutra” djeluje rast filmske scene u RS i trenutno stanje u kojem se nalazi?

RADUSINOVIĆ: Ja jesam dio filmske scene u Republici Srpskoj, ali s obzirom na to da već skoro tri godine ne živim ovdje, nisam sasvim upućena u sva dešavanja. Ono što ipak jasno vidim jeste da je broj ljudi zainteresovanih za film značajno porastao. Sve više mladih se okreće filmu i to je zaista fenomenalno. S druge strane, nisam pretjerano optimistična kada je riječ o realnim mogućnostima zapošljavanja - nismo dovoljno velika sredina da svima pružimo šansu. Ali ko zna, možda i griješim.

GLAS: Iza Vas je dosta kratkih igranih filmova i dokumentaraca, prije svega odlični “Izgubljeni grad” i “Kad zaboraviš juli”,  brojne saradnje na velikim projektima poput Trilogije “Meso/Kosti/Koža”. Koliko je ovaj, nazovimo ga “zanatski period”, oblikovao Vašu umjetničku poetiku i pristup filmu?

RADUSINOVIĆ: Ostvarenja “Izgubljeni grad”, “Nisam ovdje” i “Kad zaboraviš juli” su moji studentski filmovi, uz niz drugih studentskih vježbi koje su zaista i bile - vježbe i praksa. Ipak, svi ti radovi su mi dragi i svaki me je naučio nečemu novom. Posebno bih izdvojila tromjesečni boravak na seriji “Kosti”, gdje sam došla kao student. To je bio moj prvi ozbiljan susret s profesionalnim setom i tada sam shvatila koliko je zapravo ljudi uključeno u proces nastanka filma. Budući da sam bila u neposrednoj blizini glumaca (jer sam bila klaper), često sam mogla čuti i rediteljske indikacije Saše Hajdukovića, što mi je kao studentu bilo izuzetno dragocjeno iskustvo.

GLAS: Već duži period živite i školujete se u Mađarskoj, tačnije u Budimpešti. Šta nudi mađarski svijet mladim umjetnicima u odnosu na balkanske uslove rada, koji se u najblažoj varijanti mogu opisati pojmom improvizacija?

RADUSINOVIĆ: Budimpešta je zaista umjetnički grad iako Mađarska možda nije prva asocijacija kada se govori o umjetnosti. Mađari su izuzetno jaki u gotovo svim umjetničkim oblastima - od muzike do filma - i imaju zanimljiv spoj istočne Evrope, Balkana i tog nekog evropskog šmeka. Mislim da je Budimpešta plodno tlo za mlade umjetnike, ali mi se čini da trenutno svuda, pa i u Mađarskoj, nisu najbolja vremena za umjetnost. Film je svakako oduvijek bio težak za stvaranje, ali u kontekstu političkih turbulencija, globalnih nemira i ekonomske krize, imam utisak da mnogi umjetnici upadaju u beznađe i sve češće se okreću profesijama od kojih mogu konkretnije da žive. To je, čini mi se, univerzalan problem.

GLAS: Baviti se filmom nije nimalo zahvalan zadatak na prostorima malog tržišta, niskih standarda i velikog upliva politike na finansiranje filmova, tako da iza ove životne odluke stoji ili jedna doza “mazohizma” ili iskrena ljubav prema filmu. Kako kod Vas stoje stvari kada je riječ o tom izboru?

RADUSINOVIĆ: Teško pitanje. S obzirom na to da od filma - ili bilo čega srodnog filmu - ne živim, na prvu bih rekla da je u pitanju čisti mazohizam, ali zapravo nije. To je moja potreba da se izrazim i da stvaram. Uvijek sam voljela različite umjetnosti - muziku, likovnu umjetnost, fotografiju, književnost, i pohađala sam srednju umjetničku školu u Banjaluci. Nikada se nisam mogla odlučiti samo za jednu oblast pa je film došao kao savršena sinteza svega što volim. Na kraju dana, to je ipak ljubav… koja ponekad liči na mazohizam.

GLAS: Generalno, gdje je bila inicijalna kapisla koja je uticala na ovu odluku i koji su umjetnici oblikovali Vašu autorsku poetiku u formativnim godinama?

RADUSINOVIĆ: Prije više od deset godina jedan moj drug je upisao filmsku režiju na Akademiji u Banjaluci. Do tada nisam ni znala da taj studij postoji. Kada mi je pričao o predavanjima i samom procesu, nešto u meni je jednostavno “kliknulo”. U tom periodu sam studirala na Filološkom fakultetu, ali sam shvatila da to nije moj put. Sve sam batalila i godinu dana čekala prijemni za režiju. Kada je riječ o autorima koji su me oblikovali, svakako bih izdvojila Sofiju Kopolu, uz čiji sam rad na neki način odrastala, kao i autore rumunskog novog talasa, posebno Kristijana Munđua i film “4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana”, kojem se često vraćam. Moram da izdvojim i uticaj mog profesora Saše Hajdukovića, koji me je možda i najviše formirao. Ipak, daleko od toga da sam u potpunosti formiran reditelj, ovo je tek početak.

PLANOVI

GLAS: Snimanje filma je završeno, slijede postprodukcija, premijera i festivali. Kakvi su planovi u vezi sa promocijom i na čemu još trenutno radite kada je u pitanju umjetnost?

RADUSINOVIĆ: Nemam neke striktne planove kada je riječ o promociji, vjerujem da će se to prirodno razvijati. Materijala i ideja za nove projekte uvijek ima, ali još ništa nisam pretočila u konkretan scenario.

Otvorena sam za različite vidove saradnje, bilo kao reditelj ili scenarista, ali trenutno sam najviše fokusirana na montažu novog filma.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.