Mišo Obradović za "Glas" o rediteljskom debiju i karijeri

Već duže vrijeme želim da se kroz film i filmske slike izražavam, da izražavam svoj unutrašnji svijet, da o temama i fenomenima koji se svakodnevno vrzmaju po mojoj glavi - progovorim filmski.

Rekao je ovo za "Glas" poznati glumac Milivoje Mišo Obradović o tome šta je presudilo da stane prvi put sa druge strane kamere u filmu "15 i po". Ovaj vrsni dramski umjetnik ne krije da su zbog njegove primarne profesije ideje za film dosta čekale realizaciju.

- Zbog moje primarne profesije te ideje su dosta čekale na realizaciju, ali odlučio sam da odbijem neke glumačke ponude i da "izmislim" vrijeme u kojem bih se mogao baviti svojim filmom. Eto, to se i desilo.

GLAS: U sinopsisu se ističe da je "15 i po" priča o Niku, veoma uspješnom glumcu koji, zasićen rutinom svakodnevice, želi promjenu, a ta promjena se ogleda u ideji da postane filmski autor. Jedna prilično, kako smo već pomenuli, naglašeno autofikcijska priča. Koliko je njena tematika bila ključna da je ostavite u vlastitim autorskim rukama ili su spoljne okolnosti odredile Vas na mjestu režisera?

OBRADOVIĆ: Bez dileme, od samog početka, dok sam pisao, znao sam da ću ja i režirati. Ili je tačniji redoslijed, imao sam ideju za film koji bih režirao pa sam shodno tome i odlučio da napišem priču.

GLAS: Gdje vidite Vaš film unutar domaće i regionalne kinematografije, koja se nalazi razapeta negdje između bioskopskog i arthaus filma čije budžete diktiraju ili državni filmski centri  ili društveno angažovane teme podobne koprodukcijskim fondovima?

OBRADOVIĆ: Moj film pripada najboljoj tradiciji kino-amaterizma. Ta riječ amater je dosta korišćena u pežorativnom smislu od strane brzih i skupih "profesionalaca", ali ja tu riječ jako volim. Kad kažem da moj film pripada kino-amaterskoj tradiciji, to znači da smo bili slobodni kao stvaraoci. Nismo robovali nikakvim fondovskim kombinatorikama, niti smo sebe projektovali na nekim važnim festivalima, što znači da nismo imali nikakve izvanfilmske kalkulacije…. Imali smo jako mali budžet za osnovne potrebe, imali smo vlastitu mini DV kameru, imali smo ideju, mnogo ljubavi za tu ideju i veliku pomoć svih saradnika ispred i iza kamere. I na kraju je žiri na Hercegnovskom filmskom festivalu vrednovao tu našu filmsku priču i nagradio nas specijalnim priznanjem.  Od samog starta sam znao šta želim sa ovim filmom. Nekako sam uspio da ga odsanjam i projektujem na vlastitom platnu (unutrašnjost mojih očnih kapaka), i sve što je trebalo da se uradi jeste da se to tako i snimi. Ne bih da zvučim arogantno, ali uspio sam u tome - snimio sam film kakav sam zamislio. Da li se nekome sviđa ili ne sviđa, to je druga stvar. Ali za svakog stvaraoca je važno da ideju koju je imao uspije do kraja da materijalizuje, a da je ne iznevjeri.

GLAS: Važno je da spomenemo neka Vaša iskustva u stranim produkcijama. Naime, imali ste glavnu ulogu u jednoj od epizoda serije "Sveci" iza koje je kao koscenarista stajao legendarni Martin Skorseze.  U jednoj od osam jednočasovnih epizoda otjelovljujete lik poljskog sveštenika i mučenika Maksimilijana Kolbea, poznatog po žrtvi u nacističkom logoru Aušvic, koji je svoj život dao za tuđi. Koje momente pamtite iz te saradnje sa velikanom svjetskog filma u jednoj velikoj produkciji?

OBRADOVIĆ: Velika se pompa digla oko toga kad je javnost shvatila da neko sa ovih naših prostora igra glavnu ulogu kod Skorsezea u seriji, ali sam se trudio sve vrijeme, kroz intervjue,  da taj senzacionalizam ne skrene fokus sa teme koju je Skorseze izabrao. Tema je, kao što ste pomenuli, jedan uzvišeni čin žrtve za drugog, čin koji, čini se, danas postoji samo u pričama i legendama. Pamtim jako puno detalja, ali najjači utisak na mene je ostavilo moje vlastito osjećanje bespomoćnosti dok sam stajao u scenografiji koncentracionog logora, dakle to osjećanje bespomoćnosti kad znate da i danas takvi logori postoje, da se u svijetu vode neki besmisleni ratovi u kojima ljudi svakodnevno ginu, u kojima djeca koja prežive ostaju bez svojih roditelja, domova, gladna, u strahu… Ne možete da se ne zapitate o porijeklu zla. Odakle ta potreba u čovjeku da drugom nanosi bol, da ga potčinjava…? Naravno, sjetim se onda i rata na našim prostorima. Koliko je besmisleno sve to. I koliko su ljudi koji kreiraju takve odnose i politike zapravo odgovorni za sve to. Prije trideset godina smo dozvolili da nas najgori među nama (političari) uvuku u rat. Takva greška nam se nikad više ne smije ponoviti!

GLAS:  Ovih dana ste mnogo zauzeti poslom i mahom dane provodite na glumačkim setovima... Jednu od uloga imaćete u nastavku kultne serije "Senke nad Balkanom 3" Dragana Bjelogrlića. O kakvoj je ulozi riječ i šta publika može da očekuje od ovog dugo očekivanog nastavka?

OBRADOVIĆ: Milun Tomasović, lik koga tumačim, je lik iz druge sezone. Bjela je cijelu tu "crnogorsku liniju" raspisao i za treću sezonu. Ne mogu puno da otkrivam, ali biće žestoko.

GLAS: Igrali ste u kultnoj predstavi "Gorski vijenac". To je uloga Vuka Mandušića... Kada evocirate uspomene s tog projekta, šta je to što nikada nećete zaboraviti i koja Vam je omiljena replika koju ste govorili u tom komadu?

OBRADOVIĆ: Ta predstava je za mene bila prekretnica. Bio sam najmlađi u toj podjeli, prije petnaest godina. I Dijego de Brea, reditelj iz Slovenije koji je to maestralno režirao, toliko je ostavljao jak utisak na cijelu ekipu, naravno posebno na mene, da nisam želio da se te probe ikad završe. Zaveo nas je njegovom nestvarnom poetikom režije koja je imala nešto, za mene, neviđeno do tada. Sjećam se da smo za posljednju scenu, u kojoj Vuk Mandušić dođe smrtno izranjavan iz ljutog boja kod vladike da mu umre na rukama, čekali petnaestak dana neki specijalni "pozorišni" snijeg koji je trebalo da stigne iz Italije i da zajedno sa Šopenom "odjavi" predstavu. Snijega nije bilo ni četiri dana pred premijeru, pa ni tri, ni dva… I mi smo bili svi onako zabrinuti šta će biti sa tim, toliko smo svi čekali taj snijeg… Na dan premijere, kad sam se probudio, pogledao sam kroz prozor… Podgorica, u kojoj gotovo nikad ne pada snijeg, bila je zatrpana snijegom. Naravno da je san Vuka Mandušića antologijski tekst, ali postoji još jedna replika koju sam uvijek sa posebnim drhtanjem u sebi izgovarao… To je posljednja replika Mandušića koji, smrtno ranjen, žali za džeferdarom koji su mu polomili u boju i umire sa pitanjem vladici: "Na moru je od svašta majstorah, pa bi li mogli pušku prekovati?"

GLAS: Umjetnik ste u naponu snage, ali šta je glumački posao dao, a šta oduzeo Miši Obradoviću?

OBRADOVIĆ: Proširio je moju svijest, moje vidike, obrazovao me, učinio me boljim, zrelijim… Uzeo je nešto malo živaca, ali ne može čovjek ništa dobiti, a da zauzvrat nešto i ne ponudi.

GLAS: Za kraj, kako izgleda svijet Miše Obradovića mimo setova i dasaka koje život znače, ukratko, gdje se pune baterije za umjetnička nadahnuća, ako takve prilike umjetnik kod nas uopšte i dobija?

OBRADOVIĆ: U porodici. U ljubavi sa mojom suprugom, koja je moj svetionik, i u igri i ljubavi sa našom djecom.

GLAS: Pored uspjeha u filmskoj karijeri takođe ste dosta uspjeha napravili igrajući u pozorištu, zaista veliki broj uloga u raznim pozorištima širom Crne Gore i Srbije. Na koju ste ulogu u pozorištu najponosniji, recimo, možda neka uloga za koju ste imali dozu bojazni u smislu savlađivanja uloge i karaktera, a da ste ipak na kraju izašli kao pobjednik?

OBRADOVIĆ: Ne znam da li sam izašao kao pobjednik, ali zadnja uloga u pozorištu koju sam radio Leonea Glembaja iz Krležine drame "Gospoda Glembajevi" je nešto što me i izazivalo i plašilo, zavodilo i zabrinjavalo, radovalo i raspamećivalo. To je uloga dostojna svake nesanice. I svaki put kad je igram, to je jedna donkihotovska borba sa samim sobom za koju samo ja znam bez obzira na to kakav aplauz dobio od publike na kraju predstave. Ali u toj igri da se uhvati neuhvatljivo jeste ogromna glumačka radost i izazov.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.