Marko Dukić o filmu "Herkul": Priča vrijedna borbe jeste prava priča

Iskreno, do ovog trenutka o nagradama nisam ni razmišljao, pogotovo jer je riječ o mom debitantskom filmu. Samo učešće na bilo kojem festivalu je već velika stvar, jer znači da će više ljudi imati priliku vidjeti ono što smo stvorili. Ipak, drago mi je što je nagrada stigla, jer to je znak da je neko prepoznao naš rad i da ono šta smo stvorili evidentno ima smisla. Ona je negdje i potvrda da se vrijedi boriti za priče koje čekaju da budu ispričane, čak i kada je put do njih dug i ponekad djeluje nemoguć.

Rekao je ovo za "Glas Srpske", talentovani režiser Marko Dukić čiji kratki igrani film "Herkul" ovih dana živi svoj festivalski život, praćen nagradama i dobrim kritikama. Talentovani umjetnik, jedan od osnivača "Nevid teatra", scenarista i režiser sa dugogodišnjim stažom u pozorišnim vodama vidi" Herkula" kao početak jedne lijepe filmske priče.

- Cijela ekipa je dala svoj maksimum i sada film živi svoj festivalski život, negdje daleko od nas. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez podrške Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, a posebno mi je drago naglasiti da smo upravo mi prvi film koji je Centar podržao od njegovog osnivanja. S obzirom da sam trenutno fokusiran i na nove projekte, nadam se da je ovo tek početak mog stvaralačkog puta u filmskoj industriji, bez obzira na sve prepreke od nastanka ideje do same realizacije filma, rekao je Dukić

GLAS: Priča "Herkula" je životna, može se desiti svima nama, ali kako je nastala ideja za scenario i kako je tekao put do završetka filma?

DUKIĆ: Sve je počelo kao šala o čovjeku koji je posvetio svoj život insektu na način na kako se to dešava sa psima i mačkama, i kako  bi to izgledalo ako bi on slučajno sjeo na insekta ili nešto tome slično. Inicijalna ideja je bila šaljiva, međutim preko konkursa za razvoj scenarija u Audio-vizuelnom centru Republike Srpske,  zatim razvoja projekta pa i do same produkcije, ideja se mijenjala i postala daleko ozbiljnija. Mene je iznenadilo koliko se komisijama na konkursima dopadala sama ideja, kao i gotov scenario. Od pisanja do finalnog filma je prošlo tačno dvije godine. Istina, zvuči kao dug proces, ali sve je prošlo u saradnji sa divnim i kreativnim ljudima koji su zajedno sa mnom sastavili iz dijelova ovaj kratki film, a moje je prosto bilo da samo istrajem u viziji koju imam od samog početka. Uglavnom sve faze rada na filmu su bile sjajne i ispunjene konstantnim ushićenjem i nestrpljenjem. Sitne nedaće su se lako prevazilazile i nadam se da će ostati sve u istom tonu i kod idućeg filma ako bude prilike.

GLAS: Okupili ste lijepu ekipu iza i ispred kamere, sastavljenu od veterana poput Ljubiše Savanovića, ali i mladih snaga. Koliko je bilo teško sastaviti tim koji je, sudeći po reakcijama publike, evidentno dao sve od sebe da "Herkul" zaživi pred publikom?

DUKIĆ: Prije nego što sam počeo pisati scenario, znao sam da ulogu glavnog lika želim povjeriti Ljubiši. Na moju sreću, pristao je da bude dio projekta na osnovu okvirne ideje koju sam mu predočio. Pisao sam scenario imajući njega u vidu, njegov senzibilitet, iskustvo i specifičan način na koji nosi lik. Ljubo je na pravi način utjelovio ono što je bila početna ideja, sa potpunim razumijevanjem, a svakako je dodao i svojih glumačkih bravura kojima je dao slojeve koje je nemoguće napisati. Razgovarali smo dosta o samom materijalu i nakon par proba snimali. Što se tiče ostatka glumačke ekipe, oni su tekst prepoznali i odmah ga prihvatili bez zadrške zbog čega sam, da budem iskren, bio veoma ponosan imajući u vidu da mi je ovo prvi film. Ljubitelji pozorišta i filma su sigurno upoznati sa Ksenijom Marinković, Ninom Nešković i Izudinom Bajrovića. Bio je to ansambl za poželjeti, vrhunski umjetnici čija je profesionalnost i posvećenost takođe uticala na jednu divnu atmosferu na setu.  Iza kamere sam imao čast raditi sa izuzetnim timom gdje su već prekaljeni kreativci u filmskoj industriji. Prije svega Saša Petković kao direktor fotografije, zatim kostimografkinja Duška Kukavica Vujmilović, scenografkinja Slobodanka Pilić, dizajner zvuka Igor Suzić, kompozitor Petar Bilbija i VFX supervizor David Gatarić. Uz njih se tu nalazila i velika grupa saradnika, teško ih je sve nabrojati, koji su dali sve od sebe da bismo uradili film na najbolji način, naročito u danima snimanja. Izdvojio bih posebno producenta Nikolu Đakovića, čije su zasluge za realizaciju filma neprocjenjive. Zahvaljujući njemu, kao i ostalima stvorilo se jedno toplo i smireno okruženje pa je proces snimanja protekao bez suvišnog stresa, ali s maksimalnom predanošću. Kao uvijek dosad, u rad sam ušao potpuno spreman, svjestan da jedino dobra priprema omogućava veću slobodu svih saradnika na setu.

