„Odrješenje“ (2024): Prokletstvo loših očeva

Od penzionisanog CIA agenta iz pomenutog filma „96 sati“, on je do sada snimio 15-ak filmova u kojim igra bivše specijalce, policajce, ubice ili kriminalce, kojima se neko blizak nađe u opasnosti, pa njegov lik kreće  u osvetničku misiju spasavanja u čistom sadističkom uživanju filmske B-forme. Uglavnom se tu radilo o generičkim ostvarenjima, koja bi nekad išla u male žanrovske bioskope, dok danas završavaju direktno na strimingu, a poneki pozitivni iskorak uglavnom je dolazio kao kombinacija Lijamove neosporne harizme i režiserske posvećenosti projektu.

S obzirom na takvu situaciju, jasno je što film „Odrješenje“ („Absolution"), režisera Hansa Pitera Molanda, nije dočekan sa pretjerano velikim očekivanjima, ali ispostavilo se da je to greška, jer je u pitanju vrlo zanimljiv film i jedno od boljih ostvarenja u kojem se ovaj veteran pojavljuje u posljednje dvije decenije. Iako sam scenario Tonija Gajtona obiluje opštim momentima, tipa ostarjeli usamljeni kriminalac koji pokušava ispraviti životne greške, Lijam je nakon dugo vremena imao pred sobom scenario u kojem može pokazati nešto više od klasičnog repertoara profesionalnih ubilačkih vještina.

Njegov lik, poznat pod nadimkom Tug je ostarjeli bostonski gangster, bivši bokser, bivši robijaš, bivši muž , bivši alkoholičar i bivši otac, umorni veteran podzemlja, koji ćuteći obavlja prljave poslove za svog šefa Čarlija (Ron Perlmen) i provodi usamljeničke dane u kući na plaži uz viski dok polako klizi u demenciju. Ovako postavljen karakter je idealan za Lijama, koji svoje stvarne godine savršeno uklapa u nadahnut portret uličnog štemera na kraju karijere. Vizuelno kreirajući i fizički svoj lik kao relikt prošlih vremena, sa sve zulufima i brkovima, kožnim jaknama i oldtajmer autom, on malo priča, ali mu desnica i dalje udara kao čekić dok pokušava sakriti posljedice svoje bolesti, nevješto piskarajući po notesima stvari koje zaboravlja.

Nisonov talenat, uz asistenciju režisera Molanda, koji krajnje vješto kreira luzersku atmosferu oko čovjeka kojeg su zaboravili i ljudi i Bog, ali koji je od malih nogu naučen da se bori za sebe, izvlači maksimum od scenarija, koji previše puta upadne u opšta mjesta bez pretjerane potrebe. I možda ti sporedni podzapleti oko Tugove crne ljubavnice Lupe (Jolanda Ros) ili spasavanja latino prostitutke od makroa, nisu pretjerano autentični,  ali čak ni oni ne kvare uživanje gledanja Nisona kako velemajstorski plijeni u svakoj sceni u kojoj se pojavljuje njegovo zgužvano lice, dok nespretno pokušava uspostaviti odnos se kćerkom Dejzi (Freni Šo) i unukom dok ne shvati poraznu istinu da je za sve najbolje da bude što dalje od njih, kako bi nakon dobio odrješenje od  porodičnog prokletstva loših očeva, kako mu kćerka kaže u jednom momentu.

U momentu kada shvati da je on samo potrošeno i zaboravno oruđe za čovjeka kojeg je služio 30 godina bez pitanja, utapajući grižu savjest u alkoholu i ringu, dok mu se porodica raspadala, on preuzima stvar u svoje ruke, pokušvajući da ispravi greške i umre na nogama, onako kako je živio, umjesto da završi kao dementna olupina u bolničkom krevetu.

Možda ovako postavljen siže djeluje i patetično i previše poznato, ali Nison ga svojim talentom i šarmom, pretvara u filmsku elegiju, kako samom sebi, tako i podžanru u kojem boravi skoro dvije decenije. Možda nije „Odrješenje“  materijal za „Oskara“ ili kritičke pangerike festivalskih žirija, ali jeste pošten i više nego dostojan „Zigelovski“ oproštaj  jednog velikog glumca od žanrovske forme, koja mu je možda odvela karijeru na sporedan kolosijek, ali mu ljubav publike sigurno nije oduzela.

Naravno, ne mora da znači da je ovo stvarno dugo najavljivani oproštaj od akcionog žanra, jer se može vrlo lako desiti da Nison za par mjeseci ponovo krene da se sveti nekom nesrećniku, koji ne zna, ono što publika zna već dugo, a to je da se kači sa pogrešnim tipom. 

Ocjena 4

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.