Milica Janevski, glumica: “Kosti” gađaju u srž, jer govore o iskupljenju i rješenju

Milanka Mitrić
Milica Janevski, glumica: “Kosti” gađaju u srž, jer govore o iskupljenju i rješenju

Sa “Kostima” se ipak nešto dogodilo, što se buđenja kod ljudi tiče. Gledam reakcije običnih ljudi koji nisu iz branše, a i puno kolega mi je pisalo dosta pozitivnih reči. Nešto se dogodilo.

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske”, glumica Milica Janevski, koju je publika u regionu krajem godine imala priliku da gleda kao Zoricu, u seriji “Kosti”, rađenoj po scenariju Nikole Pejakovića, u režiji Saše Hajdukovića.

- Čini mi se da taj scenario za “Kosti”, kojeg je Kolja Pejaković napisao, pogotovo što na svom kraju ima katarzu, u konačnom bilansu nudi iskupljenje i rešenje. To je nešto što je svima nama potrebno dugo, da nam neko kaže makar gde bismo mogli da potražimo rešenje. U sveukupnom smislu, to je pogodilo ljude - dodaje ona.

GLAS:  Glavna nit je u iskupljenju i u tom priznavanju grešnosti, što je neki put ka promjenama. Neki krenu tim putem, drugi ne.

JANEVSKI: Da. Pola problema je rešeno ako ja priznam da imam problem. Postoje različiti načini kako se iz toga izbavljamo, svako na svoj način. Potreba da se očistimo od svega toga je nešto što je ljude taklo.

GLAS: Kako ste se pripremali za stvaranje lika Zorice i kako ste od nje stvorili sve što jeste?

JANEVSKI: Kolja je stvorio taj lik, a ja sam u njega utkala sopstveni sadržaj i udahnula joj život. Ono što je zanimljivo kod tog projekta je da smo šest meseci pre samog snimanja imali pripreme, što je retka stvar na ovim prostorima. Na probama smo izdogovarali kako bi sve to moglo da ide. Na samom snimanju sve je bilo lakše. Što se tiče same Zorice kao takve, takve uloge su nezgodne, jer su imaju opasnost da budu opšta mesta. To je uglavnom tip žene koja prati uspešnog muškarca, i koja ima neku aferu u svom životu. Nadam se da smo odlučili nešto drugo i da je sve to što je ona odlučila nastalo iz boli i nedostatka ljubavi, one kakvu je zamišljala da treba da ima od svog sopstvenog muža. Imala sam potrebu da to branim, pogotovo ženski rod, da to bude žena od krvi i mesa, sa svim svojim slabostima.

GLAS: Zorica bi bila prikaz žene koja je možda samo slijepa u zaljubljenosti i krajnje nesrećna i tragična u svemu tome?

JANEVSKI: Pravo pitanje je da li je ona zapravo zaljubljena, jer moguće je da je sve to samokažnjavanje kroz tog čoveka i da se to samo otelo kontroli. Čini mi se da je zapravo slučaj takav da, kad već ništa ne funkcioniše, idemo do kraja u propast, kako je ona završila.

GLAS: Koliko zapravo imamo uopšte jakih ženskih likova u našoj kinematografiji, u ovom vremenu i šta bismo na tom polju mogli da promijenimo?

JANEVSKI: To se nikad neće promeniti. Živimo u muškoj postavci sveta. U Holivudu će sada postojati pravilo u kojem će biti određen postatak određenih grupa u filmu. Samim tim, što se to tako postavlja, znači da nismo sve prevazišli. Kod nas žene su oduvek dobijale dva tipa uloge, ili je mučenica koja trpi batine i nasilje ili je predstavnica nekog površnog ženskog seks simbola, koja je obično seksualno eksploatisana. Čini mi se da neke mlade rediteljke i reditelji u mojim generacijama i mlađe od mene, rade nešto drugačije, bude se, pišu više ženska scenarija. Kao da se lagano stvara veća potreba da svaka žena dođe na isto mesto sa bilo kojim muškarcem, a da za to bude adekvatno plaćena.