GLAS: S obzirom na to da ste pozorišni reditelj, možete li napraviti razliku između filma i teatra, gdje se više pronalazite ili pak nastojite da to podjednako iznivelišete i da uživate u obje umjetnosti?

DUKIĆ: Ne bih previše ulazio u demistifikaciju odnosa filma i pozorišta, ali razlike su, bar po mom iskustvu, znatne. Film, po svojoj prirodi najčešće zahtijeva određen nivo realističnosti i od glumca traži enormnu koncetraciju, jer trenutak koji kamera zabilježi je jedinstven, da ne kažem neponovljiv, a u većini slučajeva nema vremena za beskonačno ponavljanje. Tu iskustvo, talenat i disciplina glumca dolaze do izražaja što sam se uvjerio naročito tokom rada na "Herkulu". U većini slučajeva, serije i filmovi se snimaju bez ijedne probe, što opet govori o umijeću glumaca da u datom trenutku izvedu potrebno pred kamerom.  Pozorište, s druge strane, je nešto potpuno drugo. Pripreme su najčešće mjesec dana i više, uloga se gradi kroz probe i glumac ima vremena da pronađe lika kojeg igra. Ne treba zaboraviti i na direktan kontakt sa publikom, što je izuzetno dragocjeno i najveća je posebnost pozorišta. Vjerujem da su svi glumci doživjeli da se njihov osjećaj na sceni ne podudara s onim što je publika doživjela. Kako dolazim iz sfere plesa, u kojoj sam tokom mladosti nastupao i takmičio se, izlazak na scenu mi je bio oduvijek prirodan. Imao sam priliku da igram u različitim predstavama, da učim od svojih kolega i da negdje formiram i svoj izraz u svemu tome. Ljubav prema scenskom nastupu, kakvim god, i izvođenje pred publikom su definitivno posebnost. Film mi je interesantan, mogao bih možda reći na posmatračkom nivou, kamera hvata i najmanji detalj, samim tim manje je više, zahtijeva se maksimalna preciznost i fokus u najkraćem mogućem periodu dok se snima. Pozorište posmatram ne samo kao autor i reditelj, već kao izvođač i osjećam povezanost sa publikom dok sam na sceni. Da budem iskren, toga nikad dosta. Nadam se da ću nastaviti živjeti u oba ta prostora, filmskom i pozorišnom, koliko mi to prilike budu dozvoljavale, jer to je prije svega lična potreba, a onda negdje i profesionalna.

GLAS: Režirali ste veliki broj pozorišnih predstava, ali sada kada biste morali jednu da izdvojite sa repertoara kao prelomnu tačku  u karijeri, koja bi to predstava bila i zbog čega?

DUKIĆ: Najposebnija predstava je bila, ujedno i moja prva "Pustolovine Boleta komete", animirana bajka za djecu, mlade i odrasle, premijerno izvedena 2016. godine. Predstava je nastala u produkciji "Nevid teatra", u koprodukciji sa Gradskim pozorištem "Jazavac". Bio je to moj ulazak u nepoznato iako sam ranije imao iskustva kao izvođač u nekoliko predstava i kao koreograf plesnih scena. Međutim, u režiji tada nisam imao nikakvog praktičnog iskustva.  Proces je trajao preko godinu i po dana, od septembra 2014. do marta 2016., sa povremenim pauzama. Tokom tog perioda sam napisao tekst predstave tj. bajku u stihu, zatim ilustrovao i animirao likove koji su projektovani na platno, komponovao i otpjevao muziku, režirao predstavu, a uz to radio i grafički dizajn za njenu promociju. Imao sam veliku čast da sarađujem sa glumicom Smiljanom Marinković, koja je maestralno oživjela lik Boleta. Riječ je o kompleksnoj predstavi, precizno isplaniranoj do detalja, koja ne ostavlja mnogo prostora za odstupanje u vremenskoj strukturi igre. Dizajn zvuka potpisuje Albert Savić, svjetlo majstor bio je Saša Šuman, a iza kostima i rekvizita stoji Nina Babić.  Nakon premijere, predstavu je pogledalo nekoliko hiljada mališana regiona, a stigla su i neka priznanja.  Tad mi je postalo jasno da ono što stvaram ima smisla i od tog trenutka sam nastavio pisati i režirati projekte u "Nevid teatru", svaki put dajući energiju kao prvi put.

GLAS: Šta je Marka Dukića navelo da se nađe  u polju umjetnosti, tj. koji su formativni uticaji krivi za ulazak na zanimljiv, ali i težak put umjetnika, posebno kod nas?

DUKIĆ: Umjetnost je bila prisutna u mom životu otkad znam za sebe. Od malih nogu sam plesao, završio muzičku školu i to instrument harmonika, a ujedno sam svirao u školskom orkestru. Sestra mi je takođe veći dio života bila koreograf savremenog baleta, pa je umjetnost bila prisutna u našoj kući otkad znamo za sebe.  Oduvijek sam bio znatiželjan, što se nije promijenilo ni do dana današnjeg. Nakon završetka srednje škole sam imao snažnu želju da postanem glumac, ali splet okolnosti me usmjerio isključivo i samo ka plesu. Kako su godine prolazile, počele su se dešavati saradnje sa pozorištima, od postavljanja koreografija u Dječijem pozorištu, preko rada u Gradskom pozorištu "Jazavac", do Narodnog pozorišta Republike Srpske i tad se ponovo javila ta želja, koja zapravo nikada nije ni nestala. Isto tako, uporedo sa studiranjem i plesom, počeo sam se baviti grafičkim dizajnom. Ne treba ni govoriti koliko noći sam proveo učeći ono šta me zanimalo Mislim da su istrajnost i sposobnost da se maksimalno fokusiram i posvetim onom šta me interesuje osobine koju su prisutna i dan-danas.  Mnoštvo okolnosti je uticalo na moja interesovanja i htjenja, koja su onda dovela do mjesta gdje sam danas.

GLAS: Pozorišnom svijetu je poznato da ste zajedno sa kolegom Dejanom Andrićem osnovali  "Nevid teatar". Otvarati pozorištance u današnjem svijetu konvencionalnog duha nije nimalo lako ni naivno. Shodno tome možemo  reći da je luksuz s obzirom na napor koji iziskuje njegovo poslovanje. Možete li nešto više reći o istorijatu "Nevid teatra" i generalno kada se probudila želja za tim?

DUKIĆ: "Nevid teatar" smo osnovali 2010. godine u Banjaluci, s idejom da razvijamo autorsko stvaralaštvo i nekonvencionalni umjetnički izraz. Bavimo se produkcijom teatarskih predstava i performansa, raznog video i audio-sadržaja, animacionih i edukativnih programa. Pored autorskih predstava, organizovali smo i likovne i literarne konkurse, stručna predavanja, dramske radionice i strateške projekte usmjerene ka decentralizaciji kulture. Želja za osnivanjem teatra se javila 2008. godine, nakon gostovanja u Njujorku sa predstavom "Braća", nastalom po motivima Starog zavjeta i poemi Elen Stjuart, u režiji Andrea Paćota.  Predstava je bila koprodukcija "LaMaMa etc" (SAD), "Ofucina Electric Arts (Italija) i Gradskog pozorišta "Jazavac" i premijerno je izvedena na sceni " LaMaMa etc" na "Of Brodveju".  Dejan i ja smo i tada gajili veliku ljubav prema eksperimentalnom i nekonvencionalnom teatru, pa je odluka o osnivanju "Nevid teatra" bila prirodan korak. Od tada do danas realizovali smo veliki broj projekata, o kojima se više može pronaći na nevidtetar.com. Ipak, ostaje gorak ukus u ustima jer i danas nakon svih ovih godina nemamo svoju scenu ili radni prostor za stvaranje predstava. Uprkos brojnim pokušajima i sastancima sa gradskim vlastima, do pravog rješenja još nismo došli. Sumnjam da će se to ikad i desiti. Možda negdje drugdje, negdje daleko.

