Milica Vujasin za "Glas Srpske" : Trpezarijski sto kao svjedok jednog života

Predstava "Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo ćute" zaista zauzima posebno mjesto u mom akademskom obrazovanju i srcu. Porodica je stub jednog društva ili je to ipak nekada bila. Krize i potencijalne opasnosti na globalnom nivou preispituju odnose unutar jedne balkanske porodice i ruše uvjerenja da su oni bezuslovni. Ivor Martinić kroz jednostavan i direktan jezik daje život slikama "svakodnevice", dovodeći ih do ivice eskalacije i tišina u kojima se najviše kaže.

Rekla je ovo za "Glas" rediteljka Milica Vujasin povodom njene nedavno odigrane predstave "Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo ćute", po tekstu Ivora Martinića, čija je premijera bila u junu u SKC-u. Jedna od talentovanijih mladih autorki domaće pozorišne i filmske scene ističe da svaka osoba ima potrebu za pripadnošću.

- Upravo taj jezik sjajno razumiju glumci Miljka Brđanin, Aleksandar Blanić, Nikola Stanković i Božana Kukilo. Trpezarijski sto nije samo sto za kojim se ruča. On je svjedok jednog života, sigurno utočište i krov. Svaka osoba ima potrebu za pripadnošću, a šta se dešava kada shvati da je zapravo sama i da pod krovom nema mjesta za nju? Traženjem odgovora na navedena pitanja nastala je ova predstava.

GLAS: Imali ste priliku da sarađujete sa velikim umjetnicima iz svijeta pozorišta, jedna od takvih su sigurno iskustva sa velikom rediteljkom Tatjanom Mandić Rigonat, a to je predstava "Razbijeni krčag" u kojoj ste asistirali. Šta ste mogli najviše naučite iz tog procesa?

VUJASIN: Prisustvo procesu predstave "Razbijeni krčag" je za mene bila privilegija. Tatjana Mandić Rigonat je neiscrpan izvor inspiracije, znanja i ljubavi prema teatru. Njena vjera u pozorište, pogotovo u vremenu u kojem živimo, me je fascinirala. Scenu vidi kao prostor koji nas mijenja, tjera da preispitamo sebe, a samim tim svoj odnos prema svijetu oko nas. Posvećenost i spremnost kojom je vodila proces je zadivljujuća. Ansambl predstave i kompletan autorski i tehnički tim je disao kao jedno, a to je upravo ogledalo reditelja.

GLAS: Kakve uspomene imate kada je riječ o filmu "Kako sam provela raspust" koji je bio na SFF-u u BiH u studentskoj selekciji, a prije nekoliko dana je osvojio i treću nagradu na prvom izdanju Festivala filmskog stvaralaštva mladih u Tuzli, u kategoriji regionalni studentski i omladinski film? Ponovo je u fokusu porodica, ali ovaj put iz malo drugačijeg, možda ličnijeg, ugla.

VUJASIN: Film "Kako sam provela raspust" je nastao u sklopu ispita iz Filmske i TV režije, na trećoj godini studija. Snimanja i čitavog procesa se često sjetim zbog brojnih anegdota i divnih trenutaka, pogotovo sa našom malom glumicom Milicom Savanović. U ostalim ulogama su bili Ana Anđelić, Anđela Rakočević i Aleksandar Blanić, koji su stvorili energiju prave porodice i bez kojih "Raspust" ne bi bio topao. Priča je nastala iz potrebe da se osvijesti važnost i ljepota svakog trenutka u kojem smo svi tu, u kojem smo zdravi i najveći problem nam je šta ćemo sutra za ručak. Mislim da mnoge stvari i odnose shvatamo olako, a tek kada se desi nešto što nas na neki način pomjeri, postajemo svjesni svojih postupaka. Bude nam žao, a valjda se to zove odrastanje.

GLAS: U oktobru ste snimali Vaš diplomski film "Sami" u kojem glavne uloge tumače poznati glumci Željko Stjepanović i Maja Izetbegović. Šta je bio najveći izazov na ovom projektu i zbog čega ste se odlučili za ovu priču koja se dešava u jednom prostoru, a to je taksi? Je li to omaž Džimu Džarmušu ili je izbor tog vozila uslovljen drugim faktorima?

VUJASIN: Vozeći se taksijem često sam imala osjećaj da je to prostor u kojem ljudi, makar nakratko, skinu maske i kažu nešto što inače ne bi. Nije bio omaž Džarmušu, iako volim način na koji on koristi auto kao mikrokosmos svijeta. Kod mene je to više bilo pitanje odnosa dvije usamljene osobe, koje su konačno naišle na nekoga ko ih čuje, a to su Maja i Željko odlično razumjeli. Najveći izazov je bio upravo kako minimalnim vizuelnim jezikom tretirati prostor i prenijeti emociju. Direktor fotografije Saša Savičić imao je veliki doprinos u samom vizuelnom izrazu. Takođe, ovo je možda produkcijski najkompleksniji projekat koji sam radila, jer je zahtijevao posebne uslove snimanja auta. Ništa ne bi bilo moguće bez Katarine Lazić, moje producentkinje i prijateljice, koja vrhunski radi svoj posao, a ovo nam je treći zajednički film. Ne mogu a da ne spomenem Sonju Savić, Slobodanku Pilić, Vladimirku Velagu, Ivonu Bijelić, Stefana Tomića, Davida Lajšića i Aleksu Zubovića i sve divne ljude bez kojih ovaj film ne bi bio snimljen.

GLAS: Kako izgleda svijet Milice Vujasin kada je mimo filmskog i pozorišnog zbivanja ?

VUJASIN: Nema neke velike razlike. Možda samo malo više spavam, čitam i trudim se da budem sa svojim voljenima.

GLAS: Da li imate nešto novo u planu kad je riječ o filmu i pozorištu, da li pripremate neke nove projekte?

VUJASIN: Naravno, uvijek se nešto sprema. Trenutno radimo predstavu za djecu "Oaza za tri Deda Mraza" u Gradskom pozorištu "Jazavac", što mi je veliko zadovoljstvo, jer sam kao djevojčica bila član Studija "Jazavac". Samim tim, odgovornost je velika, a pogotovo prema najmanjoj publici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.