Milovan Pandurević: Želimo da uđemo u krug svjetskih kinoteka

Pokušavamo da organizujemo program koji možda i nije tipičan za svjetske kinoteke. Neki filmski arhivi se ne bave prikazivanjem filmova nego samo čuvaju arhivsku građu. Ne želimo da se bavimo samo arhivistikom već želimo da Kinoteka ima neku obrazovnu funkciju. Najpoznatiji reditelji kažu da su sve naučili u kinotekama gledajući filmove. Programom želimo da privučemo publiku, a posebno studente.

Rekao je to za “Glas Srpske” direktor Kinoteke Republike Srpske Milovan Pandurević, povodom obilježavanja 20 godina od osnivanja Filmskog arhiva Republike Srpske.

Program koji je priređen prošle nedjelje obuhvatao je različite sadržaje, a među njima su i projekcije tri remek-djela “Ko to tamo peva” Slobodana Šijana, “Sjećaš li se Doli Bel” Emira Kusturice i “Život je lep” Bore Draškovića.

* GLAS: Šta je Kinoteka Republike Srpska planirala kao buduće projekte?

PANDUREVIĆ: Kinoteka Republike Srpske ima namjeru da uđe u krug zajednica svjetskih kinoteka, odnosno Udruženje filmskih arhiva. Međutim, to podrazumijeva i neke norme i treba da postoje određeni tehnički uslovi. Iako postojimo 20 godina uslovi kod nas nisu sjajni. Međutim, uspjeli smo da dobijemo jedan prostor koji je nekada bio depo Jugoslovenskog arhiva, gdje organizujemo naše djelatnosti. Tu primamo filmske materijale, obrađujemo ih, radimo katalogizaciju i konačno, čuvamo te materijale. Da bismo krenuli prema svijetu moramo da uspostavimo tu tehničku pretpostavku i neke normative. Svi svjetski arhivi rade digitalizaciju, što je veoma važno. Pošto smo mlada kinoteka nemamo fundus od samog nastanka filma kao pokretne slike, a te filmove prikazujemo na revijama čime baštinimo tu kulturu.

* GLAS: U okviru programa otvorena je i izložba filmskih plakata “Sto godina srpskog igranog filma”. Šta obuhvata ova postavka?

PANDUREVIĆ: Filmski plakati su bili prva i najvažnija reklama za filmove. Takođe, plakati u sebi sadrže suštinu radnje filma. Kada čovjek dođe pred bioskopsku dvoranu, pa vidi plakat, često na osnovu toga donese odluku da li će gledati film. Zapravo, filmski plakati su sami za sebe jedna vrsta umjetnosti. Na izložbi je bilo oko 140 plakata, čime je obilježena stogodišnjica srpskog igranog filma. Svjetski slikari kao što je Pablo Pikaso radili su plakate za filmove, ali to je često ostajalo u sjeni samog filma.

* GLAS: U programu je bila revija srpskog dokumentarnog i igranog filma, u saradnji sa Jugoslovenskom kinotekom iz Beograda. Koliki je značaj te saradnje?

PANDUREVIĆ: Jugoslovenska kinoteka je regionalna i mislim da jedina u jugoistočnoj Evropi ima centar za digitalizaciju. Za nas je to veoma važno, jer imamo usku saradnju sa njima. Zahvaljujući našim odnosima sa Jugoslovenskom kinotekom publici smo predstavili gotovo sve dokumentarne filmove koji su snimani prije Drugog svjetskog rata. Čak mnogo tih filmova nije prikazano ni u Beogradu. Riječ je o filmovima koji su nastali u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pa su u periodu poslije Drugog svjetskog rata bili okarakterisani kao propagandni. Sada sve te filmove imamo i u Kinoteci Republike Srpske u elektronskom obliku. U većini programa koje realizujemo oslanjamo se na Jugoslovensku kinoteku i shvatamo je kao bratsku.

Budžeti

* GLAS: Šta je glavni problem kad je riječ o snimanju filmova u Republici Srpskoj?

PANDUREVIĆ: Za snimanje dokumentarnog filmova potrebni su nešto manji budžeti i to je lakše obezbijediti. Ali kada je riječ o velikim budžetima, ljudi se snalaze na razne načine. Mora postojati stav zajednice u kojem ona govori šta tačno hoće da postigne sa filmom. Naše domaće producentske kuće su male, a često traju koliko i snimanje jednog filma. Većina filmova iz našeg okruženja su regionalni. Bio sam na jednom skupu gdje se raspravljalo o mikrobudžetskim filmovima gdje se ulaže do 500.000 maraka. Možda bi nam to odgovaralo, da se naša kinematografija razvija u tom pravcu, pa da onda dođemo do nekog većeg budžeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.