GLAS: Žargonski rečeno da li se sprema nešto novo u "Nevid teatru" ili su Vas obaveze odvukle u drugom smjeru?

DUKIĆ: Krajem godine planiramo da izađemo sa novom predstavom "Eksperiment: "Civilizacija". Nakon dugog niza godina u kojima smo stvarali predstave za djecu, sad se konačno vraćamo onome što nas je u početku i spojilo, ideji koja je dovela do osnivanja "Nevid teatra". Predstava "Eksperiment: Civilizacija" bi trebalo da bude multimedijalna pozorišna predstava koja, kroz elemente naučne fantastike i fizičkog teatra, istražuje ljudsko ponašanje unutar simuliranog društvenog sistema, u uslovima pritiska, ideološke manipulacije i gubitka slobode. Kombinovanjem fizičkog teatra sa snažnim vizuelnim i zvučnim narativima, predstava razotkriva distopijske nijanse savremenog društva na ivici potpune kontrole. Radimo na projektu koji nas istinski inspiriše i raduje. Nadamo se da ćemo uspjeti pronaći prostor za izvođenje i naići na ljude spremne da nam pomognu u realizaciji, posebno u ovim zahtjevnim vremenima. Budući da je predstava još u fazi stvaranja, odnosno pisanja, u ovom trenutku ne možemo otkriti više detalja, ali za nekoliko mjeseci svakako ćemo moći reći mnogo više.

GLAS: Priroda Vam je podarila nekoliko darova, a jedan od takvih jeste pisanje, koliko je teško uskladiti scenaristu i reditelja u jednoj osobi i koliko Vam, to otežava/olakšava zadatak na sceni ili iza kamere?

DUKIĆ: Mislim da mi to i te kako olakšava rad, jer bez obzira na to da li je riječ o pozorištu ili filmu, do mnogih rješenja dođem u samom procesu pisanja. U didaskalijama ili bilješkama detaljno opisujem ono što vidim u glavi i to su najčešće one najupečatljivije slike koje na kraju i pronađu svoj put na scenu ili ekran. Dosta toga se razriješi u samom procesu pisanja. S obzirom na to da sam isključivo režirao ono šta sam pisao, ne znam kako bi izgledalo da nije tako.

GLAS: Vaš tekst "Sve što nismo mogli reći" pobijedio je na dramskom konkursu Ministarstva kulture i adaptiran je u Pozorištu Prijedor. Tu se završila Vaša kontrola nad tim dijelom, kako Vam je djelovao Vaš tekst u autorskoj viziji drugog režisera?

DUKIĆ: Prije svega, moram da pohvalim sjajan projekat "Reci naglas" Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, koji promoviše domaće autore i pruža im priliku da pokažu svoje umijeće. Vjerujem da će u budućnosti doći vrijeme još mlađih i talentovanijih autora, kojima će se ovakvim inicijativama otvoriti vrata stvaralaštva. Pobjeda na konkursu je bila iznenađenje, ali i radost, jer je značila da ću po prvi put imati priliku da vidim kako neko drugi postavlja moj tekst na pozorišnu scenu. Pobjednički tekst se bavi porodičnim odnosima, nasljeđem i ono šta je bitno, borbom za očuvanje ili prodaju porodične imovine.  Što se tiče same predstave, pored ove porodične priče, reditelj je u predstavu utkao i pitanje rudnika, pitanje jasno vezano za aktuelne događaje u Prijedoru,  što daje dodatnu društvenu dimenziju i jak lokalni kontekst ovoj predstavi. Vjerujem da je važno da pozorište progovara o onome što nas okružuje i da ovakvi projekti nastave da daju priliku domaćim umjetnicima da se izraze.

Privatno

GLAS: Kako izgleda svijet Marka Dukića mimo svijeta umjetnosti?

DUKIĆ: Živim mirno. Vrijeme provodim uglavnom kod kuće sa porodicom, uz poneko druženje s prijateljima. Nedostaje mi sport i fizičke aktivnosti, ali vremena je uvijek premalo. Živim, zapravo, jedan običan život, ali sa stalnom željom za onim neobičnim. Sreća, ćerkica daje dimenziju neobičnog svaki dan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.