GLAS: Da li usiljena politička korektnost ubija umjetnost?

JANEVSKI: Apsolutno. Ta pravila su s jedne strane dobra, ali s druge strane nije ni to rešenje. Procenat nečega ne znači i kvalitet. To je forma, procedura, tako da lako može da košta umetnost.

GLAS: Trenutno u Banjaluci snimate seriju “Advokado”. Šta možete da nam otkrijete o tome ili možda o Vašoj ulozi?

JANEVSKI:  Super je zato što je ovaj projekat nešto duhovito i zanimljivo. Biće osveženje za Banjaluku i region. Opet, potresno je, ali humoristički napisano. Scenario daje ogromnu slobodu za glumca. Ekipa je sjajna. Čast mi je što sam uopšte dobila priliku da igram sa takvim glumačkim aždajama.

GLAS: S obzirom na to da glumite i u pozorištu, recite mi, kakva je čar jedne i druge strane, glume pred kamerama i uživo pred publikom?

JANEVSKI: To su drugačiji mediji. Pozorište je živa stvar koja je pitanje trenutka i kontakta s publikom koja je uvek autentična i uvek nova. Snimanje je druga vrsta strategije u samoj opremi i sredstvima koje glumac koristi u svom izrazu. Mi smo svi kao glumci prvo krenuli iz pozorišta koje je preko potrebno svakom glumcu za opstanak. Snimanje ima svoju čaroliju. Kad smo snimali “Kosti”, to je bilo pre godinu i po dana. To je velika vremenska distanca. Zanimljivo je što gledam i sebe i ulogu sa distance i mnogo potpunije mogu da vidim šta bih ja tu promenila, ali to je forma  na koju više ne možeš da utičeš. Volela bih da nastavim i jedno i drugo, podjednako.

GLAS: Ova godina bila je teška za sve, pogotovo za pozorište, baš zbog kontakta s publikom. Kako bi to dalje moglo da izgleda? Da li ćemo se potpuno prilagoditi tome.

JANEVSKI: Pozorište je u svojoj istoriji preživelo svakakve udare i mnogo gore stvari, tako da će u svakom slučaju preživeti. Mi se već prilagođavamo. Pitanje je koliko će ovo dugo da traje i da li je to samo trenutna varijanta ili je to nešto gde ćemo morati da promenimo pristup i način rada u ovim uslovima. S jedne strane, to može da bude izazovno i uzbudljivo, jer ne znamo gde to može da nas odvede. Nedavno sam predstavu “Ovaj će biti drugačiji” igrala u nekom terminu od pola jedan, što je potpuno neprirodno za glumca, sa tako razređenom publikom, gde svaka osoba sedi sama s maskom. To se oseća. To je tužno.

GLAS: Čini se kao da sve ovo što nam se dešava može samo ljude još više da udalji jedne od drugih?

JANEVSKI: Čini mi se da je to nekako i cilj ovog eksperimenta, plus stalni apeli na socijalnu distancu. Kako kaže Ceca Bojković, jedno je fizička, drugo je socijalna distanca, tako da je konstantni strah kod svih nas užasno frustrirajući i ostaviće velike posledice na čovečanstvo.

GLAS: Kakvu poruku imate za naše čitaoce?

JANEVSKI: Moja poruka je da svi budemo zdravi i da probamo da preteknemo ovu godinu živi i da nekako najviše povedemo  računa o sebi u nekom suštinskom smislu i prema bližnjima, da se vratimo i podsetimo da jedino zajedno možemo nešto menjati. Da bi se to dogodilo, promena mora da bude kod nas, da učinimo sve što je moguće da ovu planetu probamo da učinimo makar malo boljom za buduću nerođenu decu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana